Osječko predstavljanje romana Nadohvat Ene Katarine Haler u foajeu HNK-a ispunilo je očekivanja. Mira Perić, redovita profesorica umjetnosti na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti vrsnom je interpretacijom ulomaka romana dočarala publici umjetnost dugih, brižno oblikovanih rečenica iza kojih leži birano lektirno iskustvo autorice, povjesničarka dr. sc. Zlata Živaković Kerže moderirala je događaj i uvodno iz povjesničarske perspektive predstavila roman, a profesorica književnosti dr. sc. Ružica Pšihistal progovorila je o romanu s književnoga gledišta.

Povijesnu jezgra romana čini događaj partizanskoga zločina u Zrinu u rujnu (na Malu Gospu) ratne 1943. i tragedija preživjelih Zrinjana koja je uslijedila nakon što je mjesto uništeno i spaljeno, njihova imovina konfiscirana, a svim preživjelima zabranjen povratak. Autorica literarno suvereno koristi moć epske fikcije da onome što se uistinu dogodilo udahne novi život. Epska je to tema u kojoj nema "velikih junaka", već golo preživljavanje običnih ljudi "bez krivnje krivih" ispripovijedano glasom djevojčice Katarine koja u trenutku razaranja Zrina ima nepunih 14 godina.

Mudar odabir subjektivne pripovjedačice pružio je autorici priliku za razvijenu psihonaraciju bez obveze objektivnoga prikaza događaja, ali umjesto „sveznajućega pripovjedača“ nastupaju dokumenti koji na ključnim mjestima romana progovaraju bizarnim administrativnim stilom o ozakonjenom zločinu. Čisto i kronološki uredno pripovijedanje s rijetkim vremenskim skokovima u literarnoj maniri psihološkoga realizma i mimetičkoga pisma omogućuje čitatelju užitak neometanoga smještanja u tkivo priče, poziva ga na prepoznavanje i identifikaciju, dok ga u isto vrijeme epska tehnika usporavanja, retardacije, odgađanja potiče da „prošeta“ izvan teksta prebirući možda po sličnim obiteljskim sjećanjima.


Djevojčica Katarina, pojasnila je autorica, nije izmišljeni lik već njezina baka, a pričanja o Zrinu i tragičnim sudbinama Zrinjana snažno su joj se usjekla u pamćenje odmalena i s godinama je rasla potreba da ih u fikcijskom obliku prenese u trajniji medij.

Snažna antiratna poruka romana nije zarobljena crno-bijelim razvrstavanjima na crti "mi" i "oni", zlo nema ideološki predznak (tamnim bojama oslikani su portreti i Poglavnika i Tita), zlo se može uvući i u dobre ljude, ali konkretni zločini u Zrinu 1943. dokumentirano su počinjeni pod znakom petokrake i neizbrisivo su upisani u pamćenje svjedoka. Zaokupljenost dobrim u vremenu zla najsnažnija je značenjska osovina romana i ona ne napušta pripovjedačicu Katarinu ni tada kada su "u ime naroda" sramotnom presudom Kotarskoga suda Dvora na Uni 1946. osuđeni na "goli život" kojim ne raspolažu, isključeni iz svakoga građanskoga ili političkoga prava. Njihovo se ime poslije uništenja Zrina moglo zamijeniti, prekrojiti ili izbrisati, mogli su nestati ili biti nekažnjeno ubijeni, a da to službena vlast "ne primijeti". Bez identiteta i pripadnosti bili su osuđeni na "izvanredno stanje" kao normalni oblik života. Bili su primjer za ono što je G. Agamben nazvao homo sacer.