O temi koja se nekoliko tjedana, zahvaljujući pojedinim medijima, nameće kao ključno pitanje aktualne politčke scene u Hrvatskoj, a s tim u vezi i sukobom interesa i starom boljkom RH društva - korupcijom, te u sadašnjim okolnostima stabilnosti i same Vlade premijera Plenkovića, razgovarali smo s politologom Davorom Gjenerom.

Premda je sad koronavirus u prvom planu, tema vezana uz imovinske kartice i dalje je medijski "vruća roba". Svako malo otkrivaju se neki novi slučajevi i sve poprima dodatni dramatski naboj. Zašto su imovinske kartice tako velik problem?

- Iznenađujuće je što su imovinske kartice, nakon oko desetljeća prikupljanja, postale ozbiljan instrument sprječavanja rizika od korupcije. Ne bi bilo dobro govoriti o tome da su oni koji su morali otići iz izvršne vlasti zbog stanja svojih imovinskih kartica uhvaćeni u korupciji, ali je u vezi s njima detektiran rizik od korupcije. U uređenom društvu postojanje rizika od korupcije mora biti razlog za odlazak s onih pozicija na kojima se odlučuje o javnom novcu. U nas se zaboravlja da te funkcije nisu samo one u izvršnoj vlasti nego i one u predstavničkim tijelima, dakle u Saboru, jer je u svakoj državi parlament jedino tijelo koje je ovlašteno "budžetirati", usvajati državni proračun i nadzirati njegovo provođenje.

U tom kontekstu imamo ulogu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, no Povjerenstvo nije baš bilo na dobrom glasu kod svih dosadašnjih vlada, a ne samo ove. Zašto, gdje je glavni problem?

- U vrijeme prije pristupanja Europskoj uniji, kad je predsjednica Vlade bila Jadranka Kosor, a na mjestu ministra pravosuđa današnji ministar Dražen Bošnjaković, bio je donesen dobar Zakon o sprječavanju sukoba interesa. Sprječavanje sukoba interesa zapravo je samo "uglađeni" oblik jasnije definicije - sprječavanja rizika od korupcije. Korupcija je u mnogim društvima, pa i u hrvatskom, strukturni problem. Zato je važno formirati autonomno tijelo koje će sprječavati rizik od korupcije na najvišim razinama vlasti. U društvima u kojima je korupcija ograničena taj posao može obavljati sudbena vlast, ali u onima u kojima je korupcija stukturni problem valja formirati samoregulatorno autonomno tijelo za borbu protiv rizika korupcije.

Hrvatski zakon bio je odličan, jer je Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa omogućavao da, s jedne strane, ima uvid i u bankovne transakcije i u imovinu državnih dužnosnika i da može procijeniti je li njihova imovina legalno stečena, a nakon toga da, ako uoči rizik korupcije, može dužnosnike pozvati da odstupe s dužnosti i tako afirmirati načelo nulte tolerancije prema korupciji.

Koliko je u tom kontekstu odgovornost Vlade kojoj je na čelu bio Zoran Milanović?

- Nažalost, nakon pristupanja EU-u, u vrijeme formiranja vlade Zorana Milanovića, kad je resor pravosuđa vodio Orsat Miljenić, oba važna instrumenta sprječavanja rizika od korupcije, uvid u transakcije dužnosnika i pravo na pozivanje dužnosnika da odstupe, ukinuta su, i to odlukom Ustavnog suda. Ustavni sud pozvao se na pravo privatnosti dužnosnika, i pritom, s demokratske točke gledišta, pogriješio. Naime, Ustav i zakoni moraju dosljedno štititi pravo na privatnost građanina, ali pravo na privatnost nositelja javne dužnosti svojevrsna je kontradikcija. Onog momenta kad netko preuzme javni posao, i njegov život i imovina postaju predmetom javnog interesa.

Glavne primjedbe na prvi saziv Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa odnose se na to da se Povjerenstvo nije borilo za svoje odluke, ali i da je uspostavilo svojevrsnu asimetričnu praksu odlučivanja. Najgori primjer te prakse bio je kad je odlučivano o evidentnom slučaju političkog pogodovanja posredovanjem HBOR-a, kad je ta banka, namijenjena potpori izvoza, zapošljavanja i inovacija, kreditirala rizičan nekretninski posao osobe iz kruga tadašnjeg premijera, sadašnjeg izabranog predsjednika, i pilatovski odlučila da osoba koja je nositelj tog nekretninskog posla, prema Zakonu o sprječavanju sukoba interesa, ne spada u povezane osobe. Nažalost, zbog ograničenja koja su u vrijeme Milanovićeve vlade uvrštena u Zakon, Povjerenstvo je postalo krezubo, a deponirane imovinske kartice postale su najvažnije oruđe, ne toliko Povjerenstvu koliko javnosti.

Kako ocjenjujete reakcije premijera Plenkovića, vezano uz ministre koji su bili, a neki su još, na udaru Povjerenstva zbog imovinskih kartica?

- Imovinske kartice služe prije svega tomu da se registrira kolikom je imovinom dužnosnik raspolagao na početku mandata, a s kolikom izlazi iz njega, pa da se može zaključiti je li on javnu dužnost zloporabio za stjecanje protupravne materijalne koristi. Samo u nekoliko slučajeva u hrvatskoj se javnosti raspravljalo o razlici imovine koju je dužnosnik stekao tijekom mandata (pitanja jednom dužnosniku o tome kako je u kratkom vremenu od razvoda prvog braka, pri čemu je imovinu ostavio bivšoj supruzi, stekao zamašan broj vrijednih nekretnina; pitanje dužnosnici otkud novi Mercedes u njezinu dvorištu).

Sudbinu ministara koji su morali otići nije zapečatilo Povjerenstvo, nego je odluku redovito donosio premijer nakon razgovora s dužnosnicima. Neki su, svjesni situacije, sami odlazili, a drugi su "rekonstruirani" premijerovom političkom odlukom. Kad god je premijer Plenković jasno pokazao da provodi politiku nulte tolerancije prema riziku od korupcije, njegov je rejting u javnosti rastao. U stranci su mu možda neki zamjerili takve odluke, ali javnost načelno takve odluke nagrađuje.

S tim u vezi - oporba (SDP) stalno likuje nad aferama s Plenkovićevim ministrima, premda ni njezini u doba premijera Milanovića nisu bili baš nevinašca, naprotiv, bila je i kod njih hrpa afera...?

- Naravno, u nas korupcija nije stranačko, nego strukturno pitanje, a Milanovićeva vlada bila je obilježena s nekoliko vrlo neugodnih afera povezanih s rizikom od korupcije na najvišoj razini. Neki od sudionika tih afera potražili su sreću u poslovnom sektoru i nestali iz javnosti, neki su još uvijek blizu stranačkom životu, a neki i na samom vrhu (i to ne stranke).

Kako god, odluka da pitanje korupcije stavi u fokus kampanje i da u izradi protukorupcijskog programa potraži savjet nestranačkih stručnjaka, bila je dobra odluka Davora Bernardića, a neke mjere koje je najavio u stranci, poput toga da zaposleni u gradskoj upravi i gradskim poduzećima u Zagrebu neće moći sudjelovati kao kandidati SDP-a u lokalnim izborima, ograničavaju manevarski prostor za rizik od korupcije.

Ne bi bilo naodmet neke od takvih mjera sabrati i definirati ih moralnim kodeksom za izbore, a Etičkom povjerenstvu, tijelu kojem je uvijek na čelu predsjednik HAZU, a formira se prema izbornom zakonu, omogućiti da nadzire provođenje takva kodeksa.

Koliko je problem imovinskih kartica vezan i uz izostanak sigurnosne provjere dužnosnika, a po tom pitanju i odgovornosti porezne službe?

- Nema borbe protiv korupcije bez snažnih institucija i njihova otvorenog djelovanja. Jedan od razloga brojnih afera koje su se događale vezano uz imovinu dužnosnika jest i činjenica da je u Hrvatskoj od Milanovićeve vlade nadalje ukinuta sigurnosna provjera državnih dužnosnika, pa je kadroviranje ostalo bez važnih kontrolnih mehanizama.

Sigurnosna provjeru kandidata za ministre, koju je ukinula Milanovićeva vlada, osiguravala je dodatan mehanizam kontrole i smanjivanja rizika za nacionalnu sigurnost i rizika od korupcije. Takvoj provjeri mogu biti izloženi samo oni pojedinci koji se s time suglase, a takva provjera, u kombinaciji s nadzorom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i javnošću imovinske kartice, trebala bi osigurati da se oni koji su povezani s rizikom od korupcije uopće ne odlučuju kandidirati za javne dužnosti.

Ukupno uzevši, koliko su posljedni događaji (smjena Kujundžića, prije njega drugih ministara...) narušili stabilnost Plenkovićeve vlade, ali i njegov položaj prije izbora u HDZ-u?

- Uvijek kad šef stranke djeluje tako da jača načelo nulte tolerancije prema riziku od korupcije, njemu rejting u javnosti raste, a ne da pada. Vidjeli smo to i nakon prethodne velike rekonstrukcije Vlade, kad je i osobni rejting premijera Plenkovića, i rejting stranke vidljivoo ojačao.(D.J.)