Dopustite mi malo sanjarenja. Jer dok pišem ovaj tekst, iza mene su već dva tjedna boravka u stanu. Izoliran, a posljednjih deset dana i potpuno sam. Nije lijepo svaki tren biti isključivo sa svojim mislima, koje unatoč neizlječivom optimizmu povremeno skrenu u tamnu ulicu. Naime, sanjam bilo koji drugi petak do unatrag mjesec dana, odlazim na posao, naravno tekst o Pearl Jamu sam napisao, jer ipak su to stare simpatije, a kolega za susjednim stolom otvara TV Obzor i pri prvom pogledu na Eddije Veddera i društvo kreće zezancija na moj račun. Male stvari koje su činile svakodnevicu jako mi nedostaju, a prije svega nedostaje mi društvo. Stoga, kada se “Gigaton” pojavio na streaming servisima 27. ožujka, u mojem svemiru - malom, skučenom i poprilično tužnom - odjednom se pojavilo nešto čemu se mogu svakodnevno vraćati. Sa osmjehom. I redovito to radim, svaki dan bar dva puta vratim se otvorenog srca u album koji mi sve više znači. Hoće li uspjeti nadomjestiti “Yield” ili pak “Vitalogy”, nisam siguran, jer trebat će još puno vremena proći pa da “Dance of the Clairvoyants” zamijeni “Learning To Fly” ili da “Never Destination” probudi u meni iste osjećaje kao svaki put kada krene gitara na “Corduroy”.

Zapravo, da je običan petak, a ne ovaj s početka teksta, pitanje je bi li Pearl Jam uopće dobili ovoliko prostora, jer da život teče normalno, u rutinskoj svakodnevici ne bih imao toliko vremena obratiti pažnju na gitarsku igru Mikea McCreadyja i Stonea Gossarda u “Quick Escape” i maršu koji bubnja Matt Cameron. A počinje zapravo u daljini, u odjecima neke stare pjesme, ne nužno njihove, koja još nije završila, pa gitara oštra kao bodež povede cijeli bend na prvu postaju kojoj je ime “Who Ever Said”, a Eddie pusti svoj iskreni glas, bar ja želim misliti da je iskren, “Drowning in their dissertations/Random speakers in my mind/Yeah, they never stop their fortifications/And blocking my precious time”. Na mjestu broj dva je “Superblood Wolfmoon” koja bi se mogla skriti na svakom njihovu albumu od “No Code” naovamo, no gitara koja donese “Dance of the Clairvoyants” ima prizvuk 80-ih ili možda The Strokesa dok smo vjerovali kako će “Is This Is” biti baš taj album i baš mi je “out of this world”.

Vidim kako bi se ovaj tekst do kraja mogao pretvoriti u patetičnu odiseju vlastitim sjećanjima na svaki susret s novim albumom Pearl Jama još tamo davno od “Vs.” (1993.). Naime, nakon što je “Ten” dvije godine ranije, uz još bar sedam albuma (ajmo probati: “Nevermind”, “Achtung Baby”, “Out Of Time”, “Blue Lines”, “Use Your Illusion”, “Diamonds and Pearls” i “Apocalypse 91... The Enemy Strikes Black”) sudjelovao u izgradnji tada krhkog teen stvorenja, prvi susret s kasetom “snimljenom u vrhunskoj kvaliteti” bio mi je razočaranje. No nismo tada imali mogućnost prevelikog izbora, pa sam s vremenom, a trebalo nam je možda dva tjedna, zavolio taj “problematični” drugi album Pearl Jama. I uz svako sljedeće izdanje imam priču. Mogao bih vam pisati o tome kako me je opljačkao taksist 1996. godine u Budimpešti kada mi je naplatio vožnju od “kineske pijace” do centra grada kao put na Mars pa sam imao novca za samo jedan CD, a njegovo ime je “No Code” i ima na sebi još uvijek nalijepljen broj 7 na poleđini. Ili pak o cjelonoćnom sjedenju na kolodvoru u Ljubljani nakon koncerta Pearl Jama i slušanja “Binaurala” koji mi je tih nekoliko dana dok sam išao s njihova na Radioheadov koncert u Firenzi ispunjavao svaki trenutak neugodne tišine. O kako bi me mogla obuzeti sjeta...

Pokušao sam, ali nisam uspio. Želio sam napisati izravan, ne previše patetičan tekst o novom, rekao bih do jučar, samo još jednom albumu Pearl Jama imena “Gigaton”. No perspektiva se mijenja pa mi “Buckle Up”, koja atmosferom podsjeća na “Soon Forget”, samo bez ukulelea, zvuči sjajno, a “Seven O’Clock” i sintesajzer koji prati Vedderov glas “Freedom is as freedom does and freedom is a verb/They giveth and they taketh and you fight to keep that what you’ve earned/We saw the destination, got so close before it turned/Swim sideways from this undertow and do not be deterred” kao sedmo svjetsko čudo. Hoće li, jednom kada sve stvari budu vraćene u normalu, “Gigaton” i dalje biti među mojih top 5 albuma Pearl Jama? Hoćete popis, evo ga: “Yield”, “Vitalogy”, “Binaural” i “Ten”. Vjerojatno neće, no danas im hvala za svaki trenutak koji provodimo zajedno. Jer ovih dana, tjedana i mjeseci u budućnosti se sigurno neću rado sjećati.