- Kada sam bio dijete, od samoga rođenja, oponašao sam svoje roditelje cijelo vrijeme i tako sam se razvijao. Kako hodati, kako jesti i kako govoriti - sve sam to naučio oponašajući svoje roditelje. Kada sam bio dovoljno star za to, naučio sam ići u kazalište, kamo su me vodili moji roditelji. Za mene je kazalište bilo zemlja magije. Spušteni zastor bio je prvo što biste vidjeli kada ste ušli u kazalište. Sjećam se kako sam napeto čekao da se zastor podigne pitajući se što se krije iza toga spuštenoga zastora. Kada se zastor konačno dignuo, ukazao se svijet snova koji su stvarale kulise, svjetla i kostimi. Jednom je to bio prizor stvoren tako da izgleda kao nešto iz stvarnoga svijeta, a ponekad čudesan krajolik, nemoguć u stvarnom svijetu. Bili su tu izvođači u najrazličitijim kostimima, plakali su, smijali se, pjevali i plesali. Za vrijeme pauze čulo se lupanje i žamor. Ako je kazalište bilo maleno, a ja sjedio u prvom redu, mogao sam malčice podići zastor i zaviriti ispod njega. Iznenađivala me je brzina kojom se scena mijenjala zbog velikih kulisa koje su vukli uokolo i razmještali. A zatim bih se, kada bismo se vratili kući, igrao oponašajući glumce. Najviše sam volio biti samuraj. Nacrtao bih si muževne obrve, napravio periku, zgrabio mač od bambusa i s prijateljima se igrao borbe mačevima. Kad sam krenuo u 7. razred, već sam izrađivao makete pozornice: okretnu pozornicu, pozornicu s rasvjetom od minijaturnih žarulja… I, naravno, pokušavao izvesti izmjene prizora.


Na krilima tih iskustava iz rane mladosti pridružio sam se profesionalnoj kazališnoj družini. No tada nije postojao studij suvremenoga kazališta. Otišao sam učitelju koji je bio stručnjak za tradicionalno kazalište i učio kazališne tehnike koje se tradicionalno prenose na nove naraštaje. U okvirima tradicionalnoga kazališta, učiti znači oponašati sve što učitelj radi i truditi se biti isti kao učitelj. A onda sam jednoga dana neočekivano dobio priliku raditi s Peterom Brookom. Na prvom smo satu radili improvizaciju, s čim se nikada prije nisam susreo. Kada mi je rekao da improviziram, nisam imao pojma što da radim pa sam počeo izvoditi pokrete koji su bili kombinacija svih onih tradicionalnih pokreta što sam ih naučio u Japanu. No Brook mi je jednoga dana dao poruku na papiriću u kojoj je pisalo: Prestani oponašati tradicionalno japansko kazalište. Bio je to pravi udarac, osjećao sam se kao da sam bačen u ogromni ocean posve sam. Nisam se mogao ni za što uhvatiti, bio sam kao olupina broda izložena na milost i nemilost valova. U tom sam trenutku prvi put počeo razmišljati o stvaranju. Shvatio sam da moj posao nije tek reproducirati nešto što već postoji, kao što to čini tradicionalno kazalište, nego stvarati svoj izričaj. Stvarati ne znači stvarati nešto ni iz čega, kao što to čini Bog, nego oponašati nešto što već postoji i zatim otići korak dalje. Na Van Gogha je utjecala škola Ukiyoe, Picasso je bio nadahnut afričkom umjetnošću, a Miró kineskim pismom: sve je razvoj koji počinje od nečega što postoji otprije.

Put koji sam izabrao vjerojatno je baš takav. Na početku svoga životnoga puta oponašao sam sve što sam vidio i čuo u kazalištu, a zatim sam se trudio napraviti korak više. A to me iskustvo odvelo na životno putovanje kroz kazalište i dalje od njega - piše u svojoj poruci za Svjetski dan kazališta za djecu i mlade (koje se ove godine slavi pod sloganom Povedite dijete u kazalište) Yoshi Oida, japanski glumac, redatelj i pisac koji živi i radi u Francuskoj. N.Vek.