Željka Živković stigla je osječki Studio Hrvatske radiotelevizije u srpnju 1992. godine na praksu, kao studentica treće godine novinarstva na zagrebačkom FPZ-u. S mladim su novinarima radili iskusniji kolege, Gantar, Senčar, Plevnik i Uranjek, na čemu im je i danas zahvalna. Ove je godine "jubilarka", puni 25 godina staža u istoj redakciji u kojoj je napravila prve novinarske korake. "Moj je put bio klasičan, bez preskakanja stepenica, od tržnice do predsjedničkih posjeta. Prvi mi je prikazani prilog bio o cijenama na glavnoj tržnici", prisjeća se poznata osječka novinarka, uz svoj karakterističan osmijeh zbog kojeg je mnogi gledatelji tepaju "naša Željka".

U pedesetoj i dalje jednako voli svoj posao, ali, priznaje, sada zna istinski uživati i u slobodnim danima. Većinu je vremena izvan posla posvećena sinovima, blizancima Tinu i Mariju, srednjoškolcima i perspektivnim košarkašima. Obožava književnost, glazbu, kazalište... sanja kako će doći vrijeme kada će više putovati.

Posao je zapravo isti, no tehnologija se mijenja i ona nas ubrzava. Što se još promijenilo u poslu televizijskog novinara?

- Tri smo puta mijenjali tehnologiju samo otkako ja radim! Ipak, sve je brže i, moram priznati, lakše. Zanat je zanat, no zanimljivo je koliko smo se mi promijenili tijekom godina. Kad pogledaš nekada neki prilog iz 90-ih, sam sebe ne prepoznaješ. ‘Čiji je to sopran?‘ pitaš se. Sada se, primjerice, uzima puno više izjava nego prije.

Biste li se mogli snaći u drugom mediju, primjerice u novinama? Na televiziji je imperativ sažetost, u novinama tomu nije tako.

- Baš to mi je bio problem pri pisanju moje prve knjige! Naviknula sam sve kratiti, a onda sam odlučila napisati roman (smijeh).

Jeste li zadovoljni zastupljenošću priloga iz Osijeka u programu Hrvatske televizije? Ponekad se dopisnici znaju žaliti na tretman koji imaju u odnosu prema novinarima iz Zagreba.

- Djelomice sam zadovoljna. Zapravo, zasmeta mi što neke uistinu lijepe priče ponekad prođu ispod radara, teže ih je plasirati bilo gdje drugdje osim u Regionalni dnevnik. No svi puno radimo i ima nas u svim emisijama, od Dobro jutro, Hrvatska do kasnovečernjih Vijesti. Sve ostale djelatnike TV centara, među njima i dopisnike treba cijeniti, to su ljudi koji rade u prosjeku 30 priloga mjesečno, često su satima na terenu, rade i na minusima i na plusevima... odgovorno tvrdim, zaslužili smo više poštovanja.

Vi ste se specijalizirali za kulturu, no to ne znači da ne pratite, kad zatreba, politiku, gospodarstvo, zdravstvo...

- Svatko od nas ima neke svoje afinitete i prema tome nas urednice najčešće raspoređuju na zadatke. No nema nas dovoljno da bismo se svi specijalizirali, jer u tom bi slučaju bilo nemoguće rasporediti radno vrijeme. Tako i ja znam završiti na temi o komarcima ili u nekom OPG-u, kao i u kazalištu, što mi je, priznajem, uvijek najdraži zadatak. Naravno, rutinske stvari poput presica danas odradim s lakoćom, no odgovornost je uvijek tu, ne samo prema gledatelju nego i prema samoj sebi. Svi mi imamo ovakve ili onakve dane, ali kad si na poslu, moraš dati sve od sebe. Naš je posao javan i ne možeš sakriti ako ga nisi obavio kako treba. Naposljetku, dužan si to ljudima o kojima radiš prilog i cijeloj ekipi s kojom radiš.

Često ljudi imaju pogrešan dojam kako televizijski reporter samo stane pred kameru i radi. No prije toga potrebne su pripreme, ponekad i vrlo opsežne, zar ne?

- Itekako! Naši su nas mentori naučili: priprema je 80 posto priloga. Toga se držim i danas, volim se pripremiti, proguglati, raspitati, istelefonirati... Ako mi nešto nije fah, bez problema pitam kolegicu ili kolegu kojima je ta tema bliskija. Sa snimateljem uvijek dogovorim lokaciju, volim doći ranije na teren, stići opuštenije porazgovarati, posebice ako razgovaram s nekim tko strahuje od kamere.

Stara ste škola, što podrazumijeva da poštujete hrvatski jezični standard i pazite na prozodiju?

- Osjetljiva sam na jezik i naglaske, nastojim govoriti pravilno i u svojem radu promovirati vrijednosti hrvatskoga književnog jezika. Redovito koristim usluge naše lektorske službe i rado poslušam savjete naše fonetičarke.

Često radite priloge uživo, što zna biti stresno. Imate li poslije 25 godina televizijskog iskustva i dalje tremu pri javljanju uživo?

- Nemam, što je velika opasnost (smijeh)! Prestala sam nositi čak i papire s imenima i funkcijama sugovornika, nastojim biti što prirodnija, nikad ne razmišljam o tome koliko me ljudi gleda u tom trenutku, nego o tome što sugovornik govori kako bih mogla u kratko vrijeme izvući od njega maksimum.

Sugovornici znaju biti nepredvidljivi, ili se toliko uplaše da odgovaraju samo "da", "ne", "naravno" i sl. Rekla bih da je dobra priprema u tom slučaju slamka spasa jer novinar onda mnogo toga može reći umjesto sugovornika ili mu pomoći da se u hodu oslobodi početne treme.

- Točno. Sve te situacije idu, kako se to kaže, u rok službe. Iskusan i pripremljen novinar znat će premostiti te trenutke treme svog sugovornika, u jednom će se trenutku on ipak nadovezati i sve će biti O.K.

Ipak, novinar se ne može pripremiti za sve što (mu) se može dogoditi. Prije dvije godine nastradali ste snimajući prilog ni manje ni više nego ispred jedne zdravstvene ustanove - ljekarne. Murphyjev zakon na djelu! Ono što ste učinili nije bilo pametno (rekli su liječnici), ali je bilo novinarski hrabro. Kako smo mi, novinari, skloni crnom humoru, vi ste toj anegdoti i sami dali humornu notu.

- Da, snimajući prilog za emisiju Dobro jutro, Hrvatska pala sam i slomila rame. U bolovima sam odradila posao do kraja, otišla na televiziju i uredno isporučila materijal. Tek onda su me dečki, i to satelitskim kolima (smijeh), odvezli u bolnicu, na Hitni prijam. Dva sam dana poslije bila operirana i nakon toga sam prošla dugotrajnu fizikalnu rehabilitaciju. Posljedice tog loma osjećam i danas. No na muci se poznaju junaci, novinarke i samohrane mame (smijeh).

Kakvi su vaši karijerni planovi, vidite li mogućnosti za neki iskorak, za nešto novo gdje bi vaše iskustvo i znatiželja bili još bolje iskorišteni?

- Cijenim istraživačko novinarstvo i ne napušta me nada da ću se njime kad-tad baviti. Pritom ne umanjujem vrijednosti onoga što sam dosad radila, no imam osjećaj da bih mogla dati više, pokrenuti stvari nabolje. Također, želja mi je raditi priče o pozitivnim ljudima, izvući pred javnost ljude koji su fantastični, a za njih malo tko zna. Pa i vi to radite u Glasu!

Prije gotovo sedam godina promoviran je vaš ljubavni generacijski roman Esekerski capriccio, a za ovu najavljujete novi, ovaj put za djecu i mlade. Kada ćemo ga moći pročitati?

- Planirala sam ga objaviti ove zime, no još ga moram malo ‘popeglati‘ prije slanja u tisak. Preda mnom je velika odgovornost jer je ovaj roman inspiriran dvojicom najvažnijih muškaraca u mom životu - mojim sinovima. Bit će savršen u svojoj nesavršenosti, baš kakvi su i djetinjstvo, i roditeljstvo, i prijateljstvo... život. Ja, recimo, svoj život ne bih mijenjala baš zato što je nesavršen i pun izazova. Carpe diem!