Kultura
"ŠKOLA ZA ŽENE" PREMIJERNO U HNK-U

Veliko hvala i pet minuta smijeha umjesto šutnje za Acu!
Objavljeno 4. veljače, 2020.
Bilo bi lijepo da smo mogli ocijeniti i Acina Arnolphea, koji je sigurno svjetlosnim godinama bio udaljen od Ćajina, no...

Osječka verzija Molièreove Škole za žene - onako kako ju je zamislio i postavio redatelj Nikola Zavišić sa svojom autorskom i glumačkom ekipom - počinje kao da su gledatelji malo uranili na predstavu i zatekli tehničare dok obavljaju posljednje pripreme, a orkestar se uštimava ili kao da - predstava kasni. Iako premijerna izvedba i jest malo kasnila, kada se zastor podignuo, sve je išlo kao podmazano. Dobro, ne baš sve, odnosno išlo je, ali - sporo.


Ono što nikako nije bilo tromo i sporo je glumačka osmorka, fenomenalno iskoreografirana (zahvaljujući Maji Huber), kao i igriva scena Igora Vasiljeva, naoko prazna i gola (tek nekoliko metalnih okvira koji simboliziraju okvire i ograničenja u glavi glavnog lika Arnolphea, kojega je čarobno utjelovio Ivan Ćaćić, malo drvenih elemenata, dosta prozirne folije i ljepljive vrpce, nezaobilazna aku bušilica, koja se sjajno uklapala u to 17. Molièreovo stoljeće iz kojega se svjetonazorski mnogi još nisu mrdnuli i to je zamalo sve), ali je zapravo nudila (bez)brojne mogućnosti za igru, što je Zavišić u svom konceptu i iskoristio, vrlo zanimljivo. Čak ni ono što se zbivalo u 2. planu nije bilo tamo "tek tako", nepotrebno. Scenografija će na svakoj izvedbi iznova nastajati i nestajati.

Izlazak iz okvira

Poznati kazališni mag - s pravom ga tako možemo nazvati - i ovaj je put pokazao koliko voli teatar, kako ga misli, živi, osjeća i voli se igrati, dopustiti drugima da se igraju i izlaziti iz - okvira. Sve je to legitimno i poželjno ako ima mjeru. A upravo je mjera čini se ovdje - izmaknula. Šteta. Jer upravo je to - jedini nedostatak predstave, uz prilično nemaštovite kostime, koji nikako nisu pratili ludizam svih i svega što ih je okruživalo, a i nekako su mi se činili nedovoljno jakim protuutegom koji je možda sve to izmaštano i pomaknuto trebao spustiti na zemlju. Bilo kako bilo, da nije toga i da je predstava bar 20-ak minuta kraća (i brža; u sredini baš drastično padne u ritmu i napetosti), bila bi to čvrsta i poželjna repertoarna perjanica. Posebice jer je redatelj Zavišić pokazao puni raskoš svoje generacijske pripadnosti (još uvijek) mlađem krugu kazalištaraca. Nakon što se zastor spustio, prvi dojam je bio da mi se malo čak činilo da je previše "aduta" ispucao u samo jednoj predstavi, pa da su se u toj brojnosti mnogi i izgubili, ali poznavajući (u određenoj mjeri) rad Nikole Zavišića (ponajprije ono što je i kako radio primjerice u osječkom Dječjem kazalištu), vidim da je to njegovo nepresušno vrelo i da se on očito svako jutro budi s bar 2-3 svježe ideje, a i znalački čvrsto drži na okupu svoju probranu ekipu suradnika.


Među njima su ovaj put svi sjajno odradili svoj posao, osim, što već spomenuh, kostimografkinje Sune Kažić. Sporna su i dramturška interveniranja Dore Golub i je li sve to trebalo toliko trajati. Ne sumnjam da su redatelj i suradnici mu opravdali sebi sve odluke i sva rješenja, no na van se to ne čini tako. Čak ni ako to stavimo pod zajednički nazivnik eklektičnosti.


Ono što se vidjelo na van i vrijedi svake radne minute, svjetlo je - zajednički rad oblikovatelja Nikole Zavišića, Igora Vasiljeva i Tomislava Kobije, kao i glazba, koju je skladao i zvuk oblikovao Willem Miličević (odlično i tako autentično je u nekoliko navrata zvučao "smijeh", laugh track). Glazbeno važni su i glumci (i za referencijalni sloj, koji naglašavaju dramaturginja i redatelj), posebice oni koji su uživo pjevali stihove koje su sami "sklepali" na glazbu ultimativnog hita Killing Me Softly... pa i originalnog Shortyjeva Zeku.


Zalaganje i rezultat Maje Huber (koreografija i scenski pokret) teško je ne primijetiti - kao ni postignuće onih koje je koreografirala. S manje ili više uspjeha, glumci su dali sve od sebe da ideje Maje Huber zažive. Bilo je milina gledati sve te - ponekad nimalo jednostavne - scenske pokrete, kojih nije bila lišena gotovo ni jedna replika (što je na tiskovnoj naglasila upravo Maja Huber, a poklapa se s viđenim).


Tko se drugom ruga, sam će jednom biti predmet tuđeg - rečenica je koju su Arnolpheu puhali za vratom od početka do kraja. Tog napuhanog 42-godišnjeg pozera u rekordnom je roku pred publiku donio Ivan Ćaćić. Što reći, a ne reći nešto pogrješno, da vuk bude sit i ovca cijela. Naime, sreća je što se Ćaćić brzo oporavio i vratio na scenu, sreća je što je toliko darovit, sreća je što je toliko predan poslu, pedantan, Čovjek i Glumac, kolega, pjevač. Da, sve je to sreća. Samo nije sreća put kojim je Ćajo došao u ovu ulogu. O tom smo već toliko puta pisali i nikad nije dovoljno. Bilo bi lijepo da smo mogli ocijeniti i Acina Arnolphea, koji je sigurno svjetlosnim godinama bio udaljen od Ćajina, no...
Hvala Aci

Ćajo, znalac glumački na kojega smo (razmaženo) naviknuli, ovog je Narcisa iznio s mjerom, ne upavši ni jednom u karikatiru, što ovdje možda ne bi bilo ni suvišno. Još je to zanimljivije uzevši u obzir Ćaćićevu privatnu narav, koju je uspio potisnuti u 3. plan. Svaka čast. Kapa dolje i Antoniji Mrkonjić, čija je Agnès bila vješta, lijepo artikulirana, prpošna (kako i priliči mladoj glumici njezinih godina), ne dopuštajući da njezino (još uvijek nebogato) iskustvo preuzme glavnu riječ. Lijepo je pratila Ćaćića, ali i Antonija Jakupčevića, koji je možda napravio i najbolju ulogu od svih. (Da ne zaboravim prvi Bravo! koji je od kolega u gledalištu dobio upravo Horace; egzaktno mjerljiv je rast mladog Jakupčevića iz projekta u projekt. Drugi i glasniji Bravo! zaslužio je Ćaćić). Apsolutno sjajni bili su - baš kao par - Selma Mehić i Duško Modrinić. Uvijek negdje prisutni, neprimjetni, a osvježavajući, kao i Sandra Lončarić. Premda su ju u zadnji čas lišili brkova i brade, "muškosti" joj nije nedostajalo, unatoč njezinoj neospornoj ženstvenosti i krhkosti. Odlučan i dinamitan njezin je Chrysalde. Mario Rade oduševio je sve glumeći - sebe. Istu je zadaću, između ostalih, imala i Jasna Odorčić.


Danima nakon premijere još mi se glavom vrte ona sjajna scenografska rješenja - natpisa VRTNA VRATA, ČARAPICE, KAPICE i sl. - kao adekvatna zamjena za prava vrata u Arnolpheovoj vili, prave čarapice i kapice koje je marljiva Agnès voljenom Arnolpheu isplela ili sveprisutne šaptačice Katarine Milićević, čiji vršci cipela koje je teško ignorirati svemu daju poseban šarm (a s vremena se na vrijeme ona i oglasi!).
Stišati su morali pljesak publike kako bi svojih 5 minuta - smijeha, a ne šutnje, no Sandra, Selma, Antonija nisu mogle suspregnuti suze - dobio Aco, uz veliko HVALA. Podsjetili su da je Aco uvijek bio radostan, inspirativan i nikad tužan. Sjedeći na sceni, uz doista posljednje kadrove svog kolege (zahvaljujući redatelju koji je probe snimao) prisjetili su se proba punih smijeha. Na kraju je cijelo gledalište na nogama zapljeskalo i ansamblu, a posebice Aleksandru Bogdanoviću (1974.-2019.).


Narcisa Vekić
Zavišić je pokazao koliko voli teatar, kako ga misli, živi, osjeća, voli se igrati i izlaziti iz okvira
Možda ste propustili...

FESTIVAL EU ARHEOLOGIJE U SKLOPU DANA AUSTRIJE

Dalekosežne veze elita tijekom starijeg željeznog doba

"NADOHVAT" ENE KATARINE HALER

Rukopis bez politizacije i patetike

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

OSJEČKA PROMOCIJA ROMANA "NADOHVAT"

Epska tema u kojoj nema "velikih junaka"

2

SPOMEN-MUZEJ J. J. STROSSMAYERA

Upoznavanje s valpovačkim vlastelinima

3

IN MEMORIAM: PROF. MR. ART. JOSIP JERKOVIĆ

Bio je prvi dekan i jedan od utemeljitelja osječke Akademije