Vezani članci
TEMA TJEDNA: URAVNOTEŽENA HRVATSKA (I)
INTERVJU: ENES KULENOVIĆ
Integracijski projekt Europske unije više od pola stoljeća predstavlja poželjan model političko-ekonomske, sigurnosne i društvene zajednice te se smatra zlatnim standardom međunarodne suradnje i regionalne integracije. EU je simbolično utjelovio duh liberalnog internacionalizma koji je nakon Hladnog rata kroz politiku proširenja prevladavao u zapadnom svijetu, ali i šire. Gravitacijska moć EU-a, zbog vrijednosti, ali i mogućnosti koje je nudila, bila je toliko snažna da su se čak i zemlje poput Turske, jake nacionalne države s nasljeđem otomanskog imperija, namjeravale pridružiti bloku - kaže dr. sc. Jadranka Polović, politologinja s Međunarodnog sveučilišta Libertas.
OSLABLJENI EU
U nekom općenitom smislu europskog zajedništva, stabilnosti i sigurnosti, što se mijenja, kakva je perspektiva Unije bez Britanije i obratno?
- Velika Britanija, koja je integraciju doživjela tek kao prostor profitabilnih poslovnih prilika, postala je članica 1973. godine. Od vremena ulaska pa sve do Brexita Britanija je uvijek pazila da EU ne ugrozi njezin suverenitet (sačuvala je vlastitu nacionalnu valutu), zbog čega je godinama potkapala napore EU-a da se krene u smjeru dublje integracije.
Nakon završetka Hladnog rata, ponovno ujedinjenje Njemačke, koje je tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher diskretno pokušala spriječiti - postavilo je Berlin u središte geopolitičke gravitacije zapadne Europe, a Njemačka je regionalnu hegemoniju uspostavila ekonomskim kanalima. Ovu temeljnu napetost između Britanije i Njemačke privremeno je smirio NATO i njegov nuklearni kišobran. Međutim, početkom 21. stoljeća strateško okruženje se promijenilo - Njemačka je nastavila slijediti svoju geopolitičku i geoekonomsku agendu s kojom nije zadovoljna ni Francuska, ni Britanija, transatlantski odnosi se redefiniraju, a Rusija je obnovila svoj utjecaj na međunarodnoj sceni. Sve to učinilo je upitnim legitimitet EU-a, osobito ako se uzme u obzir činjenica da njezino obećanje o zajedničkom prosperitetu nije ispunjeno.
Naime, gospodarski status, mogućnosti, time i prioriteti država članica EU-a značajno se razlikuju, očito je da se cijela struktura povećala preko praga funkcionalnosti. "Ujedinjeni u različitosti" zvuči kao lijep slogan, ali uskladiti vrlo različite interese, sukobljene identitete i vrijednosti nacionalnih država postalo je teško. Sve to potaknulo je neizvjesnost, strukturne neravnoteže unutar EU-a, posebno rivalstvo moćnih država članica. U tom kontekstu, s geopolitičkog aspekta, Brexit ima smisla. Nije nelogično povećati kontrolu nad vlastitom sudbinom kada izvanjske okolnosti predstavljaju izazove, primjerice nekontrolirane migracije ili slobodan protok radne snage od kojeg Britanija upravo odustaje. U svakom slučaju, Brexit obnavlja geopolitičke napetosti na kontinentu. Novouspostavljena ravnoteža snaga naizgled favorizira francusko-njemačku os, međutim, Ujedinjeno Kraljevstvo ima vlastiti nuklearni arsenal i vojno-industrijski kompleks, BDP koji ga čini petom najvećom ekonomijom na svijetu. London je financijsko središte, možda čak važnije od Frankfurta. Britanija će imati priliku uspostaviti bliže strateške, vojne, obavještajne, diplomatske i ekonomske veze s anglosferom - Sjedinjenim Državama, Kanadom, Australijom i Novim Zelandom - kako bi uspostavila neku vrstu protuteže.
Kad smo kod političke stabilnosti EU-a, o čemu sve ona ovisi danas i sutra, u idućim godinama? Vidimo da će proračun EU-a biti problem, ali i neki drugi izazovi...
- U konteksu Brexita obično se govori o nestabilnoj budućnosti Velike Britanije, u medijskom su prostoru izostale rasprave o tome kako izlazak UK-a može utjecati na europsku stabilnost i sigurnost. S obzirom na povijesno sjećanje, bojim se da bitno smanjena razina europske solidarnosti, te povećana razina ekonomskog i političkog rivalstva, kao i jačanje nacionalizama diljem Europske unije, mogu postati ozbiljni sigurnosni izazovi.
Kontinentalna je Europa prepuna neriješenih situacija - od Zapadnog Balkana, Ukrajine, Baltika, područja Moldavije, novih napetosti u susjednom istočnom Sredozemlju. Nestabilne su i Katalonija i Flandrija, ali socijalno vrije i Francuska, kao i Njemačka. Vjerujem da Brexit u skorašnjoj budućnosti neće slijediti ostale države članice, ali unatoč tomu, ova će situacija ipak postupno mijenjati političku ravnotežu unutar EU-a, prvenstveno naglasiti razlike između Francuske i Njemačke, te povećati podjele između bogate europske jezgre i njezine periferije. Štoviše, podjele u EU-u, kao i potencijalne post-Brexit ekonomske i strateške napetosti između EU-a i SAD-a mogle bi dodatno oslabiti NATO. Naime, EU i NATO su strukture koje su održale europski mir 75 godina, to je tzv. razdoblje dugog mira. Međutim, oslabljeni EU mogao bi postati prostor na kojemu je moguće očekivati daljnje jačanje populističkih nacionalizama u mnogim državama članicama, kao i porast etnički utemeljenog separatizma koji inspirira manjine u nekim od tih zemalja. Osim toga, neke članice sve češće koriste upravo manjine, time i povijesni narativ kako bi povećale svoj utjecaj u susjednim državama EU-a. Slabiji ili politički podijeljen EU stvara mogućnosti za jačanje tih izazova.
KONTROLA MISLI
Živimo u vremenu koje, među ostalim i u EU-u, obilježava i tzv. politička korektnost. Koliko zapravo taj fenomen definira društvo, koliko političku korektnost definiraju oni koji vladaju, vrijedi li napomena da kakva je vlast - takva je i politička korektnost?
- Politička korektnost je nova "kulturna revolucija" liberalne demokracije kojom se usmjerava naše svakodnevno razmišljanje, komunikacija u poslovnom, ali i privatnom životu. Politička korektnost zgodan je ideološki alat političkog sustava koji se osjeća sve više ugrožen, te stoga nastoji definirati način na koji političari, kreatori politike, znanstvenici i mediji oblikuju nacionalnu raspravu i odlučuju o spornim pitanjima u društvu. Svi se slažemo da u suvremenom društvu nema mjesta za diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, međutim sve manje ljudi želi pristati na nove obrasce grupnog razmišljanja i jezične kontrole koji postupno poprimaju oblik ideologije i kontrole misli.
Brojna vrijednosna pitanja, poput multikulturalizma, održivog razvoja, odnosa među spolovima, seksualnosti, imigracije, rasnih odnosa, religije itd., stavljena su u normativni okvir koji propisuje politički "ispravan" i jedino mogući način rasprave. Svi oni koji odbijaju "usklađivanje" prokazuju se kao društveni agresivci, konzervativni i nazadni. Kritizirajte multikulturalizam ili imigraciju, postajete rasist i ksenofob, ako smatrate da nije normalno da djeca budu dječak ili djevojčica, vi ste homofob. Svi oni koji dovode u pitanje političku korektnost suočavaju se s teškim posljedicama.
Politička korektnost guši raspravu i nameće iskrivljenu ideologiju koja narušava naš način života. Najbolje je to ilustrirao Orwell, danas se čak i zakonodavstvo brine o tzv. zločinu razmišljanja. Znamo da je jedan od najučinkovitijih načina na koji totalitarni režimi održavaju vlast kontroliranje načina na koji ljudi misle, kako pristupaju informacijama i koji jezik koriste. Za ne vjerovati je da se tome približavaju liberalne demokracije, čije političke elite nastoje uništiti sposobnost ljudi da razmišljaju kritički i preispituju društvenu stvarnost, stoga nameću sterilni, čak i kazneni oblik kontrole misli. Politička korektnost je time nemoralna kategorija, dodatno s obzirom na činjenicu da vladajuće elite nisu usvojile etičnost, niti dobronamjernost kao stil upravljanja.
NEKOREKTNO DRUŠTVO
U kojoj mjeri politička korektnost znači ujedno i političku stabilnost, kako EU-a tako i RH, ako političke korektnosti u RH uopće ima?
- Kada je riječ o Hrvatskoj, nažalost, živimo u iznimno nekorektnom društvu, zajednici koja je iznjedrila duboke društvene razlike, siromaštvo, kolektivni stresni poremećaj, nasilje i koju ljudi masovno napuštaju. Sramotno je da se Hrvatska našla u društvu nekih od najsiromašnijih i najnestabilnijih zemalja svijeta kada je riječ o stopama iseljavanja stručnih i obrazovanih ljudi.
Živimo u društvu u kojemu su stope samoubojstava neobično visoke, ali se o tome ne priča, svakodnevni krvavi incidenti i nesreće tek su dio statistike. Neobaziranje onih koji odlučuju na postojeća duboka proturječja u društvu dovelo nas je do shizoidnog, neempatičnog društva, zajednice poremećenih vrijednosti, nedostatka solidarnosti, nebrige o drugima, a takvo društvo zaista nije politički stabilno. Primjerice, korupcija je "sveta krava" političke korektnosti, svi se zaklinju u borbu protiv korupcije, ali nije jasno niti postoji rasprava o tome kako je moguće da u političkom sustavu koji propisuje norme političke korektnosti buja neviđena politička korupcija, izrabljivanje zaposlenika i nasilje. Društvo koje je pogođeno tim problemima ne može biti politički stabilno.
(D.J.)
JAGODA GRANIĆ
DEMOKRATIZACIJA JE SAMO PRIVID
Prije godinu dana u prilogu za Magazin, u zaključku intervjua, prof. dr. sc. Jagoda Granić je rekla: "Političku korektnost definira društvo, oni koji vladaju. Stoga, kakva bude vlast - takva će biti i politička korektnost."
Danas, 12 mjeseci poslije, kakav bi s tim u vezi bio zaključak?
- Neovisno o denotiranju političke korektnosti, koje nikad nije jednosmjerno jer uvijek ovisi o onome tko neki jezični izraz čita kao takav pa onda i arbitrira u uključivanju ili isključivanju govornika iz prostora javne komunikacije, činjenica je da su ti postupci determinirani postojećim društvenim normama. Zašto je politička korektnost fluidna? Zašto ono što je prvotno bilo zamišljeno kao pozitivna ideja koja neće samo onemogućiti vrijeđanje i omalovažavanje neistomišljenika, pogotovo onih koji dolaze iz slabijih i ranjivijih društvenih grupa, nego će i sankcionirati takve sijače mržnje, nije i ostalo u tim granicama, nego je prešlo u suprotnost? Odgovor je jednostavan, ili se meni tako čini. Naime, politička je korektnost društvena kategorija, a svako je društvo, bez obzira na to je li etiketirano kao demokratsko ili nedemokratsko, dinamična kategorija. Uvijek je bilo i bit će jer je to u njegovoj naravi. Stoga će i svi pojmovi koje to društvo defnira biti takvi, dakako ovisni o trenutačnim političkim korifejima, onima koji određuju što je prihvatljivo, a što nije te koji je i kakav oblik ponašanja i djelovanja inkluzivan. Dakako, i ona društva koja sebi tepaju da su demokratska, jer smatraju da svatko ima pravo na svoje mišljenje i da ga može izreći, zapravo određuju koji je jezični kod prihvatljiv, a koji nije. U tom smislu svaka vlast, odnosno svi njezini nositelji, determinira parametre političke korektnosti, a to onda znači i samu političku korektnost. Znate, da je politička korektnost ostala na razni, da tako kažem, društvenog bontona, ne bi bilo nikakvih prijepora o tome treba li nam politička korektnost ili ne treba. Takva politička korektnost bila bi općevažeća i općeprihvatljiva. Ali, kad se ona počinje grubo instrumentalizirati, kad ona postaje političko i ideološko oružje, dakako onih vladajućih, koji diktiraju sve norme ponašanja i javnog djelovanja, onda je takva politička korektnost poništila samu sebe. A tomu smo svjedočili jučer i tomu svjedočimo i danas. Dakle, ništa se nije promijenilo i ništa se neće promijeniti, to je jednostavno u ljudskoj naravi, a ljudi čine društvo i krug se ponovo zatvara.
PRAZNA FRAZA
Kad sve uzmemo u obzir, u kojoj mjeri politička korektnost znači ujedno i političku stabilnost?
- Koncept političke korektnosti zapravo je trebao osigurati toliko željenu ravnopravnost, onemogućiti društvenu nepravdu, bilo koji oblik diskriminacije, drugim riječima, trebao je jamčiti i političku stabilnost. E sad, ako je pod krinkom političke stabilnosti nepoželjno artikuliranje vlastitih stavova koji su u opreci sa stavovima vladajućih, onda moramo priznati da nije u pitanju forma, nego sadržaj. A to je već nešto drugo. Dakle, ako neki govornik ni u jednom trenutku ni na koji način nikoga nije uvrijedio, ako u svojoj argumentaciji ne djeluje ad hominem, nego jednostavno kaže ono što misli i to kaže na najpristojniji način, uvažavajući sve strane, onda nema govora o ugrožavanju nikakve političke stabilnosti. Ta je fraza jedna od onih praznih fraza koja samo ispunjava politički komunikacijski prostor, ništa više. Tko bi normalan a priori bio protiv ikakve stabilnosti, pa i one političke, koja zapravo diktira sve druge oblike stabilnosti, ponajprije one ekonomske, o kojoj svi ovisimo? Ali ako to znači da trebamo paziti što govorimo, a ne kako govorimo, onda nam prijeti ekskomunikacija. Znate onu već poznatu tezu prema kojoj, ako niste za jedne, sigurno ste za druge, a zapravo niste ni za jedne ni za druge jer imate svoj stav koji ne korespondira ni s jednom od te dvije strane. Ali "treći" nikome nije po volji jer destabilizira one na vlasti i one koji pretendiraju na vlast, znači, ugrožava "političku stabilnost". Poznato je da promatrači, da ne kažem, kritičari, nikada nikome nisu po volji, posebno ne političarima.
Kakav nam je inače javni govor, komunikacija u društvu, jesmo li u tim pitanjima napredovali ili se nekih starih loših navika teško rješavamo pa se svađamo, grubim riječima prozivamo neistomišljenike...?
- Što se tiče javnog govora, situacija je sve gora, ruše se sve granice uljuđene komunikacije. Dakako, ne možemo reći da je posve nestala, ali je zasigurno sve rjeđa jer se ne biraju sredstva izražavanja. Toliko je neargumentiranih napada na neistomišljenike, i to ispod svake razine pristojnosti, što bi trebao biti condition sine qua non svake komunikacije, da slobodno možemo reći kako je prostor javne komunikacije itekako zagađen. I pritom ne mislim samo na komunikaciju na društvenim mrežama, na raznim platformama, što je posebna priča, nego i na govorenu komunikaciju. Pa što sve nismo čuli u našem Saboru? Kako se obraćaju jedni drugima? Da, drže se protokola u oslovljavanju, započinju s "poštovani zastupniče/poštovana zastupnice...", ali onda slijedi salva uvreda koja bi, kao, trebala diskreditirati neistomišljenika, to jest pripadnika vladajućih ili opozicije, svejedno. Zabrinjava što samim akterima više uopće nije stalo kako će na to reagirati javnost. Njihovi im mandati daju "hrabrost" za takvo djelovanje jer misle, kao u ratu, da su sva sredstva dopuštena. A dakako da nisu.
SAMOPOŠTOVANJE
Negdje sam pročitao kako pojam odgovornosti u društvu danas zauzima mjesto koje je u etici zauzimao pojam dužnosti. Vaše mišljenje o toj tezi?
- Odgovornost, i to ne samo u društvu, nešto je što bismo uvijek trebali imati na umu. Ako smo etični i moralni, onda ponajprije imamo odgovornost prema samima sebi. Iz toga onda proizlazi i odgovornost u društvu. To bih najjednostavnije povezala sa samopoštovanjem. Ono je jamac svega dobroga i na kolektivnoj razini. Naime, ako poštujemo sami sebe, sigurno si nećemo dopustiti nikakvu neprimjerenost, nikakve grube riječi, svađu i diskreditiranje sugovornika, kakav god on bio. Jednostavno, tako se nećemo ponašati zbog sebe samih, a ne zbog druge strane, koja može biti ne znam kakva i koja bi u određenim okolnostima i zaslužila poniženje. U tom je slučaju kako mnogo više od što. Mislim da su ljudi, nažalost, većina, upravo izgubili samopoštovanje, a time i odgovornost, i to je ono što zabrinjava, jer su, rekla bih, onda takvi izgubili i sami sebe.
Kako biste ocijenili demokratizaciju našeg javnog prostora danas u odnosu prema jučer?
- Pojam demokracije danas je zloupotrijebljen kao nikad prije. Svi misle da mogu sve, da im je dopušteno da se ponašaju tako kako se ponašaju, a to jednostavno nije istina. To je potpuno pogrešno čitanje demokracije, pa je i demokratizacija javnog prostora dovela i do demokratizacije privatnog prostora. Postoji li danas uopće granica između javnog i privatnog prostora, između javne i privatne komunikacije? Ne, nema je više. Pogledajmo samo objave na društvenim mrežama, dijeljenje privatnih sadržaja, obraćanje u posve formalnim situacijama kad jedni druge oslovljavaju imenom, što bi, kao, trebalo značiti nekakvu prisnost i "omekšati" komunikaciju. To je pak samo puka forma, jedna nova moda, novi protokol, niše više od toga. To je hinjena ravnopravnost, da tako kažem, ispod koje se zapravo maskiraju sve moguće i nepravde i neistine. A nepravda je neizlječiva bolest, nažalost, nema joj lijeka. Demokratizacija je samo privid, inače bismo živjeli u idealnom društvu, a to je pak čista utopija.
(D.J.)ALJOŠA VITASOVIĆ
SLATI POZITIVNU SLIKU
Danas kada se govori o turizmu i svim aspektima njegova uspjeha, ne treba zaboraviti da je turizam ponajviše društveni fenomen, pa tek onda ekonomska kategorija. Takva konstatacija kao rezultat definira da turizam treba unaprijediti kvalitetu života turista, ali i domicilnog stanovništva, i to ne samo u obliku ekonomskih čimbenika. Odnosno, od razvoja turizma na nekom prostoru trebaju profitirati svi, i osjetiti izravne i neizravne učinke na kvalitetu života. Ako se to ne događa, očito je da nema optimalnog razvoja sektora, kaže dr. sc. Aljoša Vitasović s Fakulteta ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković" u Puli.
SIGURNOST NIJE BAUK
Koliko je u tom kontekstu važan faktor sigurnosti, uključujući i političku stabilnost zemlje?
- Najčešće se o sigurnosti ne raspravlja, ili ona uvijek biva zapostavljena, ili se pak povezuje s nekim "dalekim" zemljama s ratnim žarištima i kriznim situacijama. Nadalje, poimanje sigurnosti i pamćenje u javnom diskursu relativno je kratka vijeka te je percepcija o tome najčešće oblikovana utjecajem medija, a turizam je pojava koja je izrazito osjetljiva na rizik. Sigurnost je jedna od temeljnih ljudskih potreba te je i čovjekovo djelovanje izravno vezano uz osjećaj sigurnosti. Faktor sigurnosti presudan je za razvoj ne samo turizma nego i svih područja društvenog stvaranja.
Često zaboravljamo da je Republika Hrvatska u odnosu prema ostatku svijeta izrazito sigurna zemlja. A sigurnost i naš geoprometni položaj bivaju izrazitom konkurentnom prednošću. Politička stabilnost zemlje odašilje sliku zemlje u svijet te se na osnovi toga i gradi općeprihvaćena slika te zemlje, što ponekad i ne odgovara istini. Dakle, politička stabilnost zemlje, sigurnost građana i turista utječu na imidž zemlje na globalnom tržištu, ali i u okruženju.
Hrvatska ima sreću što je uglavnom autodestinacija (ili unutar dva i pol sata leta) te ima visoku stopu vjernosti gosta Hrvatskoj, što u konačnici za nas znači da gosti neovisno o nekim izvanrednim događajima ili situacijama dolaze, i to zbog naših prirodnih ljepota, poznavajući jako dobro situaciju na terenu iz vlastitog iskustva.
Zaključno, sigurnost nije bauk, ali je nekako u zapećku, stoga sigurnost treba biti sastavni dio turističkog proizvoda zemlje, uvijek u nadgradnji te naša konkurentna prednost.
Hoće li se izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije odraziti, između ostalog, i na turizam u Hrvatskoj, s obzirom na to da smo proteklih godina imali sve više gostiju iz Britanije, na Jadranu posebno?
- Formalni izlazak Velike Britanije iz Europske unije prekinuo je razne špekulacije, koje su često bile plasirane radi neizvjesnosti sporazuma. Ono što u ovoj godini Hrvatskoj donosi formalni izlazak Velike Britanije, u biti, ne mijenja pravila igre u turističkom sektoru. Dakle, u ovoj godini s Brexitom se ništa ne mijenja, sve ostaje kao do sada. Sljedeće razdoblje označit će dodatni sporazumi s EU-om, međutim dobra promocija i stvaranje prepoznatljivog turističkog proizvoda uvijek su garancija uspješnosti i izvrsnosti.
Premda je turizam stabilna i razvojna grana hrvatske ekonomije i gospodarstva, neki problemi su i dalje evidentni. Koji i kakvi, i kako ih riješiti?
- Turizam samo ima sliku stabilne i razvojne gospodarske grane. Stabilnost sektora u praksi postiže se i kvalitativnim odmakom od standardne turističke ponude. Međutim, problemi su evidentni i nemoguće ih je riješiti ad hock. Glavni problemi turizma danas su upravo u niskoj razini novostvorene dodane vrijednosti, relativno malom multiplikativnom efektu turizma i odljevu dobiti od turizma, što sve stvara trošak društvu. Dakle, država treba jedinstvenom javnom turističkom politikom sektoru omogućiti odskočnu dasku, jer tada turizam ne bi bio "socijalna djelatnost" i izvor preživljavanja, nego bi stvarao znatnu dodanu vrijednost koja bi servisirala troškove izgradnje infrastrukture, obrazovanja, zdravstva, a porezna davanja građana usmjerila bi se u druge oblike, što do sada nije bilo tako.
DODANA VRIJEDNOST
Vezano uz aktualnu histeriju oko kineskog koronavirusa, koliko će sav taj strah i panika naštetiti hrvatskom turizmu? Svi očekuju da se stanje smiri, ipak, ako epidemija potraje, turistička predsezona može biti u problemima?
- Upravo zbog strukture emitivnih zemalja iz kojih dolaze gosti u RH imamo tu neku sigurnost da ne vlada pretjerana zabrinutost. No ovakva situacija pokazuje nam svu krhkost i osjetljivost turizma. Upravo ovakve situacije mogu biti upozorenje da turizam treba biti nadgradnja svih gospodarskih aktivnosti zemlje, i onda će se maksimizirati koristi i stvoriti znatna dodana vrijednost. Primjer sadašnje kineske koronavirusne epidemije pokazuje nam koliko je bitno sustavno pratiti i unaprjeđivati turizam danas.
(D.J.)