Tek je sto godina prošlo od kada su boljševici eliminirali većinu naftnih magnata Bakua u Azerbajdžanu. Oni kojima je glava ostala na ramenu jurcali su tih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća ulicama europskih prijestolnica poput Londona, Pariza i Berlina kako bi što prije i bolje unovčili svoje "mrtve duše". Naime, tada su tako, prema Gogoljevom romanu "Mrtve duše", burzovni mešetari zvali vrijednosne papire privatnih naftnih kompanija u procesu sovjetske konfiskacije te posljedične nacionalizacije.

Od tada do danas mnogo se toga promijenilo u svijetu i biznisu. No unatoč tome život od nafte i za naftu za sve je generacije bio i ostao rizičan i težak. I kao što je onda panika satrla azerske naftaše, slično je učinila i ovima sada. To potvrđuje i Davor Štern, naš stručnjak za naftni posao, kazavši: "Događa se naftna korona. Promijenit će se paradigma energetike".

Dakle, kako bismo lakše shvatili što se to i kako mijenja u poslu s crnim zlatom, trebamo se prisjetiti kako je uopće došlo do toga da je prvi put u povijesti nafta postala obična bezvrijedna crna masa. Odnosno, kako, gdje i zašto su vlasnici nafte plaćali 37 dolara za barel samo da im naftu netko odnese (prema WTI pokazatelju "West Texas Intermediate"). Znači, u toj nadasve uzbudljivoj igri, u narodu poznatoj kao naftna industrija, postoje tri, odnosno četiri procesa koji čine cjelinu. Uzajamno i slijedno oni povlače jedan drugog te kada jedan od njih "kihne" svi se zajedno razbole. Drugim riječima, takve zdrave ili bolesne "naftne igre" diktiraju ponudu i potražnju, odnosno potrošnju nafte i derivata. Dakle, to su eksploatacija i produkcija (upstream), prerada, veleprodaja, maloprodaja (downstream), logistika i skladištenje (midstream) te petrokemija.

Četrdeset i dvije države proizvode više od 98 % nafte. Ukupna svjetska proizvodnja nafte, prema izvještaju Međunarodne agencije za energiju, prije korone iznosila je 98 milijuna barela dnevno. Najveći pojedinačni proizvođači su SAD, Ruska Federacija i Kraljevina Saudijska Arabija. Ove tri zemlje proizvode više od 40 % svjetske nafte. Zemlje proizvođači nafte udruženi su u kartele. Najpoznatiji je Organizacija zemalja izvoznica nafte (Organization of the Petroleum Exporting Countries - OPEC+), koja broji 23 države i ima sjedište u Beču. Zbog pada potražnje i pada cijene sirove nafte izazvane globalnim usporavanjem gospodarskih aktivnosti zbog koronavirusa, zemlje članice OPEC+ smanjile su proizvodnju za 9,7 mil. b/d, odnosno osam mil. b/d do kraja 2020., i potom šest mil. b/d do travnja 2022., a ostale za pet milijuna barela nafte dnevno u svibnju i lipnju. No unatoč tome, potražnja za naftom i dalje je znatno ispod ponude te se nastavlja potraga za modalitetima kojima bi se stabilizirali odnosi svjetske ponude i potražnje. Neki od njih su povećanje nacionalnih strateških zaliha, carine za naftu itd. Na njih utječe i trošak vađenja nafte iz škriljevca koji, prema Rystad Energyju, u SAD-u iznosi 23,35 dolara za barel. Usporedbe radi, trošak vađenja jednog barela nafte u Saudijskoj Arabiji košta oko devet dolara, u Rusiji oko 19 dolara. No mnoge zemlje proizvođači nafte, poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Mozambika, Libije, Nigerije, Alžira, Rusije..., imaju izuzetno visoke posredne troškove crpljenja nafte. Primjerice, prema računici savjetničke tvrtke Fitch Ratings, Kuvajtu bi trebala prodajna cijena za barel iznositi 45 dolara, a Bahreinu čak 84 dolara, kako bi im se trud uložen u posao isplatio. Ključna cijena kod koje ne dolazi do poremećaja na tržištu je 55 dolara za barel. Pri padu cijene na 30 dolara dolazi do pada ponude.

Downstream i midstream termini su koji opisuju poslijeproizvodne aktivnosti, transport i stavljanje u promet naftnih derivata. U sektor downstream ubrajaju se rafiniranje nafte te prerada i pročišćavanje sirovog prirodnog plina. U tom smislu podsjećamo da su naftne prerađevine benzin, kerozin, mlazno gorivo, dizelsko ulje, loživo ulje, maziva, voskovi, asfalt, prirodni plin i ukapljeni naftni plin (LPG), kao i bezbrojni petrokemijski proizvodi. Najveća rafinerija na svijetu nalazi se u Abkaiku, u Saudijskoj Arabiji. Ona je bila meta napada bespilotnih letjelica u rujnu prošle godine. U Europi je najveća rafinerija u Rotterdamu. I ona je gorjela prije tri godine. U Hrvatskoj imamo dvije rafinerije, u Sisku i Rijeci.

Prijevozom i distribucijom nafte bavi se sektor midstream. U njega ubrajamo transport (cjevovodi, željeznica, tankeri za naftu i kamioni), te skladištenje i veleprodajno tržište sirovih ili rafiniranih naftnih derivata. I upravo je, zbog bauka korone koji se proširio svijetom, najjači sustavni udarac naftna industrija primila preko midstreama. Naime, zbog nemogućnosti plasmana i nedovoljnih skladišnih kapaciteta trgovci u jednom trenutku nisu znali što bi s unaprijed kupljenom naftom, što je dovelo do niza povijesnih presedana i paradoksa u naftaškoj industriji. Prema mišljenju mnogih, glavni je izboj, iako ne i jedini, u sustavu prouzročio zapravo ustaljeni način trgovanja i skladištenja nafte, a koji nije u potpunosti koordiniran s gotovo pa nezaustavljivim procesom izvlačenja nafte iz nalazišta.

Zbog te i takve tromosti, sastavnice naftne industrije nisu mogle učinkovito i jednako odgovoriti na osvajački pohod pandemije koji je počeo u NR Kini, i istodobni rat kvotama Saudijske Arabije i Rusije. Zbog svega toga strelovito brzo pala je potražnja, a zatim i sama cijena nafte. U toj su neizvjesnoj situaciji svoju povijesnu šansu vidjeli trgovci i različiti ulagački fondovi. Takvi su još u ožujku bez straha kupovali naftu za nevjerojatno niskih 25 do 30 dolara za barel, nadajući se dobroj zaradi u travnju. No ta se njihova hrabrost, utemeljena na tadašnjoj procjeni rizika, zbog pada cijene nafte na 14 dolara, ubrzo pretvorila u paniku i sveopći "run" te se zbog globalne histerije svi ti silni trgovci počinju boriti za krajnje kupce i dogovorene isporuke nafte u travnju i svibnju. Međutim, na njihovu žalost, kupaca na tržištu u tom trenutku više nije bilo. Naime, naftom se trguje tzv. terminskim ugovorima, odnosno "futuresima" (hrv. ročnice), pri čemu se sklapa ugovor o kupoprodaji s isporukom u budućnosti prema cijeni dogovorenoj kod potpisivanja ugovora. Posao se najčešće dogovara na burzi. Ako se sama isporuka nafte ne dogodi, nego se na temelju konačnog obračuna plaća razlika između tekuće cijene proizvoda i one koja je bila dogovorena u „futures" ugovoru. No kako travanjske "futurese" (naftu) nitko nije trebao, a skladišta su bila puna stare nafte, dogodilo se da se sva travanjska nafta našla u svojevrsnom limbu. Pa su slijedno tome, a nemajući drugog izbora, vlasnici "futuresa" (nafte) počeli spuštati cijenu samo da povrate nešto novca, odnosno prestanu gubiti sredstva povezana s njezinim držanjem u skladištima. Tako je u očekivanju kupaca nafta ostala "zatočena" na različitim mjestima kao što su cisterne, tankvane, vagoni i supertankeri. Ovi potonji su zanimljivi, jer ih na svijetu ima svega 770. Njihov ukupni skladišno-prijevoznički kapacitet iznosi 160 milijuna barela nafte, a pojedinačni dva milijuna barela nafte. Bilo kako god, trgovce je ubijalo to što pojedinačni zakup svakog takvog broda dnevno košta vrtoglavih 300 tisuća dolara. Slična stvar dogodila se i sa zemaljskim skladišnim kapacitetima, čije je dimenzije najlakše dočarati preko najvećeg sustava nadzemnih spremnika nafte na svijetu - Cusing, u američkoj saveznoj državi Oklahoma, kapaciteta 90 milijuna barela nafte. Ono kao takvo prije svega služi američkim veletrgovcima za spremanje nafte za tekuće poslove i za slučaj naftnih kriza. Kao što je prije koronakrize bila i kriza izazvana tzv. "Arapskim proljećem", kada je tamo spremljena nafta čekala bolje dane, a time i cijenu. Na takvo pribježište trgovci su računali i u koronarnom travnju, ali je kriza potrošnje bila globalna i golema te je nadmašila i najmačnije procjene najtežih depresivaca i teoretičara zavjere. Ali s obzirom na to da je nove, ali i one stare, nafte bilo previše, "futuresi" (nafta) su na američkom WTI tržištu jednostavno sunovraćeni u minus. Za bolje razumijevanje naglašavamo da je WTI "West Texas Intermediate", ili US OIL nafta, laka sirova nafta koja se koristi kao mjerilo u formiranju cijene nafte. Vadi se iz naftnih polja u zapadnom Teksasu i služi kao glavno mjerilo za cijene američke sirove nafte. Na ostalim svjetskim tržištima, kao što su europski BRENT, OPEC Basket, cijena nafte tog crnog ponedjeljka također je bila povijesno niska, ali nije bila u minusu. No trenutačno je stanje mnogo bolje te su očekivanja da bi se povlačenjem koronavirusa i razvijanjem "imuniteta krda", ako do njega dođe, počela postupno povećavati potrošnja nafte. A time i stabilizacija u svim sastavnica naftne industrije. Što znači da oni koji su preživjeli "crni travanj - crnog zlata" sada mogu odahnuti te uz pozitivne nagovještaje za "futures" ugovore koji dolaze na naplatu u lipnju i srpnju, mogu graditi novu strategiju za poslijekoronarnu eru koja nam dolazi. A za naftaše to novo zlatno doba vjerojatno će ići u smjeru dodatne racionalizacije poslovanja, diversifikacije gospodarske djelatnosti i reorganizacije logistike i povećanja skladišnih kapaciteta kako im se više ne bi ponovila ovakva apsurdna situacija u kojoj je potražnja stala, a crpljenje nafte nastavilo. Jer teško je očekivati da će veliki potrošači, poput gotovo obustavljenog zračnog i brodarskog prometa, i dalje gutati naftu onako kao su činili prije opake korone. To potvrđuju i trenutačne brojke koje kažu da je potrošnja nafte svedena na 50 milijuna barela dnevno, odnosno ona je manja za približno 45 milijuna barela nego što je bila prije pandemije.

Situaciju će donekle popraviti cestovni transport koji troši gotovo 50 % dizela i motornih goriva. No zbog novonastalih fizičkih i psihičkih barijera, najviše će se koristiti linijski prijevoz i vjerojatno željeznički prijevoz roba i putnika. Petrokemijski sektor naftne industrije nastavit će raditi u gotovo istom obujmu, šlepajući uz sebe svoj zeleni, odnosno ekološki podsektor. Uz sve to, države će zbog smanjenje potrošnje i snižene cijene nafte gubiti na prihodovnoj strani. Naime, one kroz porez na naftne derivate pune proračune. Tako da negdje i više od 50 % od cijene ugljikovodika ide državi. Iz čega one dalje investiraju. Često i u tzv. obnovljive izvore!

Dakle, nakon koronakrize gotovo sigurno više neće biti isplativo ulagati u tzv. zelenu energiju (elektro, solarna, vjetar itd.). Uostalom, zašto bi se to dalje radilo, jer bjelodano je jasno kako se preko zelenaštva zapravo vrši klasična zamjena teza, pri čemu zeleni za svoj opstanak, i napredak, nemilice troše čitavu paletu ugljikovodika, petrokemijskih proizvoda i sredstava te na taj način i sami evidentno zagađuju okoliš čak i više od drugih. Naravno, svjetski ekologisti nikad neće priznati da su također lobistička ekstremistička priča, pa iz svog interesa i za vlastiti probitak i dalje, navodno, ratuju protiv nafte.