Razdragani Riječani, znatiželjnici svake vrste kao i svi oni koji vlastitu dosadu subotom navečer krate uz televizijski program s velikim su očekivanjima gledali prijenos svečanog otvaranja programa koji je priredila Rijeka kao ovogodišnja “europska prijestolnica kulture”. Dok su lokalni patrioti bili oduševljeni velikom paradom ničega koju je jedna Riječanka izvrsno opisala riječima “previše karnevala, a premalo kulture”, javili su se i oni drugi koji su izrazili svoje nezadovoljstvo brojnim provokacijama koje je “crvena Rijeka” uputila urbi et orbi ostatku Hrvatske.

Nećemo ovdje o ideologiji, ali nije bilo teško prepoznati znatan trud organizatora ovog događaja i njegovih političkih naručitelja da pod firmom “luke različitosti” kako su nazvali Rijeku, ali i krilatice “tolerancija, poštovanje, suživot, mir, antifašizam, umjetnost” podvale proslavu jednoumlja koje u Rijeci stanuje već 75. godina. Na trenutak zaboravimo i jugoslavensku zastavu, golemu crvenu zvijezdu koju će riječki umjetnik Nemanja Cvijanović montirati na vrhu nebodera na riječkom Korzu, obnovu Brozovog broda “Galeb”, talijansku partizansku pjesmu “O bella ciao” sa svečanog otvorenja te jako puno crvene boje kojom je osvijetljena Rijeka posljednjih dana. Što su organizatori željeli poručiti stoji u nekoliko redaka koje smo pronašli na službenim stranicama ove priredbe: “Zvuk rada, varioci, iskre, buka bušilica, kojima započinje svečanost otvorenja nose poruku o dostojanstvu i snazi radnika u životu modernog grada. Ovo su simboli radništva i radnika koji su s ponosom gradili Rijeku, a zvukom rada u svečanosti otvorenja, Rijeka odaje počast i poštovanje prema radničkoj klasi... ‘O bella ciao’ bila je završna pjesma kojom je Rijeka simbolički podsjetila Europu i Hrvatsku na slobodu koju građani Europe žive u proteklih 75 godina - È questo il fiore del partigiano morto per la libertà!” Nema tu nikakve dvojbe, politička klika koja vlada Rijekom neprekidno već 75 godina čime je premašen rekord koji je do 1991. držala sovjetska Moskva, iskoristila je jako puno europskog i hrvatskog proračunskog novca kako bi proslavila svoj prizemni trijumf. Svakome je jasno da vladavina Vojka Obersnela i Zlatka Komadine, koji su od svog grada napravili “Titograd na moru”, kulturno irelevantna. Tužnoj poruci pridružio se i HTV koji je veliko ništa iz Rijeke nazvao “najvažnijim kulturnim događajem u novijoj hrvatskoj povijesti”!

No, nas ovdje ne zanimaju “varioci, iskre i bušilice”, našu pozornost je privukao tretman hrvatske himne i zborskog finala iz opere “Nikola Šubić Zrinjski” Ivana pl. Zajca na svečanom otvaranju u Rijeci. Organizatori riječkog projekta i njihovi politički naručitelji odlučili su se na osebujan način narugati tim dvjema skladbama koje predstavljaju neupitne državne, nacionalne i kulturne simbole. Naime, državna himna “Lijepa naša domovino” je zaštićena zakonom, i to svuda samo ne u Rijeci, gdje vladaju neke druge vrijednosti i pravila. Slično je i s domoljubnom skladbom “U boj, u boj!” čije je stihove 1866. napisao nekadašnji osječki gimnazijski profesor, filozof i književnik Franjo pl. Marković, a koju je kasnije Ivan pl. Zajc uvrstio u svoju slavnu operu. Nekim čudnim putevima ta je skladba doprla do dalekog Japana gdje je dio standardnog zborskog repertoara. Zapravo, ova je priča vrlo zanimljiva, Markovićev i Zajčev “U boj, u boj!” na Daleki istok donijeli su pripadnici Čehoslovačke legije, najneobičnije postrojbe koja je sudjelovala u Ruskom građanskom ratu (1917. - 1920.) ratujući protiv boljševika u Sibiru. Najpoznatiji pripadnik ove postrojbe bio je češki pisac Jaroslav Hašek. Nakon dramatične evakuacije iz Vladivostoka češki i slovački legionari su prebačeni u Japan odakle su se brodovima vratili u Europu. Za izvedbu hrvatske himne organizatori riječke priredbe pozvali su u pomoć bizarni finski zbor Mieskuoro Huutajat (u prijevodu: Muški zbor vikača) koji je doslovce izvikao cijeli niz povijesnih i aktualnih himni uključujući i himnu bivše Jugoslavije “Hej, Slaveni!”, hrvatsku himnu “Lijepu našu” i neslužbenu europsku himnu “Odu radosti”. Da nije bilo drugih ideoloških ekscesa i da je ovaj himanski niz izveden na nekom drugom mjestu, recimo u koncertnoj dvorani, možda bi u takvom pjevanju mogli tražiti neki umjetnički smisao. Nažalost, takav neutralni kontekst je izostao, a hrvatska državna himna je izvrgnuta ruglu i sprdnji. Mogli bi postaviti pitanje, ne Obersnelu i Komadini, nego finskom kulturnom atašeu u Zagrebu ili ministrici kulture Hanni Kosonen kako bi se oni osjećali da se netko izruguje njihovoj državnoj himni?! Što reći nego žalosno da se to dogodilo.

Slična svinjarija se zbila i u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca gdje su Zbor riječke Opere i Riječki simfonijski orkestar pod ravnanjem Zorana Juranića izveli podrugljivo preinačeni zborski finale iz opere “Nikola Šubić Zrinjski” u kome su riječki nesretnici pjevali iskrivljene stihove koji su trebali sugerirati da je povijesni hrvatski junak i državnik bio budala jer je poginuo za slobodu svoje domovine. Nema nikakve dvojbe da je ovoj perverziji presudila jedna od udarnih krilatica te priredbe, a to je “antifašizam”. Želeći se postumno osvetiti nesretnom Zajcu zbog usklika “Za dom!” u originalnom libretu, autori ove preinake odlučili su predatorski nasrnuti na tekst najpoznatije hrvatske opere. Žalosni izvršitelj ove spačke je maestro Juranić koji je i sam skladatelj. Mogli bismo i njemu postaviti “finsko pitanje”, bi li i on želio da jednog dana njegova velevažna umjetnička djelca postanu objekt lakrdije i sprdnje? Nadamo se da tog čovjeka nećemo skoro vidjeti u Osijeku gdje je znao ubrati pokoji honorar dirigirajući upravo “Zrinskog”.