Iza riječkog sastava Turisti dva su studijska izdanja - Human_esque iz 2017. i prošlogodišnji Revolución. Četveročlani bend koji predvodi bračno-glazbeni par Iva Močibob (ex E.N.I.) i Vlado Simcich Vava (ex Laufer), a čine ga još i basist Sergej Hofman te bubnjar Bobo Grujičić, svoj najnoviji singl “Ovi su dani takvi” snimio je u karanteni. O novoj pjesmi, imenu benda, razlikama između prvog i drugog albuma, kreativnom procesu, obradi pjesme “Time After Time” i novom dobu zbog pandemije koronavirusa razgovarali smo s dobrim duhom riječke rock-scene, legendarnim gitaristom, autorom i producentom Vavom.

Tvoje i Ivino poznanstvo i suradnja sežu godinama prije osnivanja Turista. Kako to da ste se nakon toliko vremena odlučili osnovati zajednički bend?

- Ivu sam zamolio da otpjeva pjesmu Portiri s mog prvog samostalnog albuma Del Mono iz 2005. Na neki sam način tada i progledao, jer interpretirala ju je tako da sam osjetio magiju u njezinu glasu, zavodljivost kakvu dotad nisam imao prilike čuti kroz rad s E.N.I., ali najprije je trebalo proći fazu suradnje s njezinim matičnim ženskim sastavom, a godine su se rastegle pa smo se tek 2015. odlučili formirati Turiste.

Čija je bila ideja za naziv benda? Osjećate li se još uvijek kao znatiželjni turisti na glazbenoj sceni?

- Naziv sam predložio nakon što sam imao desetak imena zapisanih na papiru. Prije toga sam provjerio postoji li već nešto slično pa osim engleskih The Tourists s kraja 70-ih nisam naišao na Turiste. Da, još uvijek se ponašamo kao grozdovi Japanaca s fotoaparatima koji slikavaju svaki svoj korak i poduzimaju često samoubilačke poteze ne bi li se ovjekovječili, primjerice, na zebri pred studijom Abbey Road. (SMIJEH)

Otkad djelujete u aktualnoj postavi i kako je ona okupljena?

- Finalizirana je prošle godine kada nam se priključio sjajni slovenski basist Sergej Hofman, a od početka smo tu Iva, Bobo Grujičić na bubnjevima i ja s gitarom. Službenim početkom rada benda proglašen je kolovoz 2015., kada smo objavili i prvi singl Tvoja i slobodna. Kako je sam start bio zasnovan isključivo na studijskom radu, tek nakon objavljivanja debija Human_esque zbog koncertnih smo nastupa u bend pozvali Roberta Jovanovića iz Mandrila, no on se zbog obaveza prema matičnom bendu i zahtjevnog posla koji obavlja oprostio od nas pa se na njegovu mjestu konačno ustalio Sergej.

Kako ti i Iva funkcionirate u glazbenom pogledu s obzirom na zajednički život u privatnom smislu?

- Životni smo partneri, što podrazumijeva nepisana pravila istodobnog intuitivnog prilagođavanja mnogim izazovima. Budući da je ona dotad nastupala s bendom snažnog pop-izričaja, donekle sam svoje autorstvo prilagodio takvom senzibilitetu, ali postavljenom na gitarama, zapravo vrlo slično kao i suradnju koju sam godinama imao i s ostalim E.N.I.-cama. Prvi je album bio upravo takav - tranzicijski, rock and roll zvuk s popističkim melodioznim rješenjima. U proteklih nekoliko godina, međutim, shvatio sam da je Iva prirodno okrenuta čvršćem zvuku, pa sam samim time promijenio pristup komponiranju.

U čemu se album Revolución najznačajnije razlikuje od prvijenca? Koja je ekipa radila na njemu?

- Upravo sam to načeo u prethodnom odgovoru. Revolución je potpuno okrenut prema rock and rollu s elementima bluesa i pogotovo novovalnom zvuku, na kojemu sam i osobno odrastao, a Iva ga je itekako usvojila, neovisno o poznanstvu sa mnom. Same teme koje dotičem u pjesmama su od luzerskih do ljubavnih kao i buntovnih, koliko god ovo posljednje zvučalo otrcano iz usta jednog 50-godišnjaka. (SMIJEH) Postava je ista kao i uživo, dakle Sergej, Bobo i nas dvoje. Producent gotovo svim mojim materijalima u posljednjih 15 godina je Matej Zec, nevjerojatno talentirani gitarist i tip čije sugestije vrlo rado poslušam i primjenjujem tijekom snimanja. Na dvije pjesme nam je svirao i Robi iz Mandrila zato što još nismo imali stalnog basista, a samo snimanje albuma provuklo se na dobrih godinu i pol.

Tko je autor zanimljive naslovnice albuma? Koliko vam je vizual važan u ovom digitalnom svijetu?

- Drago mi je da si zamijetio taj rad. Riječ je o crtežu napravljenom isključivo za ovaj album i visi nam u dnevnom boravku. Autor je Vladimir Tomić Mosk, jedan od najvažnijih hrvatskih street art umjetnika, čije grafite prati gomila fanova iz cijelog svijeta. Također je bio nezaobilaznim dijelom otvorenja projekta EPK 2020, gdje je na pročelju zgrade na riječkoj Delti nacrtao rad pod nazivom A Familiar Place dimenzija 250 metara kvadratnih. Vizualni dojam je apsolutno važan, sasvim mi je svejedno u kojem formatu materijal izlazi. Dakako da mi je najdraži onaj vinilni, no i u ovom virtualnom obliku ima težinu. Upravo sam objavio u digitalnoj formi i najnoviji instrumentalni ambijentalni EP. Ne moraš me pitati postoji li službeni omot. (SMIJEH) Provjerite na YouTube kanalu Vava: Escapism.

Kako nastaju pjesme Turista i ima li već ideja za nove?

- Ponekad imam višak tekstova pa im onda tražim odgovarajući glazbeni kontekst, eksperimentiram s ovakvim ili onakvim rock-žanrom jer se ne volim zatvarati u jedan stil. Katkad, međutim, imam gotovu posloženu instrumentalnu podlogu s vokalnom dionicom, ali nemam lirike pa se zna dogoditi da mi takva skica stoji i po nekoliko mjeseci na traci. Neke mi stvari postaju nedovoljno dobre pa ih brišem. Uostalom, s drugim se albumom upravo dogodilo. Demo verzije odradimo Iva i ja, nakon čega se nađemo s dečkima u garaži i zakucamo stvar, a kad smo sigurni da smo dostigli optimalnu razinu izvedbe, odlazimo u studio i snimamo pjesmu. Nove će pjesme uskoro početi pristizati, samo da još pronađemo i neku publiku zagrijanu za njih. (SMIJEH)

Postoji li neka univerzalna poruka koju želiš poslati kroz svoje pjesme?

- Ne bih rekao da ganjam globalne istine. Uglavnom sam okrenut prema egzorciranju vlastitih duhova kao i ispovjednom tonu. No ne isključujem mogućnost da se ponekad netko pronađe u dijelu teksta. Povremeno, priznajem, na sebe preuzimam i ulogu voajera pa pišem iz perspektive znatiželjnog zabadala.

Kako je bilo raditi na aktualnom singlu Ovi su dani takvi s obzirom na to da su pjesma i spot nastali u karanteni?

- Neobično nas je podsjetilo na pripremu demo snimki, samo što smo ovaj put snimke radili tako da budu vrlo uredne i pažljive, bez mogućnosti pogrešaka i popravaka kakve su nam dostupne u pravom studiju. Koncentrirano smo odradili svatko svoj dio pa poslali trake Mateju, koji se malko pomučio sve editirati, odsvirao usput i klavijature te nam finalni miks u par dana poslao natrag. Nismo imali nikakvih zamjerki, pa smo pristupili snimanju spota. Gonzo nas je uputio na što bi trebalo obratiti pažnju prilikom rukovanja kamerom, tako da smo mu ukrali neke od najvažnijih tajni iz njegove radionice. “Ovi su dani takvi” nastala je u uvjetima koje smo proživljavali u proteklom vremenu, u dobu distopije za koje smo dosad imali samo natuknice kako bi moglo izgledati isključivo preko holivudskih scenarista. Pjesma će nam ostati kao podsjetnik na vrijeme kad smo bili zarobljeni u četiri zida, a rješenje tog stanja bilo je sasvim neizvjesno.

Zašto ste se prošlog tjedna Iva i ti odlučili obraditi baš Time After Time? Što najviše slušate posljednjih mjeseci?

- Ah... Iva je prekopavala po mojoj kolekciji ploča i izvukla tu prvu ploču Cyndi Lauper. Kad se odvrtjela prva strana na gramofonu, nije mogla doći k sebi od energije koja je prštala s ploče pa ju je nastavila danima puštati. A budući da sam apsolvirao sadržaj tog albuma već tamo negdje oko 1984., morao sam prekinuti taj sonični teror i predložio joj da napravimo verziju Time After Time. Skočila je visoko od sreće, zamalo je čvaknula glavom u strop. (smijeh) Inače, upravo smo otkrili jednog sjajnog americana kantautora, Logana Ledgera, pa njegov debi uživamo ovih dana, baš kao i album Sama Fendera. Kad se uspijem izboriti za malo životnog prostora, na gramofon stavim Stephena Stillsa i umirem s njegovim pločama, a za bučna raspoloženja prepustim se Mastodonu.

Postoje li mladi bendovi iz Rijeke za koje smatraš da na njih treba obratiti posebnu pozornost?

- Naravno. Recimo, bend koji se zove jednostavno Projekt. Jako obećavajuće. Tu su i Old Night, Krešo i Kisele kiše, Kryn... Ne spominjem The Siids jer pretpostavljam da za njih već mnogi znaju.

Što ti u vremenu pandemije najviše nedostaje?

- Odlasci u knjižare i prodavaonice ploča, dugotrajno sjedenje na kavama s prijateljima, druženje u najobičnijem smislu, no najviše ono zbog čega i jesam živ - svirke. Također i odlasci na koncerte, svejedno domaćih ili stranih izvođača. Ne znam kako će se i kada to vratiti na onu prethodnu dinamiku. Ovo je novo doba koje će zahtijevati sasvim drukčije pristupe i brzu prilagodbu. Ono što ne želim je preseliti nastupe na virtualne platforme, nego da ispred glazbenika i nadalje postoji prava, živa publika, ona koja reagira urlicima ili zviždanjem.