Magazin
ZOV ZAPADA: ŽIVJETI I RADITI U EUROPI

Za mnoge stvari, pa i iseljavanje, sami smo krivi...
Objavljeno 14. ožujka, 2020.

Istočna Europa daje više zapadu nego što dobiva natrag - naslov je kolumne koju je u Financial Timesu objavila rumunjska europarlamentarka Clotilde Armand. Ona je u povodu za sada neuspješnog donošenja europskog "Proračuna za budućnost 2021.-2027." u svom tekstu proanalizirala trgovinsku "ravnotežu između bogate zapadne i siromašne istočne Europe".

Između ostalog gospođa Armand piše: "Veliki dio europskog bogatstva prelazi iz siromašnih zemalja u bogatije - ne obrnuto". Sve počinje odljevom mozgova, kaže Armand, te nastavlja: "Europska periferija daje mlade, obrazovane i sposobne radnike koje su školovali porezni obveznici iz zemalja iseljavanja. I za to ne dobiva apsolutno ništa! U tom smislu Clotilde Armand daje primjer Rumunjske, koja je izgubila polovinu liječnika između 2009. i 2015. godine. "A kada znamo da obrazovanje svakog od njih državu košta 100.000 eura, onda taj parametar također treba uzeti u obzir pri pregovorima o proračunu s EU-om". Armand zapravo glasno govori (piše) ono što se drugdje pa i kod nas šapuće - da je situacija slična ili još gora u ostalim zemljama tzv. nove Europe neovisno o tome jesu li članice EU-a ili nisu.

PORAZNE ČINJENICE
U svem tom jugoistočnom realpesimizmu dodatno boli što se zemlje sjeverozapadne Europe i dalje drže milosrdnima, važnima i nezamjenjivima. Te u polemikama o proračunu prebacuju kolegama iz jugoistočnih država EU-a nekakvu neorganiziranost, nerad, lijenost itd. No čini se kako je takvo zauzimanje poze samo zavaravanje lakovjernog i lažnom ponosu sklonog dijela stanovništva u matičnim zemljama. Jer činjenica jest da dotacije za njihovo blagostanje dolaze iz cijelog svijeta, pa i iz siromašnijih država jugoistočne Europe. A ono se ne broji samo novcem nego i količinom uzetih ("usisanih", imigriranih) ljudi, ali i sirovina, poluproizvoda i investicijskih ulaganja koja se opet uvjetuju odabirom projektanata, izvođača, oglašivača i nadzornika radova. Čime se najmanje dvije trećine ulaganja vraća natrag u zemlju ulagača, odnosno u matične zemlje sjeverozapadne Europe.

Na tome tragu Michael Bloomberg, vlasnik Bloomberg korporacije i američki demokratski predsjednički kandidat (u pokušaju, ali neuspješnom!), kaže da je zapadni kapital kolonizirao istočnu Europu. Odnosno da je istočna Europa postala neka vrsta moderne kolonije zapadnih zemalja te da države nove Europe, gubeći ekonomsku kontrolu, gube i političku kontrolu na teritorijem. To isto godinama tvrdi i popularni francuski ekonomist Thomas Piketty, iznoseći podatke da je između 2010. i 2016. godišnji odljev profita iz Bugarske, Rumunjske i Hrvatske iznosio 4.7 % BDP-a, iz Poljske 7.2 %, Mađarske, 7.6 %, Češke i 4.2 %, iz Slovačke. Piketty također navodi da je svaka od ovih zemalja dobila puno manje sredstava iz proračuna i fondova EU-a nego što je posredno ili neposredno dala u EU proračun. Kada se tome pridodaju podaci da je više od 20 % stanovništva već napustilo Latviju, Litvu, Bugarsku, Rumunjsku, Poljsku, pa i Hrvatsku, te da je taj trend za sada nezaustavljiv, dobivamo cjelovitiju sliku demografskog, kadrovskog, gospodarskog i političkog pustošenja po postkomunističkim zemljama EU-a i izvan nje.

NJEMAČKI ZAKON
U tom smislu nije naodmet ponoviti da su se u ovako besperspektivnoj situaciji ponajprije našle postkomunističke i države koje su se na njih oslanjale. Odnosno da je nakon propasti neuspješnog socijalnog eksperimenta povezanog s rigidnom ideologijom komunizma propala planska i dirigirana ekonomija kao i sva ostala obilježja tzv. socijalističkih društva, zbog čega su ona postala dezorijentirana, institucionalno nezaštićena i samim time nesigurna. U takvim su onda okolnostima neuspješnu komunističku oligarhiju isprva zamijenili često još neuspješniji domaći poduzetnici. Koji su u drugoj fazi stranim multinacionalnim kompanija postali svojevrsni "korisni alat" za invaziju na društveni kapital i provedbu svojevrsne inačice politike Narodne fronte. Odnosno domaće tvrtke stvarale su samo privid konkurentnosti istovremeno dajući legitimitet svjetskim tvrtkama za operacije na domaćem terenu.

Uz strane korporacije dolazile su i banke podupiratelji, znanja i nova radna mjesta integrirana u tzv. moderne lance vrijednosti. I tako smo, u relativno kratkom vremenu, dobili nove vlasnike. Često nevidljive, neopipljive i nedodirljive. I sve bi to bilo u granicama prihvatljivosti da nam oni, osim zemlje, nisu počeli "uzimati" i ljude i sav potencijal koji oni nose sa sobom. A na tome neće, ne mogu i ne smiju stati! To se vidi po novom, još labavijem, useljeničkom zakonodavstvu i regulatornom okviru u Njemačkoj i Austriji. Naime, Austrija se od 1. srpnja otvara za RH državljane, a u Njemačkoj je od 1. ožujka 2020. na snagu stupio Zakon o doseljavanju kvalificirane radne snage u Njemačku. U tom je smislu njemački savezni ministar rada Hubertus Heil izjavio: "Bez inozemnih stručnjaka nećemo moći održati naše blagostanje. Ne možemo jednostavno čekati na te ljude, mi se moramo potruditi oko njih." Na tu njegovu izjavu pitanjem se nadovezao novinar Deutsche Wellea Srećko Matić: "Ministre, znate li vi kakva će to biti katastrofa za male države poput Republike Hrvatske?" Na to mu je Heil, očekivano ravnodušno, odgovorio: "Znam za sve posljedice ovoga zakona. No bitna je sloboda kretanja!" Odnosno, prema Matiću, ministar Heil je mislio "da nije zadatak Njemačke da popravlja stanje u Hrvatskoj i motivira ljude da se vrate ili ostanu, nego je to zadatak Vlade Republike Hrvatske". No, koliko god da se naša i druge vlade trudile, teško će se moći oduprijeti procjenama prema kojima će za održavanje sadašnjeg gospodarskog i popratnih sustava Njemačkoj do 2050. biti potrebno čak 50 milijuna novih radnika! A prema nešto egzaktnijim podacima njemačkog Federalnog statističkog ureda, broj radno sposobnih građana Njemačke smanjit će se do 2035. za četiri do šest milijuna.

Uz, za nas, ovako katastrofične podatke, vratimo se još malo na zdravorazumski prijedlog rumunjske zastupnice u EU parlamentu, spomenute Clotilde Armand, koja traži kompenzaciju za izgubljene ljude iz jugoistočnih članica EU-a. To je u biti jedini ispravan put na kojem i Hrvatska mora inzistirati. U tome bi nam pomogao precizno razrađeni model izračuna trenutnih i potencijalnih gubitaka za svakog našeg radnika (državljana) iseljenog u Njemačku ili neku drugu zemlju s manjkom radno sposobnog stanovništva.

SLOBODA SE OSVAJA
O toj temi može nam poslužiti i teorija o matičnom broju i procjeni državnog kapitala. Koja polazi od pretpostavke da svako dijete koje se rodi u određenoj državi ima svoju vrijednost u ukupnom državnom kapitalu, a koja se dokazuje matičnim brojem. Na primjer taj bi iznos po glavi (matičnom broju) u Republici Hrvatskoj bio dva (2) milijuna eura! Odnosno za toliko bi bio uvećan ili umanjen ukupni kapital hrvatskog društva te bi ta brojka bila polazište za nadoknadu štete učinjene državi zbog odljeva stanovništva. Usporedno s naplatom štete mora se ubrzati reforma društva te povisiti plaću radnicima u Hrvatskoj.

Piše: Dario MAJETIĆ
Uz strane korporacije dolazile su i banke podupiratelji, znanja i nova radna mjesta integrirana u tzv. moderne lance vrijednosti...
U svem tom jugoistočnom realpesimizmu dodatno boli što se zemlje sjeverozapadne Europe i dalje drže milosrdnima, važnima i nezamjenjivima...
Prema procjenama, za održavanje sadašnjeg gospodarskog i popratnih sustava Njemačkoj će do 2050. biti potrebno čak 50 milijuna novih radnika!
Viši standard, manje odlazaka
Uzimajući sve u obzir, čini se kako je jedan od boljih prijedloga dala na svojoj FB stranici udruga Lipa: “Mi sporije rastemo od drugih usporedivih zemalja. Taj rast moramo ubrzati. Pitanje je - kako? Prvo, javni sektor mora biti efikasniji, moramo smanjiti poreze, moramo popraviti poduzetničku klimu, moramo srediti pravosuđe itd. Naša teza je ova - jedini način na koji možemo zaustaviti iseljavanje - tako da dignemo razinu standarda hrvatskih građana na 80 % EU-a. Imate empirijske pokazatelje da kada je standard otprilike na 80 % EU-a, kao što je u Sloveniji, a naš je na 60 %, iseljavanje je puno manji problem, zapravo ga nema.”
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

AFGANISTAN NA PREKRETNICI

Talibani dolaze, Amerikanci odlaze

2

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA MIJENJA SVIJET, MIJENJA I HRVATSKU (II)

Stipan Tadić: Ne možemo biti slobodni bez odgovornosti

3

JE LI MOGUĆ ITALEXIT?

Manjak solidarnosti mogao bi pokopati Europsku uniju