Rijetko se u proteklih tridesetak godina, otkako je samostalne i neovisne Republike Hrvatske, događalo da se parlamentarni izbori održavaju usred ljeta. Sad smo i tome svjedoci, pa će se u sjeni i dalje aktualne koronakrize, novi izbori za Hrvatski Sabor održati upravo u jednom takvom ljetnom terminu, konkretno 5. srpnja. O svemu tome razgovarali smo s političkim analitičarem Davorom Gjenerom iz Zagreba.

Koliko je takav ljetni izborni termin produktivan ili kontrapruduktivan za parlamentarizam, s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo?

- Parlamentarni i predsjednički izbori održani su 2. kolovoza 1992. godine, a predsjednički izbori 1997. održani su 15. lipnja. Dakle, u dva smo navrata imali izbore u ljetnoj sezoni. Doduše, 1992. je bila posebna godina, to je godina koja je formalno započela primirjem, a nakon toga 15. siječnja uslijedila su međunarodna priznanja Hrvatske. Ta godina ipak je u psihološkom smislu bila ratna, započeo je i rat u susjednoj BiH, a turističke sezone te godine jednostavno nije bilo.

Ova godina ponovno nije godina normalnog života, zbog pandemije COVID-19, nejasno je još uvijek hoće li biti turističke sezone ili ne, a jasno je da svi živimo u neizvjesnosti što donosi jesen, prijeti li nam drugi val epidemije ili će se virus smiriti. U razdoblju neizvjesnosti ljeto ipak donosi kakvu-takvu sigurnost i vjerojatnost da se virus u tom razdoblju neće reaktivirati. Snažan argument u prilog održavanja izbora tijekom ljeta upravo je to da je najvjerojatnije da će izborne procedure biti provedive u tom razdoblju, a jesen donosi neizvjesnost. Parlament, doduše, može zasjedati do 13. listopada jer se deveti saziv na konstitutivnoj sjednici okupio 14. listopada 2016. godine. Od tada počinju teći ustavni rokovi, i predsjednik Republike bi, da se Sabor sam ne raspusti, morao donijeti odluku o raspisivanju izbora najmanje 30, a najviše 60 dana od 14. listopada ove godine. Ovih se dana govori o tome da Sabor nikad nije zasjedao do kraja svog mandata, što nije točno. Treći saziv Sabora, onaj izabran 1995. godine, zasjedao je do samog isteka mandata, 1999. godine, i nakon isteka mandata tadašnji je skrbnik nad funkcijom predsjednika Republike, pokojni akademik Vlatko Pavletić, raspisao izbore održane 3. siječnja 2000. godine.

Postojala je alternativa izborima u ljeto: raspuštanje Sabora nakon početka jesenskog zasjedanja i održavanje izbora krajem listopada ili početkom studenoga, ali to bi bilo povezano s rizikom nemogućnosti održavanja parlamentarnih izbora, a tada bi jedina mogućnost bila proglašavanje izvanrednih okolnosti u skladu s člankom 7. Ustava, dvotrećinskom većinom u Saboru ili, ako se Sabor ne može sastati, odlukom Vlade, uz supotpis premijera, a odlukom predsjednika Republike. Vlada je htjela izbjeći ovaj rizik.

U Hrvatskoj nismo imali situaciju da se nakon parlamentarnih izbora ne bi mogla sastaviti Vlada. Blizu ponavljanja izbora bili smo samo 2015. godine, ali i tada je formirana većina na isteku ustavnog roka, kad je tadašnja predsjednica dala do znanja da neće davati dodatne rokove i da je spremna formirati prijelaznu vladu. Nema razloga strepjeti da se ove godine ne bi mogla formirati većina, jer u ovakvim se okolnostima od aktera u političkom sustavu zahtijeva ozbiljnost, pa i to da svoje prioritete prilagode političkoj volji biračkog tijela. Parlamentarna većina ove godine mora biti formirana u najkraćem mogućem roku nakon provedenih izbora.

Pravo je vladajućih da izaberu vrijeme izbora, no gledajući objektivno, u širem kontekstu, koje su pozitivne, a koje negativne strane takve odluke o ljetnim izborima?

- Prednost je što će biti izbjegnuta ljetna parlamentarna stanka, kad se u političkom životu inače ništa ne događa, i što bi s početkom jesenskog zasjedanja novi, 10. saziv Sabora morao početi normalno funkcionirati. Mane su što od ponedjeljka Vlada gubi dio svojih ovlasti, a u postojećim okolnostima važna je brza reakcija izvršne vlasti, prije svega mjerama u gospodarstvu. Dio političke arene nije pripremljen na izbore, kampanja neće biti uobičajena, u ljeto popušta koncentracija biračkog tijela na političke procese, pa je moguća i veća izborna apstinencija...

Jesu li i zašto izbori u srpnju za HDZ optimalna opcija? Drugim riječima, s kojim argumentima na izbore ide HDZ?

- Zbog okolnosti u toj stranci pretpostavljao sam da HDZ neće poticati izbore u ranom terminu. Naime, u HDZ-u su započeli unutarstranački izbori, dosadašnji predsjednik stranke Andrej Plenković i njegov tim odnijeli su vrlo uvjerljivu pobjedu, ali su izabrani samo predsjednik, njegov zamjenik i četvero potpredsjednika stranke. Ostali članovi Predsjedništva i Nacionalnog odbora više nemaju izborni legitimitet u punom smislu riječi. Vidjet ćemo hoće li HDZ u sljedećem razdoblju ubrzano izabrati članove ovih institucija i održati konvenciju (Opći sabor) ili će to ostaviti za izbore, a legitimnost izbornog nastupa crpsti iz legitimnosti pozicija predsjednika i njegovih petero najbližih stranačkih suradnika.

HDZ je tijekom pandemijske krize odlično vodio izvršnu vlast, Hrvatska je i u zdravstvenom i u ekonomskom smislu ostala u relativno dobrom stanju. Nikad do sada u hrvatskoj povijesti Vlada nije tako odlučno djelovala kao u proteklih nekoliko mjeseci, država nikad nije tako aktivno održavala zaposlenost i likvidnost. Zbog racionalnog postupanja vladajućima je porastao i javni rejting, i logično je da to žele i iskoristiti na izborima, pa računaju na to da će izborni rezultati biti takvi da im omoguće da samo sa zastupnicima nacionalnih manjina formiraju parlamentarnu većinu.

Oporba, ponajviše SDP i Most, oštro se protive ovakvom ljetnom terminu izbora, iako su protekle tri godine non-stop zazivali prijevremene izbore. Kako objasniti takve reakcije SDP-a, Mosta...?

- Opozicija uvijek kritizira svaki vladin potez. Kad ste u manjini, uvijek morate biti spremni na izbore, a o datumu izbora uvijek odlučuje većina. To je jedno od pravila igre u parlamentarnoj demokraciji.

Kad smo kod oporbe (SDP, Most, Škorina stranka...), s kojim će argumentima oni na izbore, i mogu li, i tko od njih (Škoro?), postići neki zapaženiji izborni rezultat?

- Ključni igrači u parlamentarnoj areni trenutno su HDZ i SDP. SDP ozbiljno griješi da na izbore ne izlazi sam, i tako maksimalizira svoje političke dobiti. Njegovi mlađi koalicijski partneri ne donose mu praktički ništa, a u korist njih će se SDP odreći dijela zastupničkih mandata koji bi u slučaju samostalnog izlaska na izbore pripali njemu. Ni jedan od njegovih koalicijskih partnera ne može platiti cijenu sudjelovanja u parlamentarnoj areni, pa je uvođenje zastupnika tih stranaka potpuni promašaj. IDS i PGS, koji imaju svoju snažnu političku utvrdu i sigurno će osvojiti i više mandata nego što im je potrebno za formiranje zastupničkog kluba, nemaju potrebu za takvim kišobranom, a njihovi zastupnici nakon izbora neće povećavati političku neizvjesnost niti će se okretati prema pobjedniku i tražiti načina kako da pod svaku cijenu prežive četverogodišnje parlamentarno razdoblje. Jednako je s Čačićevim Reformistima, koji su snažni na sjeverozapadu Hrvatske, a njihovi zastupnici imaju uvijek jasno definiranu političku paradigmu, koju ne mijenjaju zbog trenutnih sitnih interesa.

Predizborne koalicije svojevrsna su prijevara birača, jer na taj način u parlament ulaze oni koji zapravo nemaju biračku potporu, a takvi zastupnici onda su redovito naslonjeni na vladajuću koaliciju. Za njih je najveća opasnost pad vladajuće većine, raspuštanje parlamenta i sazivanje novih izbora jer većina njih u sljedećem mandatu ne može biti izabrana u parlament. Najbolji primjer za takvo političko ponašanje je klub Bandićeve stranke, koji je od jednog izravno izabranog zastupnika narastao na petnaestak članova, a na izborima bi vrlo optimistično bilo očekivati da taj klub ponovi rezultat iz 2016. i ponovno osvoji jedan jedini zastupnički mandat. I to je, međutim, malo vjerojatno, a svi današnji članovi tog zastupničkog kluba završit će u dubokoj političkoj anonimnosti.

Pokret Miroslava Škore ima potencijala kao slavonski protestni pokret. Ta je organizacija preuzela nekadašnju infrastrukturu protestnog pokreta Branimira Glavaša, s time da je Škoro proširio svoj utjecaj s Osječko-baranjske na sve slavonske županije, i na Vukovarsko-srijemsku, i na Požeško-slavonsku, i na Brodsko-posavsku. Izvan tog prostora utjecaj Škorina pokreta bitno je manji, a pokušajem stvaranja koalicije sa strankama s desne margine političke arene Škoro svoju novu političku organizaciju izlaže opasnom riziku, zbog rascjepkanosti desnomarginalne političke scene, opterećene velikim brojem samoprepoznatih i samozvanih političkih lidera. Profiliranjem svog pokreta na način na koji se prije pet godina profilirao Most, dakle kao opcije koja ima ambiciju ograničiti utjecaj hrvatskog dvostranačja, Škoro zapravo osuđuje svoju organizaciju na marginalno mjesto u parlamentarnoj areni. Pokazalo se da s Mostom nije moguće formirati racionalnu koalicijsku većinu, pa ako to nije bilo moguće s Mostom, jasno je da bi to bilo još manje moguće s organizacijom poput Škorine, koja je još opterećenija unutarnjim razlikama i prilično je nehomogena.

Zaključno, nema sumnje da će se HDZ hvaliti uspjehom u borbi protiv korone i uspješno provedenim mjerama za pomoć gospodarstvu, zbog čega im i raste povjerenje među građanima. Može li s tim jakim kartama HDZ biti apsolutni pobjednik na izborima? Može li se ponoviti "slučaj Churchill", koji je pobijedio u ratu, a mjesec poslije izgubio u miru...?

- Izborni sustav u Hrvatskoj takav je da otežava formiranje apsolutne većine samo jednoj stranci. Zato i u slučaju maksimalno dobrog rezultata HDZ neće samo tako doći do apsolutne većine. Uostalom, sve dosadašnje administracije, od Sanaderove iz 2003./04. do trenutne, vrlo su tegobno uspostavljale parlamentarnu većinu.

Brz izlazak na parlamentarne izbore možda smanjuje brojne rizike, ali je sigurno povezan s brojnim drugim nepoznanicama i rizicima. Danas je moguće govoriti kakav bi bio ishod izbora da se izbori održe ove nedjelje, ali je posve neizvjesno kako će se politička arena oblikovati u sljedeća dva mjeseca. Da bismo to saznali, moramo pričekati izbore. (D.J.)