Nekad davno, u komunističko-socijalističkoj idili "najboljeg od svih svjetova", banke su bile ispostave države i kao takve radile su u interesu ne samo socijalističkog gospodarstva, kasnije tzv. Zakona o udruženom radu, nego i u interesu dominantne jednopartijske ideologije. Bez privatnog vlasništva kakav je bio u zemljama Zapada, banke su u bivšoj Jugoslaviji, doduše dijelile kredite uz minimalne kamate kad se to od 60-ih pokazalo kao dostatan faktor da se masama osigura koliko-toliko napredniji životni standard, pa se i u tom i takvom kontekstu činilo da će idila potrajati do kraja svijeta.

Onda je sa smrću Tita maršala i takvoj utopiji došao brzi kraj, i to u krvi i ratovima u Hrvatskoj i BiH. A ulaskom preko noći u novo društvo, demokratsko, slobodno i nezavisno, stigao i kapitalizam u Hrvatsku. A s kapitalizmom i sve njegove pozitivnosti i negativnosti pa smo u devedesetima dobili tranziciju društvenog u privatno vlasništvo, s kojim su i banke promijenile svoju dotadašnju socijalističku poziciju postajući korak po korak vlasništvom inozemnih bankarskih divova. Neke su banke poput HPB-a ostale u domeni države Hrvatske, no u bespućima pretvorbe i privatizacije što se banaka tiče bilo je svega i svačega, drame i komedije, bankrota i osnivanja novih banaka, štedionica i mjenjačnica, pa se financijska scena Hrvatske premrežila raznoraznim interesima s domaćeg i stranog terena. Naravno da je u tom i takvom kontekstu bankarstva na hrvatski tranzicijski način bilo zastranjivanja i dubioza, no sve do pojave globalne financijske krize 2008. činilo se da je samo nebo granica kad se radilo o povoljnim kreditiranjima poduzetnika, novih kapitalističkih subjekata i građanstva u širem smislu.

O kamatama i eventualnim problemima s kreditnim klauzulama vezanima uz promjene tečajeva malo tko je uopće razmišljao. Sve dok u jeku globalne ekonomske i financijske krize nije počela i "franačka kriza", ponajviše za one koji su se nekoliko godina prije polakomili za povoljnim švicarcima ne mareći za sitno pisana ugovorna pravila na svojim papirima koja su bez gledanja potpisivali sa smiješkom likujući nad činjenicom da, eto, povjerenje daju švicarcu, a ne jadnoj i nejakoj hrvatskoj kuni, da o euru i ne govorimo. I tu je, uza sve ostalo, uz nemar i neodgovornost, na naplatu stigao i star loš mentalitet zaostao iz vremene socijalizma kad se država o svemu brinula, pa i o tome da ne daj bože bankrotirate uzimajući tamo neki sumnjivi bankarski kredit jer to nije bilo u pravilima tadašnje bezgrješne socijalističke privrede i financijskog poslovanja u duhu socijalizma pod paskom svemoćne partije i, dakako, Tita maršala.

No zašto to sve uopće spominjemo, možda se pitate? Pa razlog je posve jednostavan - sve netom napisano može se u određenoj mjeri, na izravan i neizravan način, referirati i na trakavicu zvanu švicarski franak, u trenutku kad svi zainteresirani, i oštećeni klijenti i banke koje su kredite davale, čekaju odluku Vrhovnog suda. A u takvoj i više nego napetoj situaciji prednjači s jedne strane udruga Franak, koja ne prestaje rigati vatru na banke kao na zmajska čudovišta koja su do njihove "svete misije" proždirale nesretne i nevine građane uzimajući im zadnju kunu zbog tečaja franka, a sad kao, ono, likuju očekujući smrtni udarac bankama od strane Vrhovnog suda. S druge pak strane, ni banke ne miruju niti se mire s dosadašnjim sudskim odlukama koje su na strani oštećenih klijenata pa već unaprijed najavljuju nove tužbe uključujući i tužbe Ustavnom sudu ako odluka Vrhovnog suda za njih bude nepovoljna.

Ukupno uzevši, stanje je podosta kaotično, pri čemu je senzacionalizma u medijima sve više kako se približava dan kad će Vrhovni sud donijeti odluku. Reakcija, pa i pritisaka, sve je više, uz obvezatne istupe iz udruge Franak, preko izjava iz Hrvatske udruge banaka (HUB) do mišljenja ekonomista, pravnih stručnjaka i samih banaka, konkretno - onih koje s tužbama oštećenih klijenata imaju najviše problema. Kao "šlag na gorku tortu švicarca", nedavno su dvije velike banke u RH ostale bez šefova uprave, što su mnogi odmah tumačili kao uvertiru u oluju koju bi mogao dignuti Vrhovni sud presudom oko švicarskog franka. Podsjetimo, prvo je Miljenko Živaljić, predsjednik Zagrebačke banke, iznenada podnio ostavku (opravdavajući je obiteljskim razlozima), a dan kasnije ostavku podnosi i Michael Müller, Austrijanac koji je vodio Raiffeisen banku u RH. Slučaj Müller je posebno intrigantan jer je njegova ostavka uslijedila nakon što se otkrilo (u nekim medijima) da je RBA pokušao angažirati marketinšku PR agenciju koja je (navodno) trebala provoditi tajni pritisak (ne kaže se kako!?) na suce Ustavnog suda oko slučaja kredita u švicarskim francima i njegove pravosudne završnice nakon što Vrhovni sud odradi svoje. U povodu toga pozvanim se osjetila reagirati i Hrvatska udruga banaka (HUB) pa je stiglo njezino priopćenje: "Hrvatska udruga banaka izražava nezadovoljstvo zbog sumnji u neetično postupanje naše članice prilikom izbora vlastite agencije za odnose s javnošću. Kako o ovom događaju za sada imamo saznanja jedino iz medija, HUB ne može komentirati detaljnije cijeli slučaj."

Inače, što se tiče reakcija banaka, nakon što je dužnike prošle godine razveselila odluka Vrhovnog suda da su banke povrijedile njihova prava nepoštenim ugovornim odredbama, njihovi postupci mogu se razumjeti jer se radi o udaru na njihovo poslovanje, na zaradu, profit, a prema nekim analitičarima i na buduću likvidnost, a time i ulaganja u nove investicije, odnosno kreditiranje poslovnih subjekata u RH. U tom i takvom kontekstu nervoza je razumljiva, pa i nedavne ostavke RBA i ZABA čelnika. Sad je, dakle, na redu (ponovno) Vrhovni sud, koji bi morao donijeti jednu od najvažnijih odluka u slučaju kredita u švicarskim francima u Hrvatskoj. Međutim, bez obzira na to kakva će odluka biti, priča time neće u cijelosti biti okončana i trakavica sa švicarcem će se nastaviti, odnosno produžiti do Ustavnog suda ako prema njemu sa svojim žalbama budu išle banke ili oštećeni klijenti, ovisno o tome kakvu će odluku donijeti Vrhovni sud. Zapravo bi odlukom VS-a moglo konačno postati jasno bar jedno, a to je mogu li potrošači koji su imali kredite u švicarcima, a koje su dobrovoljno konvertirali u eurske, tužiti banke i tražiti povrat preplaćenih kamata u razdoblju do konverzije ili za to ne postoje dostatno čvrstih argumenata i opravdanih razloga.

Bez nakane da prejudiciramo odluku Vrhovnog suda, na kraju valja podsjetiti ne neke očite činjenice koje se u iznova aktualnoj medijskoj harangi namjerno ili nenamjerno prešućuju, a tiču se stanja otprije pet godina, kad je počela teći primjena zakonskih odredbi o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (CHF) u eurske kredite. Naime, tada su se banke žalile Ustavnom sudu da su povrijeđena njihova prava. Konkretno, prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.) podnijelo je više fizičkih osoba i kreditnih institucija. Ustavni sud, međutim, nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih zakona jer je utvrdio da su osporeni zakoni kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići. Pojednostavljeno - Ustavni sud je tada odbio banke ustvrdivši kako je konverzija CHF u eure zakonita, pa su švicarci izjednačeni s ostalim kreditima, dakle eurskim.

To je onda dalo vjetar u leđa udruzi Franak da lobira prema oštećenima tvrdeći da svi oni koji su prihvatili konverziju kredita u CHF-u u eurske kredite imaju pravo na obeštećenje za razdoblje od uzimanja kredita do konverzije. I sad o tome, ponovimo, odlučuje Vrhovni sud, a nakon njega, vjerojatno će posla ponovo imati i Ustavni sud.

I da završimo povratkom na početak. Pravo je svakog da sam odlučuje kad će, kod koje banke, za koje namjene i vlastite potrebe i pod kojim uvjetima podizati kredite. Pritom je važno bar u osnovama biti financijski pismen ili pak imati nekog tko će vas po pitanjima kredita ispravno savjetovati, a i sami morate pomno pročitati svaku riječ iz ugovora koji sklapate. Ako sve to i prođe kako treba, ni onda niste sigurni, jer krediti su uvijek i svagdje u izvjesnoj mjeri rizik i za klijenta i za banke - sjetimo se samo globalne financijske krize iz 2008. kad su milijuni ljudi bankrotirali zbog prsnuća prenapuhanih hipotekarnih kredita u SAD-u i drugim dijelovima svijeta. Upravo u tom i takvom kontekstu kredita i bankarskog poslovanja s kreditima, valja jednim dijelom promatrati i slučaj sa švicarskih frankom više desetaka tisuća klijenata u RH i zemljama u susjedstvu.

Drugim riječima, nikamo osim u kaos ne vode međusobne tužbe i optužbe, žalbe i kontražalbe, prozivanja i prijetnje, tumačenja ovisno o vlastitim interesima, uključujući i medijski spektakl koji se s "franačkom krizom" provlači godinama. Treba, dakle, hladnorazumsko, pošteno za obje strane, i banke i dužnike, sagledati još jednom, po tko zna koji put, objektivno cijelu dramu, izvući zaključak i donijeti kvalitetno i u zakonu utemeljeno rješenje. Netko pritom mora podnijeti teret, odnosno određeni gubitak, no nikome ne bi trebalo biti u interesu daljnje beskrajno razvlačenje cijele priče unedogled jer to remeti financijsku i ekonomsku stabilnost, stvarajući lošu atmosferu za buduće investicije te u konačnici prijeti potezima banaka koji ne bi bili u interesu RH, poput ulaska u sve inobanke u RH čelnika iz inozemnih matičnih banaka, što bi dodatno narušilo ukupnu sliku Republike Hrvatske u kontekstu stabilnog društva i sukladno tome stabilnog sustava financijskog sektora koji je nužan za održiv kontinuiran napredak i razvoj zemlje i povišenje životnog standarda svih njezinih građana. Lako je, naime, tužiti se i suditi se, teško je miriti se i dogovoriti se, a moglo bi se nešto kazati i o mentalitetu kad se radi o drami sa švicarcem.