Kultura
VLADIMIR TINTOR U SEBI JE NAŠAO MIR

Mislim da će povratak u hram kulture biti veličanstven
Objavljeno 22. svibnja, 2020.
Pomislio sam, kazalište je preživjelo i kuge i ratove, preživjet će i epidemiju, a možda je i bilo vrijeme za opći reset

Pod ravnanjem maestra Davida Danzmayra krajem je rujna 2019. na pozornici u Lisinskom, uz izvornu glazbu Hrvoja Hegedušića, izvedena koncertna predstava Ježeva kućica Branka Ćopića. Vjerujem da su brojni mališani diljem Hrvatske uživali u toj izvedbi u režiji Petre Radin, u kojoj su šumsku ekipu glasom i stasom utjelovili Hana Hegedušić, Borko Perić i naš Osječanin Vladimir Tintor.


Poznati kreativac, ne samo kazališni, Vladimir je bio i dio projekta HNK za maturante. Nakon svega spreman je, kao i svi, za pravi povratak na pozornicu.

Evo, gledano iz neke optimistične pozicije - a vjerujem da ti jesi u tom košu - dva je mjeseca karantene iza nas. Kada pogledaš preko ramena, kako ti je bilo? Kako si doživljavao i proživljavao sve to što se zbivalo oko tebe, u tebi, cijelom svijetu?


- Kao i većinu, ovo stanje u kojemu smo bili dočekalo me je prilično nespremnoga. Sve je bilo ‘normalno‘, pripremala se premijera Baruna Trenka u režiji Marija Kovača i onda odjednom - proljetni ‘raspust‘. Doduše, optimist po prirodi, a naviknut, kao i svi, i na gore situacije, našao sam u sebi prostor mira i čekao da pošast prođe. Zbog prirode glumačkog posla i bliskog kontakta na probama i predstavama, znao sam da nećemo dugo stati pred publiku, ali me je tješilo to da nije samo kod nas tako, nego da taj problem imaju sva kazališta na svijetu. ‘Utješno‘ je znati da nisi u patnji sam. Pomislio sam, kazalište je preživjelo i kuge i ratove, preživjet će i ovu epidemiju. A možda je i bilo vrijeme za opći reset i za neke nove kazališne smjerove.

Znam da si ti kreativac i sumnjam da si to vrijeme protratio. Samo me zanima kako si ga iskoristio? Što je kod tebe procvjetalo? (Čak i doslovce)


- Bitan, da ne kažem ključan bio je trenutak kad sam shvatio da je situacija koliko-toliko pod kontrolom. Gledam da uvijek stvari okrenem na pozitivu, na optimizam, na nešto korisno. Kad sam sebe umirio, pobrinuo sam se da svi moji dragi ljudi do kojih nisam mogao fizički doći budu dobro. S roditeljima sam bio na vezi svaki dan, pomagao im potporom, bodrenjem. Višak kreativne energije preusmjerio sam na poslove koje sam dotad odgađao zbog nedostatka vremena. Pospremanje polica, ladica, rad u vrtu, sadnja, kreiranje vlastite oaze. Za ovih par mjeseci, postao sam i zidar i stolar, izradio vrtni zidić, pergolu za ruže. Sve je to amaterski, naravno, ali zadovoljan sam rezultatima. A cijelo vrijeme mi kao kazalište nismo ni dana stali s radom, ovaj put od kuće, i zbog toga sam posebno ponosan na naš osječki HNK.

Znam da si i filmić snimio, u kojemu je i tvoja kazališna kolegica Sandra Lončarić...


- Filmić i je nastao u okviru kazališnog programa iz karantene. STV kao naš medijski partner ustupio je našem HNK-u tri termina tjedno. Dva za kolaže od monologa, poezije i jedan za snimke starih predstava. Mislim da je to našoj vjernoj publici dosta značilo. Birajući tekstove za te snimke, nekako mi je zbog specifičnosti situacije bilo teško odabrati nešto utješno i veselo iz klasičnog dramskog repertoara što može snimljeno od doma u poluuvjetima prenijeti poruku. I tako sam odlučio napraviti sve od nule. Napisao sam scenarij, izradio dijelove kostima, pozvao Sandru Lončarić da mi se telefonski pridruži. Velik dio posla je napravila i moja prijateljica Iva Martinović, koja mi je pomogla oko montaže. Htio sam napraviti nešto autoironijski, aktualno i, najvažnije, utješno. Tako je nastao film ‘Poruka‘, hibridni format između kratkog filma i kvalitetnog YouTube videa.

Jesi li karantenu iskoristio za kreativna promišljanja i planiranja? Neka unutrašnja, glumačka?


- Umjetnici su se na izolaciju naviknuli. Mnoga velika književna ili likovna djela nastajala su tako što su se autori djela svjesno izolirali od ostatka svijeta ne bi li djelo dovršili bez vanjskih ometajućih faktora. Na nekom nivou se svima nama to dogodilo, da je uobičajenu buku svakodnevice zamijenila tišina. U toj tišini čovjek čuje svoje misli i ima ih priliku evaluirati. Znam po sebi, svaki put kad radim neku tešku ulogu ili projekt, moj fokus je kazalište i kuća. Gotovo ništa ne postoji osim toga. I iako se krećem među ljudima, izoliran sam. Hoću reći, nije mi strano imati tu vrstu usredotočenosti, bez suvišnih smetnji, a u ovoj općoj karanteni te misli se još više očiste, pospreme i slože na mjesto. Ova situacija je veoma izazovna jer traži spremnost na neke nove smjerove. Utabane staze ionako uvijek vode do istog cilja.

Mogli bismo reći da je svemu sada kraj i slutim da jedva čekaš pravi povratak na posao, s kolegama, publikom.



- Kao kazalište praktički nismo stali s radom ni jedan dan. Osim projekta Umjetnost iz karantene, realizirali smo projekt HNK za maturante, koji je odlično odjeknuo. Snimali smo taj projekt uz poštovanje svih mjera opreza i to je i bio naš prvi ulazak u kazalište otkako je pandemija. Toliko smo se uželjeli i kolega i zgrade i, naravno, publike bez koje ne bismo imali razloga postojati. Još nismo u mogućnosti igrati u zatvorenom stare produkcije, ali zato pripremamo novu premijeru u dvorištu kazališta. Oslonili smo se na naše snage te se ovaj put osim u glumi neki od nas okušavaju i u režiji. Mislim da će povratak i publike i nas u hram kulture biti veličanstven događaj.


Narcisa Vekić
LIJEPA ARABESKA OD OBIČNIH SITNICA
Kako one tvoje šašave konzervice razglednice? Ide li to još uvijek? Ili imaš novog asa u rukavu? - Konzervice su dio mene kao i gluma, kao i moja obitelj i moj vrt. U ovim mojim godinama sve se to prožima i stvara jednu lijepu arabesku od naizgled običnih sitnica. Nastavljam ih raditi i stvarati, inspiracija je nepresušna, samo ju treba vidjeti i uhvatiti val. O nekim novim asovima o tom - potom, ali sigurno da se i u tom likovnom izričaju još gradim i želim isprobati nove stvari.
NOVOSADSKI DIPLOMAC OMILJEN OSJEČANIMA
Završio je Akademiju umetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Bore Draškovića. Diplomskom monodramom sudjelovao je na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu. Nakon toga igrao je u kazalištima u Novom Sadu, Beogradu, Zrenjaninu i Somboru. Surađivao je s redateljima poput Dejana Mijača, Olivere Đorđević, Raleta Milenkovića, Dušana Petrovića. U Zagreb dolazi 2006. i dvije godine snima seriju Zabranjena ljubav ne napuštajući svoju najveću ljubav - kazalište i radi u GK-u Komedija i &TD-u, kazalištu Ludens, kao i Tvornici lutaka. Neke od uloga: Hitler (Pacijent dr. Freuda), Dušan Malogajski (Ravangrad), Michael (Momci iz benda), Casio (Othello)...
Možda ste propustili...

NA 66. SPLITSKOM LJETU 4. KOLOVOZA

Pijanistički recital Marijana Đuzela

PRIRODOSLOVNI MUZEJ RIJEKA PARTNER U ČETIRI EU PROJEKTA

Od krškog krajolika do puteva Frankopana

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

POSVEĆENA LIKU BOGORODICE

Izložba “Lice Marije u Rijeci”

2

PRIRODOSLOVNI MUZEJ RIJEKA PARTNER U ČETIRI EU PROJEKTA

Od krškog krajolika do puteva Frankopana

3

U DIOKLECIJANOVIM PODRUMIMA

Koncert Papandopulova kvarteta