VUKOJEVCI - U našičkom kraju nastavljeno je međugeneracijsko zbližavanje najstarijih i najmlađih sugrađana rođendanskom proslavom. I to ne bilo kakvom, jer predstavnice Malih humanitaraca Dorotea Horvat, Anđela Kruljac i učiteljica Đurđica Mašić iz Osnovne škole kralja Tomislava Našice posjetile su i čestitale 98. rođendan gospodinu Pavi Ivančiću poklonivši mu banane, bombone, kekse, sok i tortu. Pavo je jedan od najstarijih stanovnika našičkoga kraja, ali i najstariji stanovnik Vukojevaca, u kojima živi cijeli svoj vijek. Rođen je upravo tamo, 11. veljače 1922. godine, gdje je završio i osnovnu školu. Poslije Drugog svjetskog rata, 1947. godine, u 26. godini oženio, i u braku dobio dva sina, Franju i Luku. Danas ima šestero unučadi i dvostruko više praunučadi.Iako su nekad teško živjeli baveći se poljoprivredom, takav aktivni život omogućio je Pavi da bicikli vozi do svoje devedesete godine. Topla i suha ljeta provodio je na polju i hraneći životinje, a zimi je često bio u šumi. Tamo su pravili drva za ogrjev, za svoje potrebe, ali i za prodaju, jer tako se nekad zarađivao novac za život, naravno uz prodaju viškova proizvedenih poljoprivrednih kultura poput kukuruza i pšenice, pa i domaćih mliječnih proizvoda. Kroz priču o prošlosti prisjetio se Pavo da je u mladosti za doručak jeo žgance, “zafriganu” juhu i rajčice kada je bila sezona, a volio je i grah, kiseli kupus s mesom, nakon čega bi popio čašu vina ili rakijicu. U mladosti su često boravili vani, igrajući se pa mu je u sjećanju ostala igra tučvanja. Cilj je igre bio očuvati krug oko sebe, napravljen na zemlji, kako limenka, kvrga od drveta ili krpena lopta ne bi ušla u taj krug. Dok je jedni štapovima pokušavaju ubaciti, drugi ih u sprječavaju u tome svojim štapom.

Obiteljsku kuću gradio je s prijateljima, što znači da su oni sami pravili cigle miješajući ručno glinu s vodom uz pomoć motika ili su nogama gazili po blatu. Uz to su sami pravili peći za pečenje cigle, u kojima su osušili oko 40.000 cigala. Bilo je to dostatno i za njegovu i njihove kuće, a ostatak su prodali kako bi mogli živjeti. Najljepši mu je doživljaj u životu, kaže, bio kupnja zemlje do kuće kojom je proširio dvorište, u kojem danas uživa sam. Sam si i kuha ručak koji uvijek mora imati bar malo mesa, a petkom obvezno posti. Žena mu je umrla prije 13 godina, a u njezinim posljednjim godinama, jer bila je vrlo bolesna i teško pokretljiva, brinuo se i za nju. Pavo je uvijek bio zdrav, iako ga sada malo bole noge, slabije vidi i čuje, njegova obitelj kaže da je i dalje okretan, i britkog uma. Još se uvijek svega sjeća i sve pamti, a najviše priča o svojim ratnim iskustvima. Jer u Drugom svjetskom ratu proveo je pet godina, od 1941. do 1945. Uz to je još dvije godine nakon rata morao biti u Buzetu, pa se kući vratio tek 1947. godine.

O njemu danas brine uža obitelj koja ga obilazi gotovo svaki dan, kao i gospođa Đurđa iz projekta “Zaželi, uključi se, ostvari se – važna si” koja mu posprema, nacijepa drva i pravi mu društvo. Tajna Pavine dugovječnosti je, kaže, zdrava hrana, jer oduvijek pazi što jede, ako mu nešto dobro “ne legne”, on to više neće jesti. Oduvijek osluškuje svoje tijelo, a uz naporan rad i puno kretanja, vjerujemo da će doživjeti i stotu.