Razgovarali smo s međunarodno renomiranim pijanistom Goranom Filipecom koji, osim koncertnih turneja na trima kontinentima i istraživačkog rada na polju glazbe, u svoje aktivnosti odnedavno ubraja i rad na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Dobitnik je mnogih međunarodnih i nacionalnih nagrada, ekskluzivni umjetnik Naxos Grupe za koju je snimio deset nosača zvuka te izniman interpret klasičnoga i romantičnoga klavirskog repertoara s naglaskom na djela Franza Liszta. Doktorirao je na pariškoj Sorboni i trenutačno priprema izdanje knjige naslova Veliki stil/Le grand style koja će zasigurno zainteresirati hrvatsku i frankofonu glazbenu javnost. Govori nam o aktualnim projektima i perspektivama u polju glazbe Akademije za umjetnost i kulturu, životu i umjetničkom djelovanju u doba aktualne karantene.

Prvi tjedan svibnja ove godine tradicionalno se obilježavao Tjedan Europe. Središnja proslava dogodila se u Tirani, no s obzirom na okolnosti izazvane pandemijom koronavirusa Covid-19, sadržaji su dominantno okupirali virtualan prostor. Jedan u nizu virtualnih koncerata, onaj središnji i najvažniji, na sam Dan Europe, 9. svibnja, održali ste Vi, svirajući Himnu Europe. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu u kojem ste predstavljali Republiku Hrvatsku koja trenutačno predsjeda Vijećem EU-a?


U više navrata imao sam priliku nastupati u okvirima projekata diplomacije RH, a ovaj tzv. virtualan nastup, zapravo videosnimak napravljena za tu priliku, ostat će mi u sjećanju zbog niza banalnih komplikacija koje su s njim povezane. Zbog ograničenja kretanja u Valenciji i obustave svih komercijalnih aktivnosti, moj klavir, koji je bio na jednom većem servisu, nije mi mogao biti dostavljen. Trebalo je pronaći prostor s adekvatnim instrumentom u vrijeme opće panike i straha ljudi da s bilo kime dođu u kontakt. Srećom, razuma još uvijek ima pa se i za to pronašlo rješenje. Tzv. Himna Europe zapravo je isječak iz finala 9. simfonije L. van Beethovena. Za tu sam priliku, uzevši kao polazišnu točku Lisztov aranžman Beethovenove simfonije, pripremio nekoliko fragmenata koje sam, s nekoliko tranzicija temeljenih na motivskom materijalu djela, povezao u formu koja bi se mogla nazvati „prolog, tema i 2 varijacije“.

Kakvu važnost za Vas i Vaš profesionalan razvoj imaju Beethoven i njegovo stvaralaštvo?


Beethovenova djela jedan su od stupova klavirske literature iako ima pijanista koji ga ne sviraju. Stvar je to osobnih afiniteta. Mislim da je složeno, ali i neophodno ukloniti prašinu s njegovih kompozicija koje su (pre)često svirane i pronaći u njima iskonski humanizam, odnosno liberté, egalité, fraternité, ideje francuske revolucije čiji je Beethoven bio vatreni zagovornik.



U planu je i Osijek International Piano Meeting – Beethoven Marathon u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku na kojoj podučavate nove naraštaje glazbenika. Možete li nam otkriti nešto više o tom projektu?


Iako nailazimo na glazbene maratone u većim europskim gradovima, oni nisu ni prečesti. U Barceloni je primjerice za ovu godinu predviđen maraton s Beethovenovim komornim djelima. 250. obljetnica rođenja jednoga od likova ključnih za razvoj srednjoeuropske glazbe zaslužuje biti adekvatno obilježena. U Osijeku će tako 10. listopada renomirani pijanisti svirati Beethovenove klavirske sonate čime će se grad i Akademija priključiti međunarodnoj proslavi te važne godine. Beethoven Piano Marathon svojevrsni je uvod u Osijek International Piano Meeting 2021 kojim će Osijek postati međunarodno raskrižje i mjesto susreta pijanista raznih naraštaja.

Posljednja dva mjeseca život je preselio u virtualan prostor noseći sa sobom i kulturne sadržaje koji su mnogima utjeha u ovim teškim danima. Kakvo je Vaše iskustvo s koncertima i općenito umjetnošću u virtualnom prostoru? Mislite li da publika jednako reagira kao i na nastupe u dvorani? Je li Vaše iskustvo s virtualnom kulturom pozitivno?


Činjenica je da se status glazbe promijenio od kraja 19. stoljeća kada smo još imali situaciju u kojoj ona bez izvođača u realnom prostoru i vremenu nije postojala. Pojavljivanjem fonografskih snimaka koji su omogućili široku difuziju glazbe i njezinu prisutnost u životnim domovima ljudi, glazba je počela živjeti bez izvođača. Mislim da je to stvorilo zabludu da je snimak zapravo sama izvedba – što nije slučaj. Snimak je dokument o izvedbi kao što su fotografija ili videozapis dokumenti određenog događaja ili situacije. U svakodnevici paradoksalno svjedočimo pokušajima da se realnost rekonstruira uzimajući dokument kao polazišnu točku: muzičari nastoje svirati kao snimci, ljudi izgledati kao fotografije ili videozapisi. Taj fenomen može biti predmet studija u domenama sociologije, psihologije, a u ekstremnijim slučajevima vjerojatno i medicine. Vrijednost je virtualnoga prostora i digitalne dokumentacije ogromna ako ih promatramo u okviru koji im pripada. Glazbena i općenito kulturna događanja tradicionalno imaju neizostavnu socijalnu dimenziju koju virtualni okvir briše ili svodi na minimum.

Svjetski ste prepoznatljivi po izvođenju djela Franza Liszta, ali u Vašem repertoaru uvelike je zastupljen i Blagoje Bersa. Kako je došlo do te glazbene ljubavi?


Ne znam što vas je navelo na zaključak da je tu riječ o ljubavi! (smijeh!). Prije bih to nazvao susretom. Respektabilnim, ali ne i iznimnim. Od Bersinih djela svega nekoliko komada držim na repertoaru i sviram na koncertima. Druga je priča Ivo Macek koji je prema mojemu mišljenju u hrvatskim okvirima izniman kompozitor.

Uz umjetničku, gradite i znanstvenu karijeru. Doktorirali ste na Sorboni, na Nacionalnom konzervatoriju glazbe i plesa. Možete li nam reći nešto više o tom iskustvu?


Mislim da bi postavljanje mojih znanstvenih aktivnosti u rang umjetničkih bilo pomalo pretenciozno. U prvom sam redu umjetnik. Znanstveni doktorat koji sam napravio rezultat je moje tadašnje potrebe za određenim pojašnjenjima i umjetničkom identifikacijom. Dakle, motivacija je bila umjetnička, a metodologija u provedbi projekta znanstvena. U širem smislu taj je projekt bio za mene izazov, istraživanje nepoznatog ili slabo poznatog, drugačijeg. Mislim da je istraživanje u izvođenju nešto čime treba zaokupiti studente klavira i instrumentaliste općenito u nadi da će svoje interpretacije, tehnike izvođenja i stil razvijati na bazi rezultata istraživanja i sinteza koje su iz njega izveli, radije nego na bazi prihvaćanja uvriježenog, nametnutog ili onoga sto možemo nazvati ‘glupom subjektivnošću’. Potrebni su nam koherentni i elokventni glazbenici i u polju interpretacije i u socijalnom polju.

Igor Mavrin