Svjetski poznati i uspješni pisac Ephraim Kishon napisao je da mu se nikada nije dalo pisati, ali je uporno iz dana u dan u određeno vrijeme sjedao za pisaći stol, zašiljio običnu olovku i - pisao, makar nije imao nimalo volje. Jedan od najpoznatijih katoličkih teologa 20. st. Karl Rahner priznao je da ne bi ni upola toliko napisao da ga nisu tjerali rokovi koje je dobivao od izdavača knjiga i urednika časopisa… Iskreno, mislite da je i meni uvijek jednostavno sjesti i napisati ovih nekoliko redaka, onako iz glave, po nadahnuću koje dođe? Tako je i sa svakim poslom. Koliko god mi voljeli svoj posao, redovito se trebamo do neke mjere prisiljavati da odradimo ono što moramo. Tako je i s onim vozačem autobusa koji u zoru ide odraditi prvu smjenu, tako je i s učiteljem koji svakodnevno dolazi pred učenike koji imaju puno energije i ne baš puno koncentracije… Upravo tako, u životu često moramo ustrajati, ili, kako bi se to malo starijom riječju reklo, trebamo biti postojani.


Upravo je te osobine trebalo apostolima nakon Kristova uskrsnuća. On im je bio zapovjedio da ostanu u Jeruzalemu dok na njih ne siđe sila Duha Svetoga. Nisu baš bili razumjeli što bi to trebalo značiti. Ipak, vele Djela apostolska, oni "bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom." I nije bilo uzaludno. Deset dana nakon Isusova uzašašća na nebo sišao je na apostole Duh Sveti, oni su se ispunili snagom i mudrošću, tako da su mogli započeti propovijedati, čime je rođena Crkva. Ali, evo, valjalo je ustrajati i ostati zajedno u molitvi i iščekivanju.


Postojanost. Često nam treba upravo te postojanosti. Evo, donesemo ispravnu odluku. Kažemo da više nećemo pušiti, da ćemo početi zdravo živjeti, da ćemo se odreći kocke i alkohola, da ćemo se više posvetiti obitelji, da nećemo zanemarivati molitvu i nedjeljnu misu, da ćemo učiniti nešto lijepo za svoje roditelje. I doista, započnemo tako. I ide nam dobro. I onda? Nedostaje nam postojanosti. Vrlo brzo se vratimo na stare staze. A pogledajmo. Svi su veliki ljudi ustrajavali u onome što su činili i kad je išlo i kad nije išlo, i kad su to ljudi prihvaćali i kad su ih ismijavali. Hvala Bogu za tolike obične ljude koji su postojani u svojim svakodnevnim dužnostima i obvezama prema obitelji, prema Bogu, prema društvu. Od takvih ljudi živi i ovo društvo i sve što je plemenito među ljudima.