Pisanje romana, odnosno sam čin pisanja, nije moguće usporediti s utrkom na sto metara, skokom u dalj ili u vis, bacanjem diska, koplja, kladiva, ili kugle, gdje se točno zna tko je u povijesti najbrže otrčao ovu ili onu dionicu, a tko je, pak, najviše skočio, ili nešto najdalje bacio. Cervantes nije Usain Bolt, A G.Flaubert sigurno nije jedan od onih fenomenalnih kenijskih trkača na duge pruge, a W. Wolf nije Štefka Kostadinova koju još uvijek nitko nije uspio nadmašiti u skoku u vis, pa nam je zato vrlo teško odgovoriti koji bi se to roman smatrao najboljim romanom na svijetu.

I više sam nego uvjeren da prilikom pisanja "Plemenitog čovjeka u Moskvi" (Mozaik knjiga, 2020.) njegov autor Amor Towles (1964.), američki pisac, uopće nije pisao s namjerom da taj njegov roman bude i najbolji roman na svijetu. Ali i bez te namjere on je uistinu napisao jedan sjajan i neponovljiv roman, knjigu o životu aristokrata u vremenu poslije Oktobarske revolucije. O tom romanu, osim mnogobrojnih književnih kritičara, pohvalno su se izrazili i jedan Barack Obama i jedan Bill Gates.

No, ovaj se roman ne bavi tužnom sudbinom Romanovih, carske obitelji koju se likvidirali Lenjinovi bijesni boljševici, nego opisuje sudbinu grofa Aleksandra Iljiča Rostova, kojeg su boljševici zbog jedne pjesme, koju ovaj, usput rečeno, i nije napisao, osudili na doživotni kućni pritvor u najluksuznijem hotelu u Moskvi, Metropolu, koji se nalazi na glavnom moskovskom trgu, točno preko puta Kremlja i Boljšoj teatra. Ono što je najzanimljivije za ovu priču jest činjenica da se naš junak, grof Rostov, ničim izazvan 1918., godinu dana poslije revolucije, vratio u Rusiju iz inozemstva, iz Pariza. Ni taj domoljubni čin nije mogao uvjeriti boljševike u nevinost ovoga čovjeka, pa su ga 1922. godine odlučili kazniti tako što su ga osudili na doživotni pritvor. I ono što iznenađuje jest to da grof ovu osudu prihvaća bez prevelike drame, jer on će snagom svoga duha, svoje iznimne erudicije, duhovitosti, nevjerojatnom snagom lakoće bivanja prevladati svako fizičko ograničenje. On je svjesno odlučio prihvatiti svoju usud tako što će činiti ono što najbolje umije, uživati u literaturi, u glazbi, u kulturi… I tu svoju nadmoć u odnosu na okolinu, na svu onu sirovost pobjednika, uopće ne krije. On će tu svoju intelektualnu nadmoć na jedan vrlo suptilan, plemenit način neprestano demonstrirati i tako što će pokušati nešto od te erudicije, aristokratskih manira, prenijeti i drugima. I, naravno, određenim krugovima jedno takvo subverzivno ponašanje ide na nerve, što mu stvara dodatne probleme:

"Uz svod od opeke i hladnu, mračnu klimu, vinski podrum Metropola podsjećao je na sumornu ljepotu katakombe. Ali, umjesto sarkofaga s likovima svetaca, daleko u dubinu te katakombe protezali su se redovi polica na kojima su bile naslagane boce vina. Ondje je bila zapanjujuća zbirka caberneta i chardonnnaya, rizlinga i sytaha, porta i madeire - stoljeća arhivskih vina iz cijele Europe (naslijeđe nekih drugih vremena, nap. Z.K.). Sve u svemu, ondje je bilo gotovo deset tisuća sanduka. Više od sto tisuća boca. I svaka od njih bez etikete (jer je tako odlučio neki "komesar novoga, egalitarnog duha", nap. Z.K.).

- Što se dogodilo? - upitao je grof, ostavši bez daha. Andrej je klimnuo u sumornom priznanju:

- Drug Teodorov, komesar zadužen za hranu, primio je pritužbu u kojoj se tvrdilo da je postojanje naše vinske karte suprotno idealima Revolucije. Da je to spomenik povlaštenosti plemstva, jalovosti inteligencije i lakomim cijenama špekulanata.

- Ali, to je nečuveno - (str. 167).

Onda će jedan događaj - u hotel dolazi jedna njegova stara, intimna prijateljica, i povjerava mu na čuvanje svoju kćer Sofiju, jer ona u životu ima neke druge planove - uvelike promijeniti njegove poglede na inače prilično (s)umornu budućnost. Dragi čitatelji, morate priznati da život u hotelskoj tavanskoj sobici uopće nije neka sreća, pa makar se to radilo o tavanskoj sobici najluksuznijeg moskovskog hotela.

I ovaj dar sudbine, ulazak tog maloga i nevinog bića u njegov inače monotoni život koji se svodi na prenošenje svojih ranijih znanja o tome kako se konzumira vino, kako se priprema i kako se uživa u određenoj hrani..., hotelskom osoblju koje o svemu tome zna malo ili gotovo ništa, naš junak prihvaća stoički. Konačno, i njegov je otac bio učenik stoika i Montaigena, i tu svoju ljubav prenio je na sina. To isto činit će i naš junak. On sva svoja znanja nesebično dijeli s drugima. Štoviše, on iz te nenadane činjenice želi izvući ono najbolje. On će to malom biću početi prenositi ono najbolje, počinje ga odgajati na svoju sliku i priliku. (Sugeriram da bi one epizode u romanu "Plemeniti čovjek u Moskvi" u kojima se referira o odgoju i poduci, svakako trebali pročitati naši profesori književnosti, glazbe, likovne umjetnosti…, jer te teme nije moguće predavati hladno, mehanički, bez onog nužnog intelektualnog erosa, pa i mističnog zanosa, neobuzdane strasti, uz punu svijest da bez svih tih detalja, eruditivnih kompleksa, naši životi postaju besmisleni, prazni, pusti…).

Uvjeravam vas, dragi čitatelji, da ćete upravo u tim epizodama, a one i čine najveći dio romana, istinski uživati. Preporučam da se te stranice čitaju polako i pozorno. Ne treba bježati ni od ponavljanja, povremenog vraćanja na ono što je već pročitano. Naime, ovaj roman je i pisan protiv filozofije površnosti!