Pitao me je nedavno jedan student, rođen 1998., iste one godine kada je Michael Jordan taktove svog posljednjeg plesa otplesao u svlačionici uplakan nakon pobjede nad Utah Jazzom u velikom NBA finalu, koliko je film o Michaelu Jordanu uopće realan. Kako je moguće da se svijetom širila legenda o njemu i bez interneta? Jesmo li i tada, na "brdovitom Balkanu", imali osjećaj njegove veličine i dominacije?

Bez obzira na to što imponira kada te netko mlađi pita za mišljenje, ipak me s druge strane ne veseli uloga "naratora" i prepričavanje "kako je to bilo nekada". Kako god bilo, moja priča mladom kolegi počinje 1985. godine. U jednoj emisiji ponedjeljkom, koja se zvala "Svijet sporta", prvi je put prikazana snimka All Stars utakmice Istoka i Zapada. Sjećam se kao danas, MVP je bio Ralph Sampson, centar Houstona, koji je tih godina zajedno s nešto mlađim Hakeemom Olajuwonom činio "Twin Towerse". Bila je to prva All Stars utakmica Michaela Jordana. Za njega sam prvi put čuo 1984., za vrijeme Olimpijskih igara u Los Angelesu. Četiri godine poslije (1988.) prvi su se put kod nas izravno prenosile utakmice finala doigravanja između Los Angeles Lakersa i Detroit Pistonsa. I Toni Kukoč prepričava poslije kako mu je to bilo prvo finale koje je gledao, budeći se u noći i poslije sanjajući kako će igrati među njima. Što mu se ostvarilo pet godina poslije.

Dolazak prvih Europljana u NBA ligu, početci izravnih prijenosa, širenje NBA lige i na izvanameričko tržište utjecali su i na sve veće zanimanje za NBA ligom. Dakako, i za najboljim momčadima i najboljim košarkašima. A Michel Jordan i Chicago Bullsi, koji su 1991., 1992 i 1993. godine osvojili prva tri prstena, definitivno su tada bili najbolji i najveći. Iz današnje perspektive ključan potez bila je organizacija turnira McDonalds Open. Jedna NBA momčad dolazila je igrati u Europu protiv najboljih europskih klubova i reprezentacija. Širila se tako u Europu i NBA liga, ali i McDonalds, čijih restorana tada još nije bilo po Europi. Na prvom McDonaldsu tada prosječni Milwaukee Bucksi razbili su reprezentaciju SSSR-a, što dovoljno govori kolika je bila razlika između američke i europske košarke. Malo bolje je godinu potom prošla Jugoslavija protiv tada relevantnih Boston Celticsa. Koji su u finalu pobijedili Real Madrid predvođen Draženom Petrovićem. Kako je vrag odnio šalu pokazalo se 1989. godine, kada je tada europski prvak Jugoplastika zamalo svladala Denver Nuggetse. Valjda se tu prelomilo i kod NBA komesara Davida Sterna, ali i šefa FIBA-e Bore Stankovića. Rezultat toga u konačnici je nastup Dream Teama na Olimpijskim igrama u Barceloni. Tada definitivno NBA liga nije viša bila zabava samo za Amerikance.

Međutim, opet se postavlja pitanje s početka. Kako je moguće dosegnuti globalnu popularnost bez interneta, društvenih mreža, bez NBA.coma, koji još za vrijeme utakmice "sipa" sve žive statističke podatke. Jednostavno, živjeli smo drugo vrijeme. Točno smo znali u minutu kada se tijekom jednoga sata prikazuje CNN Sports. I tada ide kraće izvješće, prikaz rezultata svih utakmica i tko je zabio najviše u momčadi. Uglavnom su bile snimke Jordanovih poteza. Jer on je tada najčešće i zabijao najviše. Svake nedjelje iščekivali smo i NBA actions s deset najboljih poteza toga tjedna. U videotekama smo iznajmljivali i piratske snimke NBA actions s najboljim potezima. Danas "NBA actions" imate čim se probudite na svim mogućim platformama. I tiskani mediji, a posebno časopisi, imali su svoju veliku tiražu. Posebno oni koji su na primjer u tom broju objavili poster Michaela Jordana ili Magica Johnsona, tada zvijezde LA Lakersa u prirodnoj veličini. Nisu svi još ni imali satelitske antene premda su se kabeli sve češće i sve brže tih godina "razvlačili" po kvartovima i mjesnim zajednicama. Nekima je još vijest u dnevnim novinama bila prva o NBA ligi.

- Jesi vidio, Kukoč zabio 30? Razbucao ih je - sjećam se komentirao je neki činovnik, bolje bih rekao "komesar" u tada vojnom odsjeku u Županijskoj ulici listajući Glas Slavonije u svom uredu gdje su izdavali propusnice (eto, imali smo i prije skoro 30 godina propusnice, nap.a) za svaki odlazak u inozemstvo, pa tako i u susjednu Mađarsku. Bilo je to devedesetih. Baranja je bila okupirana, a u "Mađu" smo preko Miholjca išli po sir, vajkrem i patike. Ne i po AIR Jordan ili, kako smo mi to nazivali, "džordanice". Privilegij nošenja imali smo samo mi koji smo imali rodbinu u Americi. Mogu se i danas zamisliti. "Džordanice" na nogama, majica i kapa sa šiltericom sa znakom "bika" i neka tada popularna college jakna. Danas bih definitivno pobijedio na nekom tematskom maskenbalu u počast devedesetih!

Amerikanci su stoga išli na sigurno. Film o Jordanu, naslovljen The Last Dance (još mi nije jasno zašto nije nazvan "Posljednji let", jer to je ono što je obilježilo Jordanovu karijeru, a još većeg smisla imao bi naslov i zbog najave dokumentarca ovaj put posvećenom Kobeu Bryantu, nap.a) u prvom redu su radili za mlađu publiku, ali su znali kako će "dobiti" i publiku odraslih u devedesetima. To im je bila sigurna varijanta. Time is money! Vrijeme je novac, a u američkom slučaju još važniji je čini se "timing". Malo su stoga ubrzali s izlaskom filma, pa je svjetlo dana ugledao u vrijeme korone, kada su sportski fanatici tražili bilo što da zadovolje svoju glad i nagon. The Last Dance dogodio se u pravom trenutku. I kao svaki američki, bolje reći hollywoodski film, i on je morao imati svoje negativce. Ulogu glavnog negativca u Jordanovu filmu dobio je Jerry Krause, generalni menadžer Bullsa, mali debeljko, klasični američki proizvod odrastao na hamburgerima i hot-dogu, ali koji je imao viziju prije svega kako zaraditi. Bio je "Bajo patak Chicago Bullsa"!

- Spustite koš kako bi ga i Jerry mogao pogoditi - govorio je Jordan omalovažavajući Krausea, koji se hvalio kako je upravo on zaslužan za stvaranje "dinastije bikova". No, kada radite hoolywoodski film i dokumentarce prema principu "crno-bijelog" svijeta, onda i naš Toni Kukoč u jednom dijelu dokumentarca nažalost bude na "tamnoj strani". Kukoč je na kraju jedan od onih također hollywoodskih likova, preobraćenik među pozitivce. Međutim, i kada Kukoč dođe među "dobre momke", opet ne dobije ulogu koju zaslužuje. Nepravedno mu je otme Steve Kerr. On je danas velika faca jer trenira Golden State Warriorse. Amerikancima zanimljivija priča od nekog lika iz Hrvatske. Kukoč je tako ostao do kraja filma epizodist. A često je bio "broj dva". Odmah nakon Jordana. Kukoč bi štošta dobroga mogao reći i o Krauseu. Jer on je bio njegov miljenik. Međutim, u filmu Krause je negativac i takva slika se ne smije kvariti. Uostalom, sam Jerry ne može više ništa reći u svoju obranu s obzirom na to da je preminuo 2017. godine, pa stoga film djelomično doživljavam i kao, što bi rekao jedan naš sportski komentator, "gaženje mrtvog magarca". Međutim, s druge strane, drago mi je što je Krauseu upravo namijenjena ova uloga. On je bio "samo" generalni menadžer Chicago Bullsa.

U današnjem svijetu, kada razni menadžeri igraju važnu ulogu u sportu, kada se hvale kako neki sportaš bez njih "ne bi znao ni hodati", ovaj dokumentarac je zapravo povratak onome što je najvažnije u sportu. Gol, koš, skok, asistencija... Ni jedan menadžer neće zabiti "40 plus". Ni jedan neće opaliti po košu u posljednjim sekundama, šutirati po 500 puta na treninzima ili dizati u benč stotine kilograma. Sve je to radio Michael Jordan. Zato njegova veličina i karizma sjaje istim sjajem više od 20 godina.