Suvremeni hrvatski književnik Hrvoje Hitrec, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, autor neponovljivih "Smogovaca", nemalo se iznenadio kad su mu, u jesen davne 1979. godine, na za njega posebno priređenoj večeri u donjogradskom restoranu "Zujo" u Divaltovoj, ponudili honorar za autorska prava na izvođenje komedije "Let iznad nogometnog gnijezda".

Razlog njegovu iznenađenju nije bio (pre)mali ponuđeni iznos, nego spoznaja da tu svojevrsnu parodiju na kultni film Miloša Formana "Let iznad kukavičjeg gnijezda" planira izvesti osoblje Tehničke službe Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku! A baš se to dogodilo prije točno četiri desetljeća, u ponedjeljak, 11. veljače 1980. Tada je urnebesna premijerna predstava, koja inače vrlo duhovito opisuje i danas itekako aktualnu učestalost pokušaja lopova i kriminalaca da bijegom u umobolnicu izbjegnu zasluženu društvenu kaznu, a u raspletu donese i namještanje rezultata nogometne utakmice (!), privukla bi opet iznimno veliku pozornost Osječana. Kao što je to bio slučaj i kroz iduće 22 izvedene, na scenama u Osijeku (HNK, Dječje kazalište, Klub ljubitelja filma i Vodovod), te Dalju, Slatini, Valpovu i Vukovaru, jer nastup "ljudi iza scene", koji su se odvažili glumiti, u drugim gradovima nitko ne bi mogao ni zamisliti. A što se od tada više nikad nije ponovilo. No vratimo se začetku ideje, pripremama i premijernoj izvedbi…

Djelatnike Tehničke službe, koji su se posebnim autobusom vraćali s gostovanja u Novoj Gradiški zajedno s dramskim glumcima, pogodilo je omalovažavanje u smislu "mi bismo mogli igrati i bez vas, ali vi bez nas - nikako!" Bio je to povod da Antun Burilo-Buki, tada radnik na pozornici - kulisenšiber (kullisenschieber), i mnogo godina kasnije prvoligaški nogometni sudac (lani je dočekao mirovinu kao zaposlenik Kazališta, nap. a.), nagovori potpisnika ovih redaka na naizgled ludu ideju o pokušaju igranja vlastite predstave. Bilo je to još uvijek vrijeme u kojemu sam bio zaposlen u HNK-u, tada kao pomoćnik tehničkog direktora, šarmantnog arh. Vladimira Androića (tek rujna ‘80. započela je moja profesionalna karijera sportskog novinara, dotad honorarca u "Glasu", nap.a.), pa kad je i sjajni glumac Nenad Inđić odlučio prihvatiti režiranje, više nisam dvojio!

Iz Zagreba nabavljeni tekst umnožili smo na šapirografu, podijelili uloge i intenzivno održavali probe, one čitaće najviše u večernjim satima u nekadašnjoj "sobi za probe 41" (na drugom katu sjevernog dijela zgrade HNK-a), a aranžirke na našoj pozornici. Teško je zaboraviti sjajnu atmosferu na svakom našem susretu, jer su novi glumci znali prirediti niz neponovljivih "ludorija" u svladavanju teksta i/ili pokreta, ali više nije bilo povratka. Već smo postali i za nas tako važan Dramski studio "Mušica", pripojen Scensko-omladinskom studiju "Budilnik", čiji je predvodnik bio tada mladi Zvonko Penović-Mao, danas afirmirani pjesnik i kulturni djelatnik, veliki poklonik francuske šansone i Arsena Dedića. Uglavnom, danima prije premijere, u tada snijegom prekrivenom gradu, osvanuli su i transparenti s najavom nesvakidašnjeg događaja u Osijeku.

I došao je taj 11. veljače, dan za koji smo kasnije doznali da je Bukijev rođendan! Gledatelji su u zgradi HNK-a u to vrijeme, zbog obnove dotrajalog gledališta, na svim predstavama bili smješteni na improviziranom prostoru hinterbine, dakle iza pozornice, koje nakon backstagea, u ovo naše posljednje vrijeme, nazivaju i zapozorje, pa čak i zabinje! Budući da su sva sjedeća i stajaća mjesta bila popunjena s nešto više od dvije stotine znatiželjnika, tadašnji intendant, pok. Branko Mešeg, morao je iz sigurnosnih razloga petnaestak minuta prije zakazanog početka zatvoriti sve ulaze u zgradu osječkog Thalijina hrama.

Meni, Bukiju i Maci (Mariji Novković) pripale su tri glavne uloge, u predstavi nasamarenih psihijatara Štefaneka, Karlića i dr. Helge, koji nogometom žele postupno i što uspješnije (iz)liječiti svoje naizgled naivne, a lukave pacijente. Među kojima su, dakako, skriveni i kriminalac Crni Edo (Benčina), neubrojivi ubojica Pero Štih (Bošnjak), piroman Miki Vatrec (Sekulić), kao i jedan sportski novinar (Sambolec), pa pjesnikinja koja će tijekom promatranja postati centarfor bolničke momčadi (Alšić) i političar Šoprek (Vukadinović, pa Peretić), kao i Tarzan i košarkaš (Vrtarić). Ustvari, njihove likove preuzeli su kulisnšiberi Buki, Pižon i Ilija, električari Tuna i Garmen, krojač Sambika, rekviziter Zolika, stolar Vrc i garderobijerka Marica. Samo dr. Helgi (Maci) u tom društvu pripadalo je ono kazališno k.g., jer je bila članica Drame, a ne Tehnike. "Glumci" od kojih je strpljivi i uporni Inđić, zaista, uspio ukomponirati sastav dostojan onog urnebesnog pljeska publike ne samo na premijeri nego i na svim preostalim izvedbama. Od tada, tijekom četiri desetljeća, najduže se zadržala duhovita Bukijeva opaska: "Nakon premijere, na uobičajenom okupljanju u velikoj dvorani, bilo je više cvijeća nego na groblju za Svi svete!"

Nažalost, kao što je "Mušica" nastala neočekivano i brzo, isto se tako i ugasila. Naime, još iste godine izjalovile su se preambiciozne ideje, Bukijeva o "Jalti" (!) i izvjesnoj Inđićevoj praizvedbi, a razlog raspada ima jako uporište. Još i tada, naime, održavana su natjecanja amaterskih kazališta Hrvatske, a izbornik koji je, poslije izvedbe u Vukovaru obećao plasman "Leta…" na završnoj smotri, naglo se predomislio što je emotivne osječke "tehničare" doslovce potreslo. Nažalost, danas je također teško dočarati sve ono što je, i kako, "Mušica" predstavljala i kao takva zabavljala gledatelje tijekom 23 izvedbe. Štoviše, kako godine prolaze, sve više nam je svima žao što predstava nije snimljena, tada je ponuda za uradak VHS tehnikom (što bi danas moglo biti osuvremenjeno na DVD) nama bila preskupa. Držim da bi "Let iznad nogometnog gnijezda" u novom stoljeću imao svoje ravnopravno mjesto uz bok nezaboravnih sarajevskih nadrealista! Kao svojevrsni reality show iz prošlosti.

I još nešto - osnovna Hitrecova fabula, naravno uz preoblikovanje nekih dijelova, mogla bi biti i te kako aktualna i dandanas. Izvedbu bi, naravno, sa zanimanjem (i često!) gledali i oni koji su je prvi put izveli prije točno 40 godina u Osijeku. Odnosno, oni koji su još među živima, jer su nas u međuvremenu zauvijek napustili dr. Helga, novinar Horvat, Margareta-Marg, Pero Štih, Vatrec, off spiker, kao i kostimograf Talijan i inspicijent Dicmo.

Sretni smo, pak, zbog tehnologije koja je astronomski napredovala u odnosu na romantičarsko doba u kojemu je nastala “Mušica”, pa će ove retke, sigurno s mnogo emocija, ali i ponosa, moći pročitati na drugoj strani Atlantika redatelj Nešo koji je već desetljećima s obitelji u SAD-u. Kojeg su neki kolege, dramski glumci, odgovarali od pustolovine od koje je on stvorio priču za povijest osječkog teatra i kulturne scene grada na Dravi općenito.