Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

Rađanje tragedije
Objavljeno 16. svibnja, 2020.
LEO PERUTZ: PROROČANSKI ROMAN “SNIJEG SVETOG PETRA”

Mogli bismo se složiti s konstatacijom većine književnih kritičara (Jurak, Ivanjek…) da je dvadeseto stoljeće prvo izgubilo, pa onda iznova pronašlo Lea Perutza, njemačko-austrijskog književnika židovskog podrijetla. Mislim da nije nužno dodatno objašnjavati moj odnos prema bilo kojem obliku cenzure, ali moram odati "priznanje" onim cenzorima iz 30-ih godina prošloga stoljeća, u ondašnjoj Njemačkoj, kojima je od prve bilo jasno da je "Snijeg svetog Petra" zapravo proročanska priča o tome kako će izgledati svijet ako u njemu budu prevladale političke strategije koje su u 30-im godinama prošloga stoljeća bile dominantne na njemačkoj političkoj sceni.

PARALELNA STVARNOST
Ovo je roman koji nepogrešivo anticipira dominantne odnose u totalitarnom društvu, koje uvijek funkcionira sukladno formuli: jedan vođa - jedan narod - jedna partija! Naravno da unutar takve formule ne mogu funkcionirati disonantni, subverzivni glasovi. Inače, ta formula nije svojstvena samo nacističkoj Njemačkoj, jer na gotovo istovjetan način odvijao se političko-kulturni život u sovjetskoj, boljševičkoj Rusiji. Poslije Drugoga svjetskog rata i u socijalističkoj Jugoslaviji, bez previše dodatnih opravdanja, primijenit će se istovjetna praksa: umjetnost mora biti u funkciji revolucije koja, prema mišljenju Svetozara Vukmanovića-Tempa, uvijek teče!

Roman koji potpisuje Leo Perutz - "Snijeg svetog Petra" (Naklada Ljevak, 2019.) objavljen je 1933., u godini dolaska Adolfa Hitlera na vlast i nekako odmah poslije objelodanjivanja bio je zabranjen, bunkeriran. Doduše, već 1934. godine roman je bio preveden i na engleski jezik, ali očito taj prijevod nije previše pomogao ovome piscu glede recepcije tog i ostalih njegovih djela. Od zaborava očito nije uspio pobjeći! Drugi život ovoga romana i, uopće, recepcije ovoga iznimno važnog europskog pisca, o kojemu su sve najbolje govorili jedan I. Calvino, i jedan G. Greene, i J. Borges, H. Broch, J. Fleming - tvorac James Bonda, tajnoga agenta 007, a od mlađih D. Kehlmann, sve sjajni književnici, počeo je tek 1990. godine novim prijevodom Erica Mosbachera na engleski jezik. I u toj 1990. godini ima puno simbolike. Godinu dana ranije pao je Berlinski zid, koji je bio jedna od najvidljivijih posljedica svih tragičnih zabluda nacističkih političkih strategija iz 30-ih godina, a već 1990. svjedočili smo novome (re)ujedinjenju dviju njemačkih država. Temeljna priča u romanu "Snijeg svetog Petra" i više je nego jednostavna: Mladi liječnik, Amberg, doživio je prometnu nesreću (možda i nije bila u pitanju prometna nesreća, već nešto posvema drugo) i budi se u bolnici poslije te nesreće, 2. ožujka 1932. Ta činjenica našem se junaku čini vjerojatnom, jer prema njegovu viđenju stvari on je krajem siječnja te godine preuzeo mjesto liječnika u Morwedeu. No on se, usprkos svim uvjeravanjima medicinskog osoblja u bolnici, ne sjeća nikakve prometne nesreće, već nekog metka, nekog udarca u glavu… I od tog "buđenja" on ulazi u paralelnu stvarnost, u kojoj susrećemo čitav niz, blago rečeno, čudnih likova, od lokalnog baruna von Malchina, njegova sina, učitelja, župnika, izvjesne Bibiche (upravo pojava ove žene predstavlja onu vezu, sponu između realnosti i sna, jer ona se javlja u svim tim kombinacijama, prisutna je i u njegovim snovima, ali i tu pored njegova stvarnog bolničkog kreveta, kao supruga primarijusa koji ga liječi), ruskog kneza koji je morao poslije revolucije napustiti Rusiju, lokalnog krojača kod kojeg je naš junak podstanar...

Taj barun ujedno je i načelnik mjesta. On određuje sva životna pravila u toj maloj seoskoj zajednici. "Politički cilj baruna jest politički sustav u kojemu monarha ustoličuje providnost i viša volja; gdje je vjera u monarhiju dio vjere. Sumnjajući u postojanje nečega poput volje naroda, barun u svojim kemičarskim laboratorijima pokušava proizvesti psihofarmatik koji će u narodu probuditi ‘žar vjere‘, opčinjenost velikim simbolima poput krune, žezla, mitre ili jabuke. Taj psihofarmatik pronalazi u zaboravljenoj žitnoj gljivici, po imenu snijeg svetog Petra. Zbog poboljšanih uvjeta uzgoja ta je žitna bolest iskorijenjena, no u srednjem vijeku ona je bila pokretač svih tadašnjih velikih vjerskih pokreta: flagelantskih procesija, progona heretika, husitskih ratova, anabaptističkog pokreta", navodi D. Jurak.

Iz ovoga kratkog opisa/citata vidljivo je da je Leu Perutzu bilo i više nego jasno što će nas sve u bliskoj budućnosti čekati - i crvene, i crne zastave, uniforme, noćne bakljade, masovne histerije, neograničena vjera u vođu, u njegova olako izrečena obećanja… Radi se o tridesetim godinama prošloga stoljeća kada mnogima nije bilo jasno koje se političko zlo u srcu Europe rađa. Kao i svi totalitarni pokreti, i fašizam je u svojim prvim nastupima bio i više nego zavodljiv, na trenutke i šarmantan (danas su dostupni mnogi dokumenti iz kojih je vidljivo kako su mnogi umni ljudi bili fascinirani tom političkom pojavom, mnogi nekritički zaljubljeni u "lik i djelo" Adolfa Hitlera….), pa je stoga zasluga L. Perutza to veća jer pripada onim rijetkim, kao što je jedan Wilhelm Reich (njegova "Masovna psihologija fašizma" objelodanjena je te iste, 1933. godine kada i roman "Snijeg svetog Petra", i u toj knjižici o funkcioniranju fašizmu, koju je moguće čitati na nama bliskom jeziku, dekonstruiraju se neki od mehanizama djelovanja totalitarnih država, koji dovode to toga da i oni, radnici, žene…, koji nemaju nikakvih razloga sudjelovati u tom projektu preko noći postaju njegovi najglasniji zagovaratelji), kojima je već tada sve bilo jasno, koji su nepogrešivo znali kako će ta "fascinacija" nužno završiti, skončati…

NAJAVA KORONE
Stoga bismo i mi Hrvati, poslije svih onih tragičnih iskustava života u totalitarnim društvima, morali biti oprezni s tom našom nekritičkom fascinacijom vlastitom državom. Lijepo je imati državu, ali jednako tako mora se biti svjestan da i ta naša država nije imuna od mnogih bolesti od kojih boluju sve države ovoga svijeta, od korupcije, nepotizma, klijentelizma…

Što se tiče činjenice da se ovaj roman na hrvatskom jeziku pojavio krajem prošle godine, mogli bismo se malo poigrati teorijom urote i reći da je upravo ovim romanom najavljena ova pandemija, ovaj famozni COVID-19. Naime, budući da je riječ o romanu koji žanrovski pripada "fantastičnom realizmu", ma što god bi to trebalo značiti, upućujem na one njegove dijelove u kojima se opisuju manje lijepe strane farmaceutske industrije. "Lude gljive" u ovome romanu uopće nisu nevine. I ono što na prvi pogled djeluje kao puka fikcija vrlo se lako pretvara u surovu realnost, život u nacističkoj Njemačkoj! Doduše, poslije čitanja ovoga romana imam dvojbu, baš kao i onaj teoretičar R. D. Liang, tko se, zapravo u ovome svijetu može smatrati ludim - jesu li to luđaci u onim košuljama ili društvo koje je tim ljudima odjenulo te košulje?

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
O autoru...
Leo Perutz rođen je 1882. u Pragu, u Austro-Ugarskoj. Baš kao i Franz Kafka. Živio je i pisao u Beču iz kojeg je nakon Anschlussa pobjegao u Palestinu. No tek će ga interes za fantastiku (vidjeti teorijske tekstove Tz. Todorova o toj iznimno važnoj književnoj temi) učiniti kultnim europskim piscem. Od osamdesetih Perutz je dio europskog literarnog kanona, pa uopće nije čudno što će ga londonski časopis The Guardian, u nedavnoj anketi, svrstati u najuži izbor njemačkih prijeratnih književnika, zajedno s Franzom Kafkom, Thomasom Mannom, Josephom Rothom i Ernstom Lotharom.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana