Piše: Nikola KUČAR

Do kojih granica ide ljudska strast za osobama i stvarima koje želimo? Gdje se točno nalazi ta neviđena linija, a koju nikada ne bi trebalo prijeći da ostanemo u normama koje su društvu prihvatljive? No, s druge strane, postoje umjetnici čijim se ludorijama, a vrlo često i gadostima, u većini slučajeva progleda kroz prste. U jednoj sceni novog filma Čileanca Pabla Larraina, autora sjajnih naslova poput Ne, Jackie, Neruda, Toni Manero i Klub, glavna junakinja, koju je očaravajuće odigrala Mariana Di Girolamo, na razgovoru za posao izjavljuje: "Umjetnici su intenzivni. Moraš im neprestano komplimentirati. Govoriti im kako su najbolja stvar u svemiru." Upravo ta rečenica možda najbolje opisuje način na koji se Larrain odlučio pozabaviti temom umjetnosti, u ovom slučaju plesa, u filmu Ema.

U središtu radnje neukrotiva je i intrigantna plesačica Ema, čiji se brak s koreografom Gastónom (Gael García Bernal) raspada nakon potresnog incidenta u kojemu je njihov posvojeni sin Polo zapalio Eminu sestru. Naime, nakon što su Pola odlučili "vratiti" socijalnoj službi, krivnja ih počinje izjedati, pa neprestano okrivljuju jedno drugo na brutalan, gotovo dječji način, što Larrain koristi kao komičan motiv u jednoj zaista teškoj, kaotičnoj drami, opisujući ih kao tašte i čudne, ali ipak ljude od krvi i mesa koji ne znaju kako iskazati ljubav, osim prema svojoj umjetnosti. Ema odlučuje utjehu tražiti na ulicama Valparaísa, gdje nastupa sa svojom plesnom skupinom, pronalazi brojne nove ljubavnike i provodi tajni plan kojim namjerava ponovno ujediniti svoju obitelj. Ovako opisana Ema zvuči kao teška drama, što zapravo i jest, no ujedno je i zavodljivo audiovizualno iskustvo, u kojemu se glazba Nicolasa Jaara savršeno spaja s kamerom Sergia Armstronga na pozornici Dragulja Pacifika, kako Čileanci tepaju Valparaísu. Ekshibicionizam koji vrišti iz svake pore ovog filma sigurno nije za svačiji ukus, ali takvi su svi Larrainovi filmovi, košmarne priče koje sanjate danima poslije.