Iako je već petnaestak godina u mirovini, akademik Josip Bratulić i dalje priprema knjige o temama kojima se bavio cijeli život. Cijenjeni 81-godišnji filolog i povjesničar književnosti objavio je niz rasprava i pojedinačnih knjiga iz znanstvenoga područja srednjovjekovnih slavenskih književnosti, a prošle je godine objavljeno treće izdanje njegove knjige Aleja glagoljaša, podnaslovljeno Stoljeća hrvatske glagoljice.

Knjiga je to koja ne samo što podrobno opisuje i slika svako od obilježja Aleje glagoljaša, spomen-područja između Roča i Huma u Istri, nego i gradi epsku pripovijest o stvaranju glagoljice kao pisma za Slavene, njezinu razvitku i opstanku u Hrvata koji su ju prigrlili i razvili u uglatu glagoljicu. Biblioteka iz doma akad. Bratulića u Zagrebu sadrži više od 15.000 knjiga koje je skupio tijekom 70 godina.

Kako ste zadovoljni trećim izdanjem Aleje glagoljaša, i što novoga donosi u odnosu na prethodna izdanja?


- Veseli me što je treće izdanje Aleje glagoljaša ukrašeno brojnim slikama i fotografijama, kao svojevrsni priručnik, slikovnica i početnica za učenje glagoljice. Od srca zahvaljujem svima koji su pridonijeli da knjiga bude ovakva kakva jest. Dakle, drugi kolege pobrinuli su se da ona bude ovako lijepa, a ja sam ju dobio kada je bila gotova i rado sam ju prihvatio u ruke. Izuzetno sam njome zadovoljan, vjerujem da bi zadovoljan bio i moj prijatelj Želimir Janeš koji je kiparski realizirao projekt Aleje glagoljaša.



Uvodni tekst u knjizi naslovljen je Poziv u zavičaj duha. Za knjigu kažete da je zamišljena i kao priručnik zavičajne nastave učenicima starijih razreda osnovne škole i srednjoškolcima. Što je taj zavičaj duha o kojem govorite?


- Svi volimo imati zavičaj, jer u zavičaju smo na svom - fizički, psihički i duhovno - u smislu identifikacije sa prostorom iz kojega smo proizišli. Tako ja smatram da je glagoljica zavičaj duha, jer ona nas je uvela u svijet književnosti, jezika, zajedništva i svega onoga što je bila poruka prvoga pisma i prve knjige, a to je Biblija. Na temelju Biblije izgradili smo svoj književni jezik, a glagoljaši su bili pronositelji te tradicije kod nas. Drugi su prihvatili grčko pismo - ćirilicu, dok su oni ostali trajno vezani uz glagoljicu kao izvor svoga nadahnuća.

Još uvijek možemo čuti polemike oko pojave glagoljice. Jesmo li napokon zaključili tko joj je autor, i od kada se upotrebljava?


- Ovako, mi imamo dokumente, to je Žitja Konstantina Ćirila, pa onda i Metodija. Ti su dokumenti nastali neposredno nakon njihove smrti. Već 925. na splitskim saborima govorilo se o Metodijevoj doktrini, a to je ono što je ostalo od njega, uključujući pismo, liturgiju i sve ostalo. Oni koji misle da se glagoljica pojavila i prije, o tom nemamo nikakvih dokaza, a ono što jesu dokazi - to je ono što možemo pročitati. Danas, kad čitamo Ćirilove tekstove, njegove prijevode, zadivljeni smo načinom na koji je promišljao. Riječ je o doista jedinstvenom pismu čovjeka koji je bio genijalac u pravom smislu te riječi.

Gdje je glagoljica danas i što nam može pokazati kao put za budućnost?


- Od vremena kada je nastala Aleja glagoljaša i od vremena kada je utemeljeno Društvo prijatelja glagoljice i ostale slične udruge, ona se uči u školama, a čak i u vrtićima rade se kolačići u obliku glagoljskih slova. Također, u Roču imamo i Malu glagoljsku akademiju "Juri Žakan" u koju, sada već gotovo 30 godina, svake godine dolazi 70-ak odličnih učenika 5. i 6. razreda sa svojim nastavnicima. Tamo uče glagoljicu, pišu glagoljske tekstove za novine, oblikuju u glini, i slično. Kada sam tamo, nakon predavanja koja im održim, obično ih vodim po Aleji glagoljaša od jednog spomen-obilježja do drugog. Mislim da im tih tjedan dana u Roču ostaje u trajnom i lijepom sjećanju. Glagoljica je dio našeg posebnog identiteta, a kada se netko identificira s pismom, dobar je to znak da ćemo kao društvo postati sve pismeniji, i da ćemo čitati onako kako treba čitati te shvaćati i prihvaćati.

Možete li čitateljima Glasa Slavonije približiti kako je nastalo spomen-područje Aleja glagoljaša?


- Kao dječarac za vrijeme praznika dolazio sam u Roč gdje je moj rođak bio župnik, a moja sestra bila je njegova domaćica. U Hum sam išao držati vjeronauk, tako da sam tu cestu prošao bezbroj puta i znao svaki komadić toga puta. Kad je Čakavski sabor odlučio da želi napraviti neki spomen na tom području, izabrali su mene, što sam rado prihvatio. S profesorom Janešom prošao sam put od Huma do Roča te smo vrlo brzo zacrtali sva ta obilježja koja danas čine Aleju glagoljaša. Mnogi su nam pomagali, kamen i klesanje imali smo besplatno, a naše je bilo samo da to postavimo. Svake druge godine otkrivao se jedan spomenik. Kod svakoga bi se otkrivanja skupio veliki broj ljudi iz Istre, Rijeke, Gorskoga kotara i Slovenije da na neki način vide što se to radi. Tako je bilo sve do Spomenika otporu i slobodi te, naravno, Vrata Huma.

Prigodom vašeg nedavnog boravka u Osijeku sudjelovali ste na tribini posvećenoj Josipu Turčinoviću. Kako je taj veliki hrvatski teolog utjecao na Vaš životni put?


- Mi smo iz istoga mjesta, Svetog Petra u Šumi. Kako sam bio najstariji sin u obitelji, trebao sam ostati raditi na polju, što bi mojima doma bilo od velike pomoći. Međutim, moj bratić, svećenik, rekao je mojoj mami da bi za mene bilo bolje da idem u školu. Kada sam imao 10 godina, Josip Turčinović podučavao me kako bih iz 6. razreda osnovne ušao u prvi razred gimnazije. Od tada smo ostali bliski. Kasnije smo obojica upisali hrvatski jezik i komparativnu književnost, pa smo zajedno slušali neke predmete i polagali ispite. On je prije toga završio teologiju. Kada se u Osijeku otvarala knjižara Kršćanske sadašnjosti, čiji je on utemeljitelj, pozvao me i ja sam se rado odazvao. On je doista jedan od vrhunskih intelektualaca, čovjek širokih pogleda koji je uvijek mislio na druge, tako da nije objavljivao svoje knjige, i ja sam jedan od onih koji je to sve skupljao kako bi bar dio tih tekstova danas bio prisutan među nama.



Uz ostale Vaše titule, također ste i vinski vitez. Koja je zadaća Bratovštine i kako je došlo do toga da postanete član?


- Naša je zadaća njegovati kulturu vina jer, osim kruha i vina, postoji jako malo ljudskih proizvoda koji se stalno koriste i koji znače tako veliku stvar - kruh za život, a vino za radost. Kod nas je objavljeno nekoliko knjiga o vinu i mene bi uvijek zamolili da pišem predgovore, što sam uvijek rado prihvaćao. Napisao sam nebrojeno mnogo tekstova o toj lijepoj temi iz hrvatske tradicije, na temelju čega sam postao vinski vitez.

Kakva je situacija oko preuzimanja biblioteke iz Vašeg stana, u kojoj se nalazi više od 15 tisuća knjiga? Je li na vidiku kakav dogovor? Što mislite, zašto već više od deset godina nitko nije preuzeo Vaše knjige?



- Stanje se još uvijek nije promijenilo. Kada sam biblioteku ponudio biskupiji Porečko-pulskoj, tamo su rekli da će ju prihvatiti. Održan je i sastanak na kojem sam bio i ja, pa se vodila neka rasprava, no još uvijek nisam dobio nikakvu obavijest. Bilo je i pregovora s Istarskom županijom, Gradom Pulom i Sveučilišnom knjižnicom, no ni oni nikada nisu dovršeni. U toj biblioteci ima bar tisuću knjiga koje vrijede bar po tisuću kuna. Svatko o svojim knjigama misli najbolje, ali tamo ima inkunabula i tekstova kojih zapravo nema ni u sveučilišnim ni u drugim knjižnicama, jer su spaljene. Moja bi djeca i svi moji željeli da to ode s tavana, jer bi se riješili svih tih knjiga, a i bili bi mirniji, jer ako mi se nešto dogodi, ne znam što će oni s gomilama knjiga na tavanu i po cijelom stanu. Najprije sam ih htio prodati za trećinu cijene, prije nekoliko godina smanjio sam na petinu vrijednosti, a sada mi je želja samo to da knjige udomim. Doista mi nije jasno da nitko ne prepoznaje vrijednost tih knjiga, i ne želi ih preuzeti.