Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

O lijevim skretanjima: Kad znanstvenik loše utječe na pisca
Objavljeno 21. ožujka, 2020.
IGOR ŠTIKS: ROMAN “W”, NI PO ČEMU POSEBNO VRIJEDNO DJELO

Možda bi Igor Štiks uistinu i bio veliki pisac, kakvim ga uostalom smatra književna kritičarka Bojana Radović, samo kada njegovi književni tekstovi ne bi bili u toj mjeri impregnirani politikom. Konačno, u jednom od svojih brojnih intervjua u povodu romana "W" (Fraktura, 2019.), ovu konstataciju priznaje i sam pisac kada kaže da su postupci protagonista ovoga romana, Waltera i Wladimira, motivirani isključivo njihovim političkim stavovima.

LOŠ UTJECAJ
Nemam ništa protiv politike, pa tako ni političkih romana, angažirane književnosti, ali kada se u konstruiranju priče izgubi svaka mjera, kada se priča svede na literariziranje političkih stavova, posebice onih koji su bliski samome autoru, onda je konačni rezultat prilično skroman jer smo umjesto ozbiljnog romana dobili obični politički pamflet, koji ne prelazi razinu letaka koje partijski aktivisti dijele po ulicama, a poštari raznose po sandučićima. Naime, nakon čitanja ovoga romana postavlja se ono staro školsko pitanje: A što nam je to, zapravo, pjesnik ovim svojim, za nijansu, pretencioznim uratkom želio poručiti, a što nam već od prije nije poznato? Ako je Igor Štiks samo želio ponoviti staru povijesnu lekciju kako svaka ideološka isključivost nužno završava terorom i ubojstvima, onda je možda mogao odabrati i neku drugu formu da nam to poruči. Nekako imam osjećaj da je u ovome slučaju znanstvenik Štiks loše utjecao na pisca Štiksa, a rezultat tog "lošeg utjecaja" ovaj je roman, koji nije ništa ino nego nespretni pokušaj da se i na hrvatskom jeziku piše na način a la Ludlum! Takav način pisanja predmnijeva da se u priču "udrobi" što je moguće više sporednih priča, u kojima ima i ljubavnih afera i leševa i napetosti i holivudskih jurnjava motorima, autima, nelogičnih obrata, intriga svih vrsta, iznevjerenih očekivanja, nenadanih rješenja…

I na planu "označenoga" takav pristup još i može proći jer svaka (trans)nacionalna književnost mora na tematskom popisu sadržavati i takve detalje. No sasvim je drugo pitanje kakvim je "označiteljem‘‘ autor pokušao svladati svoju tematsku zadaću. E, tu već imam prilično primjedbi koje ovom romanu oduzimaju atribuciju "velikog" romana u hrvatske (i postjugoslavenske) književnosti. To je samo solidno napisan roman i ništa više od toga!

Isto tako, nemam ništa protiv toga da postoje oni koji su i dalje omamljeni idejama 1968. Iako, ni uz najbolju volju, ne uspijevam dokučiti puni politički smisao te godine. U Francuskoj i Njemačkoj studenti su se te godine pobunili protiv državnih institucija, protiv postojećih političko-ekonomskih odnosa u društvu, a studentima u Poljskoj, Češkoj... bio je san živjeti upravo tu vrstu demokracije. Nisam uopće impresioniran što je H. Marcuse, čuveni filozof, bio tamo, u Parizu, gdje se, između inoga, susreću i junaci ovoga romana. Nama bi bilo kudikamo zanimljivije vidjeti što je danas ostalo od filozofije tog i njemu sličnih filozofa. Ništa impresivno ili vrlo malo. Nadalje, nije mi baš jasno zašto bi nam bilo važno saznati što su studenti rekli radnicima, odnosno radnicima studentima ispred tvornice Renaulta 1968. godine. Ali, zato jako dobro pamtimo riječi ondašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea, koji je rekao: Demokracija da, ali anarhija ne! (Iako sam u to vrijeme bio prilično mlad, sedmi razred osnovne škole, odlično pamtim televizijske zapise tih pariških događanja. Poslije tih slika odustao sam od prakticiranja svake vrste "lijevih" ideja. Naravno, ni skepsa prema kapitalističkom načinu proizvodnje nije bila ništa manja).

OJ, KOZARO...
Za razliku i od francuskih i poljskih studenata, studentima u Jugoslaviji procesi demokratizacije uopće nisu bili u prvome planu. Oni su, zapravo, tražili od Tita i partije da budu još okrutniji u suzbijanju svake ideje privatnog vlasništva (treba samo vidjeti što o privatnome vlasništvu pišu ideolozi "naše" 68. u časopisu Praxis, 1971. godine). "Naši" studenti borili su se protiv nepostojećih kapitalističkih odnosa u vlastitoj zemlji tako što su se zalagali za čisti egalizarizam, a poslije obraćanja Tita pali su u takav ideološki trans, bili su toliko sretni i zadovoljni tim govorom da su odmah na licu mjesta otplesali nekoliko tradicionalnih komunističko-narodnih kola, "Oj, Kozaro…". (U to vrijeme još se nije pjevalo "Od Triglava do Vardara"). Naravno, sve je to uživo prenosila državna televizija, a nakon toga drug Tito dobio je na tisuće telegrama potpore za njegovu jedinu ispravnu politiku, u kojoj središnje i neupitno mjesto zauzimaju vrijednosti narodnooslobodilačke borbe, politika nesvrstanosti, konzekventno sprovođenje samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svaki spomen "nacionalnog pitanja" smatralo se izrazom retrogradne, neprijateljske svijesti. "Klasno" je bilo sve, a "nacionalno" se smatralo riješenim problemom! Nažalost, 90-e su pokazale u kakvim smo sve to zabludama živjeli...

Višak ideologije u našim životima, a s vremena na vrijeme i u našim društvima proizvodnja "viška ideologija" predstavljala je dominantan način života, nikada ne može rezultirati dobrim rješenjima. Upravo zbog tog "viška" Igor Štiks je u nekim vremenima morao napustiti Sarajevo, najjugoslavenskiji grad u bivšoj državi, jer se pokazalo da su postojali i oni koji su smatrali da se na najgrublji mogući način mora dekonstruirati i taj mit o najjugoslavenskijem gradu, o jugoslavenskom Jeruzalemu, o (nepostojećem, fiktivnom) suživotu različitih nacija, vjera, tradicija… Zanimljivo kako i nakon takvih iskustava autor i dalje inzistira na "životu u laži"! Ali to je već neka druga tema, koja nadilazi okvire ove nepretenciozne recenzije. Preporuka: bez obzira na sve moje primjedbe ovaj roman, upravo ga zbog toga svakako treba pročitati!

Zlatko Kramarić
Zaveden idejom “boljeg života”
Čudna je povijest (europske) ljevice koja, ako je vjerovati svim dosadašnjim povijesnim iskustvima, nužno mora završiti u teroru, gulagu, golim otocima… (Pitam se, pitam, kako je itko poslije našeg Otoka mogao i dalje vjerovati u tu utopiju.). Jer, kako drukčije objasniti da je jedan Karl Štajner, poslije svih onih sibirskih iskustava, 7000 dana i noći, ostao i dalje uvjeren komunist koji je ozbiljno mislio da je staljinizam samo obična aberacija, defekt povijesti u njezinu napretku prema “boljem životu”. I našeg autora, odnosno njegove junake, također (za)vodi ta ideja “boljeg života”. Ali još jednom se pokazuje da je M. Kundera bio u pravu kada je rekao da je život (uvijek) negdje drugdje! I to su, na ovaj ili onaj način, shvatili i junaci/protagonisti ovoga romana - Walter i Wladimir.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Prijeti li Škorinu Domovinskom pokretu raspad?

2

OSJEČKA NOGOMETNA PROŠLOST (II.)

U “Jugi” je skrojena hrvatska velika četvorka?

3

TRANZICIJSKA BESPUĆA: SLAVONSKA INDUSTRIJSKA BAŠTINA

Industrijski kombinat Gaj: Slatinski div završio u muzeju