BELI MANASTIR - Prosječni stanovnik Baranje prije bi povjerovao u postojanje Djeda Božićnjaka nego u to da postoji netko tko bi se iz Zagreba preselio u Baranju - ova je rečenica dio pozivnice na predavanje o razlozima preseljenja jedne četveročlane obitelji iz hrvatske u baranjsku ‘‘metropolu‘‘, održano sinoć u belomanastirskom Etnološkom centru baranjske baštine. Uoči predavanja o toj smo temi razgovarali s 38-godišnjom voditeljicom prodaje jedne američke tvrtke, Ines Prološčić, inače rođenom Belomanastirkom, koja je jedini baranjski grad, s osam godina, napustila 1991. godine i u njega se tek povremeno vraćala. Sve do ljeta 2018. godine, kada je, zajedno s obitelji, zagrebački asfalt i vrevu u potpunosti zamijenila životom u spokojnoj ravnici, koja joj, pokazalo je vrijeme, u nekim segmentima pruža više nego što joj je pružao Zagreb.
- U Belom Manastiru smo živjeli do Domovinskog rata i progonstva, kada smo se smjestili u Slavonskom Brodu. Moji su se u Baranju vratili 1998. godine, ali bez mene. U Zagrebu sam završila studij političkih znanosti i zdravstveni menadžment. Još u studentskom domu upoznala sam sadašnjeg supruga, Vedrana Novoselca, koji je u Zagreb došao iz Gradišta kod Županje - priča Ines, nastavljajući kako su još kao studenti počeli živjeti zajedno. Oboje su gradili svoje karijere, ona kao voditeljica komercijale za jugoistočnu Europu spomenute američke tvrtke koja proizvodi medicinski pribor i opremu, a on kao programer u tvrtki koju je sam osnovao.


- Oboje smo uživali u svojim poslovima, bez obzira na to što oni, između ostaloga, zahtijevaju brojna putovanja diljem Europe i svijeta. Tada je došla faza kada smo počeli razmišljati o djeci, pa se prije 5 i pol godina rodio sin Mihovil. I uz njega smo nekako uspijevali složiti cijelu priču, ali je to postao problem kada se, na Mihovilov rođendan, rodila tri godine mlađa kćerka Frida - prisjeća se Ines. Oboje su poslove nastojali vodili istim intezitetom, ali se to pokazalo nemogućim. Jedno od njih moralo je ‘‘povući ručnu‘‘, pa je netko uvijek bio nesretan. Ubrzo su shvatili da najviše ispaštaju djeca.


- Gledajući sebe, primjerice, zaključila sam kako tako više ne mogu. Često se znalo događati da kćerku vozim kod mame u Beli Manastir, odlazim u Budimpeštu ili Beograd na avion, u povratku se vraćam po dijete i vozim nazad za Zagreb. Dok smo bili u Zagrebu, pola dana smo gubili vozeći djecu u vrtić i uopće nismo stizali koristiti neke eventualne blagodati koje Zagreb pruža. Tada se rodila ideja prvo o kupnji kuće u Belom Manastiru koju bismo samo privremeno koristili, a potom smo zaključili da je pametnije potpuno se preseliti jer oboje možemo raditi od kuće - govori Ines, dodajući kako je i ranije primijetila da se sin Mihovil bolje osjeća nakon boravka u Baranji, zbog čega je napredovao i prestao odlaziti na govorne vježbe na koje je morao ići. Kaže kako je istraživala razvoj djece i došla do saznanja da djeca na neki način moraju biti ‘‘slobodnija‘‘, što se polusatnim boravkom u parku, poput hrčka u kavezu, ne može postići.
- Kada smo planirali otići u prirodu, izbor je bilo Sljeme, ali smo se do njega morali voziti po 45 minuta, a djeca su u međuvremenu zaspala - kaže. Osim toga, nastavlja, donedavno uopće nije razmišljala kako je Baranja svojevrsno sjecište putova, iz koje su Zagreb, Budimpešta i Beograd gotovo jednako udaljeni. Beli Manastir im pruža sve što je potrebno, pa bi onima koji to mogu savjetovala preseljenje s asfalta u mirniju sredinu, tako blizu, a tako daleko od gradske vreve.