Rođendan Ante Gardaša (21. svibnja 1938.- 10. lipnja 2004.) bio je više nego dobar nadnevak za dodjelu književne nagrade koja nosi upravo ime ovog poznatog i naraštajima rado čitanog pisca za djecu i mlade. Sreću da 14. završi u njezinim (spisateljskim) rukama imala je Vjekoslava Huljić, poznata autorica još poznatijih glazbenih stihova, ali i vrlo plodna autorica knjiga za djecu. Iza nje je već, kako je sama uoči osječke dodjele u Knjižari Nova rekla, 12 naslova (uključujući i netom nagrađeni roman Moj Titanic ne tone, koji je njezina 10. knjiga za djecu i mlade), a ova joj nagrada posebice laska upravo zbog imena autora na kojega je spomen.

- Pišem cijeli život, radim perom, u tom uživam i nastojim svojim čitateljima približiti neki svoj svijet, da im bude zabavan i duhovit, na trenutke i ozbiljan da se malo zapitaju - kratko je komentirala Vjekoslava, ističući da joj nagrada mnogo znači, jer ju dodjeljuje struka, a počašćena je i jer je 2002., na zagrebačkoj promociji svoje knjige Maksove šumotvorine upoznala (i prvi i posljednji puta srela) Gardaša, koji je promovirao svog Podmorskog kralja.


I u nagrađenom romanu Vjekoslava paralelno razvija 2-3 radnje i na koncu ih ispreplete, a ovaj se puta dotaknula problema iseljavanja naših ljudi. Tako roditelji glavne junakinje odlaze u Irsku, a ona ostaje u Splitu i završava osnovnu školu. Provodeći ljeto igrajući se u kućici na stablu u djedovu vrtu, upoznaje djevojčicu, migranticu s Bliskog Istoka. Vjekoslava povlači paralelu između njihovih životnih priča.


Na sreću u priči nema autobiografskih elemenata, ali ima ponešto dokumentarizma, jer teško je bilo ignorirati aktualna zbivanja.


- Stvorila sam likove dotičući se stvarnosti. Sve jest izmišljeno, ali volim od ljudi i suituacija koje me okružuju nešto uzeti i uklopiti pa se dok ju čitate doima stvarno - zadovljna je autorica, koja je među petero finalista ove nagrade bila 2016. s knjigom Moja sestra je mrak.


- Ne znam utječu li nagrade na prodaju knjiga, no kada ju pišem, želim da je zanimljiva, da ju djeca međusobno jedni drugima preporučuju. Mogu ih čitati i djeca i mladi pa i njihovi roditelji i bake i djedovi, jer ima likova svih godišta. Tako u ovom jedan brački bračni par slavi zlatni pir, jedna razvedena fancy bakica je urednica časopisa Žena, majka, kraljica... - otkrila nam je Vjekoslava, priznajući da nagrada ima ‘težinu‘ za nju. Iako o nagradama ne razmišlja, ova ju je razveselila. Vlasnica je brojnih priznanja i nagrada za stihove pjesama, a i kao djevojčica nagrade za pisanje, u ovim joj godinama ova posebno znači.


Za ovu plodnu autoricu dvomjesečna karantena i nije bila za nju posebno stresna, jer su njezin posao i svakodnevica ionako uglavnom - samotnjački. Većinu vremena, kaže, provodi doma, ali radeći, tj. pišući pa joj ovo nije bilo - novo ni drukčije. Nedostajali su joj samo kontakti uživo s ljudima.


- Nije mi falilo zraka, jer sam čitala i pisala na terasi i vrtu. Dapače, čak sam se više mogla koncentrirati na posao i više se posvetiti sebi. Ne kažem da je ovo bilo dobro razdoblje i ne bih voljela da se ponovi, kaže Vjekoslava, koja marljivo piše novi roman, ovaj puta za odrasle.


- Radnja se proteže kroz cijelo 20. stoljeće, a glavni je lik Splićanin koji spletom okolnosti završi na umjetničkoj sceni Pariza, i ondje susreće Modigliani i Apollinaire i Diega Riveru. Uz te postojeće povijesne likove, ja sam neke izmislila i ispreplela njihove živote - pojasnila nam je autorica, ne krijući da je radu prethodilo istraživanje, ali joj to nije teško palo jer voli umjetnost pa joj je užitak bio i taj dio posla, kao i pisanje. Ipak, priznaje da ne može pisati koliko bi željela, jer ju "poteže" suprug Tonči da piše tekstove pjesama i upravo završava novu pjesmu za Petra Grašu, Jelenu Rozgu, Domenicu, a nešto i za Tončija, da joj "ne žuga" dodala je kroz smijeh Vjekoslava, koju je suprug dopratio na dodjelu.
Nikada posao članova žirija nije jednostavan i lak, tako je bilo i Diani Zalar, Stjepanu Tomašu i Branki Primorac. Nagrada za najbolju dječju proznu knjigu u prošloj godini dodijeljena je 14. put, a njezina stabilnost i broj naslova koji pristižu svake godine (a ove ih je godine bilo 27,od čega 20 romana, četiri zbirke priča i jedna ilustrirana priča i dvije slikovnice) potvrda su da je nagrada postigla zavidnu reputaciju i da svaki autor ili autorica kada napišu knjigu, priželjkjuju ponijeti ovu laskavu titulu kući, naglasio je Mirko Ćurić, predsjednik Slavonsko-baranjsko-srijemskog ogranka DHK, kojemu je na čelu.