Postoji specifično tematsko-motivsko područje, najplodnije zastupljeno u žanrovskom filmu poput horora, znanstvene fantastike i filma katastrofe, no ni ostali žanrovi nisu bili imuni na njega, posebice kada su posrijedi bile priče koje su poticaje pronalazile u iskustvenoj zbilji. Posrijedi su virusi, oku nevidljivi agensi na granici živoga i neživoga, koji mogu imati pogubne posljedice za živi svijet. Njihova nevidljivost dodatno potiče osjećaj anksioznosti u gledatelja te ih čini zlokobnijima i nepredvidljivijima. Njihova mogućnost stvaranja epidemija i pandemija, nepostojanje cjepiva, potencijal za zlouporabu često su poticali strahove ljudi pa stoga nije čudo što su bili osobito zanimljivi redateljima i producentima.

Mizofobija upućuje na iracionalan i patološki strah od zaraze virusima i/ili bakterijama. Često se u istome značenju koriste i termini verminofobija, bacilofobija, germofobija, germafobija. Odnos mizofobije i filma dugovječne je i kompleksne naravi, lista filmova takve problematike je poduža te zrcali različite bojazni.

Prva je vezana uz činjenicu da je opasnost nevidljiva golim okom, čime djeluje zlokobnije i perfidnije te jače potiče naše paranoje: sve iz našega okruženja može biti kontaminirano, pa time i opasno, a kanali širenja mogu biti višestruki. Strah od virusa također upućuje na anksioznosti da će oku nevidljive pojave ovladati ljudskim tijelom ili izazvati mutacije - preobrazbe u ljudskome genetskom materijalu, tjelesnoj konstituciji ili ponašanju.

Jedan od najvećih čovjekovih strahova mogućnost je da ostane bez nadzora nad vlastitim tijelom i umom. Stoga nije nimalo čudno što su virusi redovito povezani s vampirskom i zombijevskom problematikom te vampirskim i zombijevskim ponašanjima: često ljude mogu preobraziti u žive mrtvace (popularna serija The Walking Dead), ali i pobuditi žeđ za ljudskom krvlju. Vampirski kompleks posebice je zanimljiv jer vampiri žrtvama sišu krv kako bi se prehranili, ali imaju mogućnost i da ih ugrizom povampire, čime se simbolično upućuje na kontaminaciju, prouzročenu tjelesnim odnosom i ljudskim izlučevinama. S obzirom na potonje, virusi su često bili vjerni saveznici priča koje su bile zamaskirane moralke o potrebi seksualnoga uzdržavanja i apstinencije.

Filmske viruse možemo klasificirati u različite skupine. Najjednostavnija je podjela na temelju njihova mjesta nastanka, odnosno podrijetla: virusi tako mogu biti ovozemaljski ili izvanzemaljski, ali i nepoznatoga postanka. I jedni i drugi su prjeteći, no oni čije je podrijetlo iz svemira čine posebice veliku i nepredvidljivu opasnost. Nastavljaju se na problematiku i zazor od izvanzemaljaca kao zlih i ratobornih stvorenja koja pokazuju ekspanzionističke tendencije, kao i anksioznosti vezane uz kolonizaciju.

Virusi su slični, samo što se ne vide, pa su zlokobniji i perfidniji, jer se lakše mogu infiltrirati. Njihovo misteriozno podrijetlo čini ih težima za proučavanje, pa time i za otpor. Primjerice, u ekranizaciji istoimenoga romana Michaela Crichtona The Andromeda Strain, koju potpisuje Robert Wise (1969.), virus dolazi na satelitu koji se spušta u Arizoni te prouzročuje epidemiju, a vojska u tome vidi mogućnost razvijanja biooružja.

S obzirom na odnos prema iskustvenoj zbilji, virusi mogu biti izmišljeni i stvarni. Prvi su rezultat mašte filmskih scenarista, koji nastoje osmisliti što je moguće strašnije načine da nas zaraze i zaplaše. Drugi su rezultat reakcije na situacije iz naše stvarnosti, bombastične novinske natpise i medijska praćenja pandemija. U današnjem društvu spektakla mogli smo uočiti upravo u slučajevima medijskoga pokrivanja epidemija i pandemija da je, umjesto objektivnoga i bestrasnoga izvještavanja, redovito posrijedi stvaranje senzacionalističkih medijskih narativa, širenje paranoje te strašenje javnosti.

Filmska industrija voli biti u dosluhu s trenutačnim društvenim trendovima pa medijska praćenja virusnih zaraza bivaju znakom da se na tim pričama može dobro zaradaiti, kao što je bilo s popularnim ostvarenjem "Izvan kontrole" (Outbreak, 1995.) Wolfganga Petersena te njegovim poprilično izravnim referencama na ebolu te poigravanje katastrofičnim scenarijima. U filmu "Izvan kontrole" Treći svijet, odnosno Afrika, te američka vojska i znanost međusobno su isprepleteni pa dobri američki znanstvenici pokušavaju izolirati virus na dotičnom kontinentu te spasiti svijet od epidemije. Posebice su se potrudili da svoju domovinu održe izvan dosega pošasti, koja ja je nazvana motaba te se širi Zairom. Ilegalnom trgovinom egzotičnih životinja zaraženi bijeli kapucin završava u Kaliforniji.

Petersenovo ostvarenje jedan je veliki klišej: posrijedi je ideja Afrike kao "srca tame", u kojem su skrivene opake bolesti koje neopreznošću mogu napasti "civilizirani" svijet, no njega će obraniti američki požrtvovni heroji. Treba ipak istaknuti da ne ulaze svi filmovi u domenu popularnih žanrova poput filma katastrofe, horora, znanstvene fantastike i distopije, jer se dramska djela također bave virusima i njihovim epidemijama, ali često naglasak nije stavljen na pustolovne i akcijske elemente ili senzacionalističko tretiranje problematike, nego na intimna proživljavanja te borbu protiv bolesti.

Čest je to slučaj bio u djelima koja su sagledavala i prikazivala problematiku AIDS-a devedesetih godina prošloga stoljeća (And the Band Played On Rogera Spottiswoodea, 1993.). Epidemije također ne moraju imati konkretnu potvrdu u iskustvenoj zbilji, kao što je to bilo u slučaju odnosa ebole i Petersenova filma, ali mogu biti nadahnute stvarnim epidemija. Još jedan dobar primjer za navedeno je film "Zaraza" (Contagion, 2011.) Stevena Soderbergha. U djelu je širenje virusa krenulo iz američkoga oponenta - Kine, te se preselilo na američko tlo, pa redatelj secira razdoblje od izbijanja zaraze do epidemije, a protagonisti pokušavaju dokučiti otkuda je bolest potekla i kako je spriječiti. (Fascinantna je sličnost s aktualnom epidemijom koronavirusa iz Kine, nap. D.J.)

Velika spacijalnost filma te brojnost likova žele ostaviti dojam kaotičnosti koji korespondira s događajima, koji aludiraju na u ono vrijeme aktualnu epidemiju ptičje gripe. U djelo je upleten veliki broj ideja: stvaranje ozračja straha i paranoje, zaogrtanja problema u nacionalističko ruho, multinacionalne i farmaceutske tvrtke koje zgrću veliki kapital na zarazama, distribuiranje cjepiva na temelju političke moći i utjecaja. U masovnim scenama oslikava sve veći rast paranoje te izbijanje primarnih nagona za održavanjem koji vode u anarhiju pa "Zaraza" djeluje kao priča o strahu i njegovoj proizvodnji.

S obzirom na način postanka virusi u filmovima mogu biti prirodni ili umjetno stvoreni. Prvi su nastali prirodnim procesima te različitim načinima mogu iz čovjekova okruženja prijeći na njega. Primjerice, životinje mogu biti prijenosnici ili virusi mogu mutacijama postati opasni i vrlo zarazni. Često upućuju na strah od prirode te činjenicu da nikada nećemo uspjeti sasvim ovladati njome. Drugi su umjetno stvoreni: sintetizirani u laboratorijima ili mutirani na temelju postupaka u laboratorijima. Čine posebice opasnu vrstu jer se često nekontrolirano šire, javnost nije spremna na njih te mahom nema učinkovitog cjepiva.

Umjetno stvoreni virusi osobito su zanimljivi filmskim i televizijskim redateljima te producentima te upućuju na strah koji je star koliko i naša kultura i redovito je bio problematiziran u književnim i filmskim djelima, u prvome slučaju napose od romantizma do danas. Sjetimo se samo romana Frankenstein ili moderni Prometej (1818.) Mary Shelley, koji nas je uveo u veliku suvremenu temu: strah od mogućnosti da se znanošću manipulira, kao i od prevelikoga zadiranja u prirodu i njezine zakonitosti. Navedeno može rezultirati pogubnim posljedicama.

Tako u pojedinim pričama imamo slučaj da su znanstvenici razvijali viruse iz plemenitih namjera - da bi pronašli lijek za određene oblike smrtonosnih bolesti, no slučajnim ili namjernim djelovanjem oni se otimaju kontroli. U drugim slučajevima virusi su razvijeni iz destruktivnih impulsa - kao potencijalno sredstvo uništenja ili vojno oružje, koje naposljetku dolazi u pogrešne ruke. Danas je problematika sintetiziranih virusa te mogućnost da se njima manipulira više nego aktualna zbog prijetnji bioterorizmom. Virusi tako mogu biti učinkovito sredstvo u nizu situacija: kontroli pučanstva i njegovih procesa, ostvarivanju političke moći, odnosu kapitala i političkih centara...

Danny Boyle je u efektnom i podcijenjenom filmu "28 dana kasnije" (28 Days Later, 2002.) pratio kako nepoznati virus velikom brzinom i učinkovitošću pretvara stanovništvo Velike Britanije u krvoločne zombije, no posebice zanimljiv aspekt djela seciranje je propadanja društvenih institucija, kodova i normi, čime svijet klizi u kaos. Djelo povezuje obrasce horora o zombijima s postapokaliptičnim kontekstom. Virus je neopreznošću pušten iz laboratorija tijekom akcije aktivista za zaštitu životinja koji oslobađaju tri zaražena čimpanze.

Često je uočljiva i podjela s obzirom na vrijeme nastanka virusa. Javljaju se virusi iz prošlosti, koji su ostali izolirani u prirodi pa nehotično ili ljudskom neopreznošću bivaju oslobođeni, što dovodi do katastrofa velikih proporcija. Zatim postoje virusi koji su aktualni u iskustvenoj zbilji gledatelja. Treću skupinu čine virusi u budućnosti koji dovode do postapokaliptičnih stanja ili promjena u ljudskom ponašanju. Mahom su vezani uz žanr postapokalipse ili distopije te općenito iskustva ljudi u svijetu bez nama prepoznatljivih obilježja kulture i civilizacije.

Jedno od najmaštovitijih povezivanja virusnih narativa s onima o putovanju kroz vrijeme je film "12 majmuna" (Twelwe Monkeys, 1995.) Terryja Gilliama, u kojem zatvorenik (Bruce Willis) iz postapokaliptičnoga svijeta budućnosti biva poslan kroz vrijeme u prošlost da istraži virus koji je stvorio čovjek i koji je doveo do uništenja populacije. Pritom narativni okidač redatelju ne služi za razvijanje bujne događajnosti i pustolovnosti, nego za niz intelektualnih meditacija.

Navedene podjele nisu strogo odijeljene te su među njima moguća prožimanja, a, kako sam već naveo, virusne teme prijemčive su za različite žanrovske obrasce, čija je obilježja također moguće povezivati. U kontekstu filma katastrofe često se bave postuliranjem katastrofičnih scenarija pandemija i epidemija širih razmjera pa se prikazuje kako virus uništava temelje ljudskoga društva: civilizacijske tekovine dolaze pod upitnik, a društvena se struktura urušava. Ljudi nastoje preživjeti te se često sukobljavaju jedni s drugima ili pak u konflikt dolaze suprotstavljene interesne skupine. Time se upućuje na ljudski strah od posrtanja civilizacijskih i kulturnih tekovima te društvene infrastrukture: svega onoga što je ljudima jamčilo sigurnost te zaštitu i bez čega se osjećaju ranjivo i izloženo.

"Svjetski rat Z" (World War Z, 2013.) Marca Forstera koristi se narativnim okidačem virusa da bi ostvario punokrvni film katastrofe, i to bez sretnoga završetka. Nebriga oko prirode i okoliša te pretjerana opterećenost ekosustava stvorili su novu vrstu virusa koji ljude pretvara u zombije, odnosno nasilne žive mrtvace koji napadaju sve što se oko njih kreće. Djelo naoko ima dodira s Boyleovim "28 dana kasnije", no, naspram njegova komorna ugođaja, Forster je više u dosluhu s konceptom holivudskoga spektakla pa gotovo u epskoj maniri inscenira pomahnitale horde zombija kako pustoše svjetske prijestolnice.

Brad Pitt u ulozi umirovljenoga agenta Ujedinjenih naroda Gerryja Lanea pozvan je da spasi svijet: u zamjenu za zaštitu svoje obitelji, treba pomoći ostatcima američke vlade da pronađu izvorište virusa, pa u skladu s time i rješenje pandemije. Potraga se pokazuje besmislenom, jer pokušati pronaći uzroke i posljedice izgubilo je svaki smisao dok se postojeća civilizacija urušava pred njihovim očima. Sličnim katastrofičnim obrascima poigrava se i djelo I am Legend (2007.) Francisa Lawrencea s Willom Smithom u glavnoj ulozi, u kojem virus namijenjen istraživanju liječenja raka završava u prirodi, uništava ljudsku populaciju te je pretvara u bića vampirskih obilježja.

U kontekstu horora virusi često utječu na ljudsko ponašanje te ga modificiraju ili dovode do preobrazbi i propasti tijela i njegovih funkcija. Ljudi se počinju ponašati, primjerice, nasilno, agresivno, krvoločno. Virus može biti korišten kao okidač za stvaranje hororskoga negativca, protiv kojega se pojedinci ili skupine bore.

Horor "To dolazi" (It Follows, 2014.) Davida Roberta Mitchella virusnom se problematikom koristi na inovativan način. Film se neprestano igra skrivača s gledateljima te im nikada u cijelosti ne otkriva o kakvom je zlu ili nadnaravnoj sili riječ, kako je nastala i čemu teži. Naspram toga, redatelj polagano nastoji gradirati napetost, a naglasak na aluzivnosti i nedorečenosti u prvi plan stavlja oniričko ozračje i osjećaj paranoje kojim je obuzeta protagonistica Jay (Maike Monroe) i njezini prijatelji, a koji se prenosi i na gledatelja. Narativni okidač je seksualni odnos između Jay i mladića Hugha (Jake Weary), nakon kojega joj obznanjuje da joj je prenio svojevrsno prokletstvo te joj daje savjete kako da izbjegne zlo prije nego što ga seksualnim odnosom prenese drugoj osobi. Ako je kojim slučajem zla sila ubije, prokletstvo će se vratiti natrag osobi koja ga je prenijela, odnosno Hughu. Smještanje radnje u osamdesete/devedesete godine znakovito je jer je posrijedi razdoblje koje je u povijesti horora ostalo zapamćeno po reakcionarnim ostvarenjima koja su zrcalila puritanizam i hipokriziju reganovske ere te epidemiji AIDS-a, koji se širio upravo nezaštićenim snošajem.

Naoko priču o demonskoj sili koja se prenosi seksualnim odnosom možemo dovesti u kontekst puritanskoga kažnjavanja zbog nedopuštena užitka koji nema nikakvu svrhu osim sebe samoga, a ona nije ništa drugo do prikrivenoga virusa. Mitchell zanimljivo izokreće situaciju: "To dolazi" ne povezuje seks s prekoračenjem i moralnim kažnjavanjem, nego teror premješta na unutrašnju, psihološku razinu. Međutim, virusna problematika u hororu kod inventivnijih filmaša može poslužiti i za politički komentar, kao što je to bio slučaj s filmom The Crazies (1973.) Georgea A. Romera, nastalim u osobitom političkom kontekstu, Vijetnamskoga rata. Virus je razvijala vojska, a neopreznost u baratanju njime prouzročila je da se stanovnici provincijskoga američkoga gradića počinju pretvarati u luđake. Djelo time progovara o političkom i vojnom inženjeringu i zakulisnim igrama.

Danas je priča o virusima podosta aktualna zbog straha od bioterorizma (u što se uklapa i sadašnja globalna panika zbog kineskog koronavirusa, nap. D.J.): namjerne kontaminacije biološkim agensima poput virusa, bakterija te otrova, koji mogu biti ili prirodni ili rezultat ljudske modifikacije. Osobito je znakovito što ovi narativi također znaju upućivati na problematiku ljudske dezinformiranosti te stvaranja panike, zatim na teorije urote, ali i nepovjerenje u medicinu i znanost.