Posljednjih trideset i koju godinu Greg Dulli ustoličio se kao pjesnik bizarnog, opakog i vrlo često zavodljivog svijeta u kojemu caruje čežnja. Kroz sve svoje inkarnacije, bile one Afghan Whigsi, The Twilight Singersi, Gutter Twinsi, ili pak samostalna izdanja, Dulli je uspijevao snimati albume koji nisu svijetu glazbe donijele nikakva spektakularna izdanja, no svojim talentom, prije svega upornošću, izgradio si je hvalevrijednu karijeru. Uvijek, ali baš uvijek, njegove pjesme imaju nekakvu neobičnu atmosferu koje slušatelju ne daju mira, nego ga povlače u svoj soul/rock/r‘nb svemir ispunjen stihovima o putenosti i požudi u izmaglici nekog od mnogobrojnih opijata koji su Dullija pratili cijelu njegovu karijeru.

Novi album "Random Desire" je poput gledanja starih dijapozitiva koje vam je daleki i zaboravljeni rođak odlučio projicirati, kako bi cijeloj familiji ispričao priču o vlastitom životu. Životu punom radosti i tuge, ljubavi i boli, mudrosti i propusta, razaranja i stvaranja, pustoši i raskoši, koji je vodio prije nego ste se napokon upoznali. Lucidan, samouvjeren i pun sebe, album "Random Desire" slika je i prilika njegovog autora, čovjeka koji nosi barjak dobre glazbe koja je stvorena za mračne i nekoć zadimljene klubove u kojima je atmosfera uvijek na rubu incidenta. Takvih klubova je, nažalost, sve manje, jer glazba je postala proizvod od kojega se dobro živi, a ne za koju se živi. Zapravo uvijek je tako i bilo, ali nekada, dok sam bio manje ironičan naspram svijeta koji me okružuje i sanjao otvorenih očiju, mislio sam kako glazba može spasiti svijet. Ponekad, rijetkih petaka, kada se sazviježđa ovna i djevice poklope, pustim si neku od tih pjesama, poput recimo "The Twilite Kid", ili "John The Baptist", i sjetim se tog klinca koji je jednom želio mijenjati svijet, a ne samo sebe. Greg Dulli ima sjajan album, problem je što ga osim nas, gospode u godinama, nitko neće poslušati.