Poslije duge i (pre)teške bolesti preminuo je prof. Georgije Mrđenović, koji je duboko utisnuo svoju stručnost i iznimnu zauzetost u osječkom sportu, osobito veslanju i košarci. Rođen u Osijeku, 10. kolovoza 1942., kao profesor tjelesnog odgoja radni vijek je, nakon kraćeg rada u bivšoj OŠ „Sara Bertić“, proveo u Elektrometalskom školskom centru, gdje je i umirovljen potkraj osamdesetih godina.
Nekoliko naraštaja učenika Emše zapamtilo ga je kao osobu koja je zahtijevala marljivost i poštenje, što su osobine po kojima je Đoko, kako su ga svi zvali, ostao nezaboravljen i među veslačima Iktusa tijekom sedamdesetih godina i košarkašima Osijeka u ranom razdoblju osamdesetih godina prošlog stoljeća (na fotografiji je momčad KK Osijek iz 1982. godine - Jurković, Lešina, Šmit, J. Kordić, Dražen Dogan i prof. Mrđenović (stoje slijeva), Jocić, Mehić, Zupančič, Uljarević i Kostić).

- Bio je vrhunski sportski pedagog - rekao nam je ukratko, na vijest o Mrđenovićevu odlasku u vječnost, aktualni Iktusov predsjednik Daniel Srb, perjanica generacije u kojoj su Đokini učenici bili i Betlehem, Markotić, Pekić, Krajnović i drugi. Bio je sjajan u tjelesnoj pripremi sportaša, pa je početkom osamdesetih aktiviran u stručnom stožeru KK Osijek, gdje je bio prvi suradnik Slobodana Jurkovića. Neizbrisiv je podatak da su osječki košarkaši, upravo pod vodstvom tog tandema, 1982. godine prvi put izborili status člana saveznog stupnja natjecanja stekavši status drugoligaša u bivšoj državi.

Nakon umirovljenja Đoko je teško obolio, posljedice Parkinsonove bolesti sve više su ga nagrizale, što je posljednjih godina pokušavao zatomiti svakodnevnim radom u voćnjaku na Mišinu brdu, a na kraju se njegovo izmučeno tijelo sasvim smirilo u utorak u KBC-u Osijek. Ostavivši iza sebe suprugu Dritu, sina Miroslava, kćer Mirelu, zeta Marija i unuku Helena-Mariju, ali i niz bivših učenika i prijatelja, trajnih poštovatelja.
D. Kerže