Piše: Nikola KUČAR

Ne treba im puno vremena, možda pjesma ili dvije, da vas povedu sa sobom na to psihodelično putovanje prepuno nihilizma i bučne agresije na kojemu ćete nekoliko puta sigurno skinuti slušalice s ušiju jer buka koju proizvode na granici je ljudske izdržljivosti. Oni su Gezan i dolaze iz Japana, njihova glazba je uznemirujući spoj anarhizma, eklekticizma i soničnih gitara koje u jednom trenu koračaju mračnom stranom post-rocka, a već u sljedećem trenu istu tu pjesmu uljepšaju nekakvim dub ritmovima uz koji ćete sigurno zaplesati. Zamislite si otuđenost Killing Jokea koji su otkrili ritmove Asian Dub Foundationa, bas dionicu Fugazija koji presviravaju Ministry u svemiru gdje je sve dopušteno, pa i lajanje na bubnjara. Zapravo to lajanje može biti i vrisak za oslobođenje svih ljudi od jarma koji nam je nametnut. Neki su ga osjetili više, neki manje, ali sloboda za koju se bore pjevač Mahito The People i njegovi dečki nadilazi jezičnu barijeru i dijele savjete koji su univerzalni svim ljudima dobrih namjera.

Trinaest je pjesama na novom albumu pesimistične skupine iz Tokija, a one čiji su nazivi na engleskom "replicant", "Free Refuges" ili "Soul Material" dokazuju kako je nemoguće ne shvatiti njihovu poruku, a ako se malo potrudite i pronađete tekstove pjesama, jasno vam je odakle tolika količina buke i bijesa. Međutim, nije njihova poruka jedino na što treba obratiti pozornost na albumu "Klue", jer njihova eklektična narav gdje se glazbeni stilovi miješaju neviđenom lakoćom uznemiruje me jer shvaćam koliko malo toga znam o japanskoj glazbenoj sceni na kojoj je mnoštvo bendova hrabrih da iskorače prema budućnosti glazbe. No nije "Klue" album bez pogreške, jednostavno ponekad su pretjerano razigrani, pa im pjesme dobivaju neobičnu auru, poput anima na heliju, no ideje kojima su razveselili na ovom izdanju zaslužuju puno više o jednog slušanja.