U prošlim brojevima pisali smo o ispitnoj i socijalnoj anksioznosti te se u tom kontekstu spominjao i osjećaj nesigurnosti koji je vezan uz anksioznost. Međutim, osjećaj nesigurnosti ili sigurnosti u različitim situacijama vrlo je širok pojam. A svaki širok pojam podložan je pogrešnom shvaćanju.

Prvo pogrešno shvaćanje bilo bi ono da je nesigurnost nešto loše što se pod svaku cijenu treba ukloniti, izbjeći ili spriječiti. Naravno, ako govorimo o vrlo visokim razinama nesigurnosti koje vode intenzivnom strahu ili tomu da se osoba većinom osjeća loše, onda je to nešto loše i trebamo raditi na tome da ju umanjimo. Međutim, to je samo jedan mogući ishod, odnosno to je onaj krajnji ishod. Prije njega nesigurnost je postojala u manjim razinama ili u manjem broju situacijama i da se osoba drukčije postavila prema njoj, moguće je da ona nikada ne bi došla do te razine da uzrokuje veće probleme.

Važno je znati i prihvatiti da je osjećaj nesigurnosti, iako neugodan, prvenstveno normalna i očekivana pojava u mnogim situacijama, osobito ako su one nove. U redu je poduzimati korake da bismo ga umanjili jer tako si olakšavamo život, ali je rizično ako inzistiramo na tome da ga moramo u potpunosti ukloniti ili ako nemamo nikakvu toleranciju na njega. S obzirom na to da je nesigurnost normalna i očekivana i da ju treba tolerirati u određenoj mjeri, potrebno je bolje razumjeti zašto se javlja taj osjećaj. Najjednostavnije rečeno, javlja se zato što s mnogim situacijama još nemamo iskustva koje bi nam govorilo o vjerojatnim ishodima. Zato se, na primjer, studenti nižih godina studija osjećaju nesigurnije u vezi s ishodima studiranja od studenata viših godina studija – stariji studenti imaju više iskustva koje im govori da je mnogo veća vjerojatnost da ishodi budu dobri iako im to ništa ne jamči. Osim toga, imaju i više iskustva s osjećajem nesigurnosti te su ga naučili tolerirati.

Kod starijih adolescenata i mladih odraslih osoba osjećaj je nesigurnosti češći jer u toj je fazi razvoja tipično da se susreću s mnogim novim situacijama što je osobito točno za studente. Osim toga, povećava se potreba za oslanjanjem na samoga sebe pri snalaženju u novim situacijama što predstavlja dodatan izazov. Naime, ranije tijekom razvoja, djeca i adolescenti većinom ovise o okolini čiji je zadatak pružati osjećaj sigurnosti. Međutim, s odrastanjem sve je više situacija kada nam okolina ne može pružiti osjećaj sigurnosti, nego se moramo osloniti na svoje kapacitete. To, naravno, ne znači da se ne možemo osloniti na druge radi utjehe i ohrabrenja, ali znači da isključivo oslanjanje na druge ili očekivanje od drugih da nam pruže osjećaj sigurnosti jednostavno neće biti dovoljno.

Kako si onda osoba može pomoći da se lakše nosi s osjećajima nesigurnosti i poveća svoj osjećaj sigurnosti vezano uz različite situacije? Prvenstveno je korisno razumjeti odakle dolazi osjećaj nesigurnosti. Je li vezan uz očekivanja kakvoga negativnog ishoda, primjerice neuspjeha? Je li nesigurnost vezana uz druge ljude – njihove reakcije, ponašanja, prihvaćanje? Je li nesigurnost vezana uz vlastite sposobnosti ili vještine – intelektualne sposobnosti, vještine rješavanja problema, učinkovitost, prihvatljivost drugima? Naime, osjećaj nesigurnosti često je prilično neodređen osjećaj i izaziva percepciju prijetnje koja je općenita. To nije dobro jer takav je općenit osjećaj teže razumljiv pa ga je lakše pogrešno shvatiti. U takvim situacijama dobro je promisliti što je to točno što nas brine, probati imenovati tu prijetnju. Brine me hoću li stići naučiti, hoću li naći partnera, hoću li uspjeti naći posao, hoću li znati to napraviti, hoću li moći izdržati, hoću li moći sam/a, hoće li me razumjeti i sl. Sve su to uobičajene preokupacije, brige ili strahovanja koja proizlaze iz nepoznatih i neizvjesnih situacija. Jednom kada prepoznamo što je to što nas najviše brine, lakše je kvalitetnije promisliti o tome – temeljem čega zaključujemo da će se to dogoditi, koliko je to opravdano ili vjerojatno, jesmo li prije bili u sličnim situacijama i kakvi su onda bili ishodi, postoje li druge mogućnosti koje su vjerojatnije, što možemo napraviti da bismo to spriječili, ako se i dogodi loš ishod, što onda možemo napraviti, ako se i dogodi loš ishod, je li to toliko strašno kao što nam se prvotno činilo i sl.?

Također, korisno je zapitati se „Mogu li ja to izdržati?“. Naime, mnogi problemi vezani uz osjećaj nesigurnosti događaju se kao posljedica pokušaja izbjegavanja neugode ili pretjeranoga kompenziranja za osjećaj nesigurnosti. Međutim, osjećaj je nesigurnosti samo to – neugodan osjećaj. On ni na koji način ne mora predviđati da će se nešto loše uistinu dogoditi što znači da pokušaji izbjegavanja toga osjećaja nisu potrebni, a često su i štetni. Čak usuprot, osjećaj nesigurnosti može proizlaziti iz činjenice da nam je do nečega stalo. Ako nam je do nečega stalo, onda je veća vjerojatnost da ćemo pažljivije tomu pristupiti i više se potruditi, a time se povećava vjerojatnost pozitivnih ishoda. Jednostavan primjer za ilustraciju jest nesigurnost oko polaganja ispita koja je sasvim očekivana u ispitnim situacijama. U pokušaju umirivanja osjećaja nesigurnosti ili čak straha mnogi će studenti učiti daleko više nego što je potrebno, a neki će učiti do te mjere da si uskraćuju vrijeme za odmor, opuštanje, druženje ili uživanje. Iako je poželjno učiti za ispite, važno je procijeniti koliko je učenja potrebno. U redu je premašiti ono što je potrebno kako bismo osigurali pozitivan ishod, ali je li potrebno pretjerivati? Radi li se to zato što je to uistinu potrebno za uspjeh na ispitu ili kako bi se uklonio neugodan osjećaj nesigurnosti ili straha? Ako je u pitanju, a često je, drugi slučaj, tada je puno korisnije zapitati se: „Mogu li ja to izdržati?“. Odgovor je potvrdan – nesigurnost se može tolerirati, može se uspješno obaviti posao i uz neugodan osjećaj. Iako to nije lako, mnogo je korisnije prihvatiti određeni osjećaj nesigurnosti, prepoznati ga kao ono što je – samo neugodan osjećaj – i nastaviti dalje s njim.

Ljudi često griješe u tome što očekuju visoku razinu sigurnosti u kakav ishod, a mnogi traže potpunu sigurnost kako bi nešto mogli raditi jer tumače osjećaj nesigurnosti kao dokaz koji govori o tome kakav će biti ishod. Budući da im nesigurnost ili strah znači da će se nešto loše dogoditi, po istoj logici očekuju da tek kada se taj osjećaj umanji ili ukloni, tek tada mogu očekivati nešto dobro. Iako se ne može potpuno isključiti mogućnost da netko zbog straha pogriješi, sam strah, nesigurnost ili briga nisu pouzdane informacije na temelju kojih treba zaključivati o mogućim ishodima. Zaključivanje na temelju njih može dovesti do izbjegavanja koje onda onemogućava osobu da stekne iskustvo koje je potrebno kako bi se osjećala sigurnije.

Konačno, važno je imati na umu da se osjećaj sigurnost stječe tijekom cijeloga života. Dakle, na osjećaj sigurnosti ne treba gledati kao na preduvjet, nego kao na proces. S obzirom na to da se životne situacije i okolnosti mijenjaju, da je neizvjesnost dio svakoga života, iskustvom se izgrađuje osjećaj sigurnosti vezan uz trenutačne životne izazove, ali i relativan osjećaj sigurnosti vezan uz izazove u budućnosti.