Magazin
MALTEŠKI POUČAK

Afrika bez Afrikanaca nije ni kršćanska ideja
Objavljeno 1. veljače, 2020.

Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo velikog migracijskog vala u smjeru Europe ne samo s Bliskog istoka gdje još uvijek hara rat nego i iz dubine Azije i Afrike. Svi ti ljudi privučeni pričama o blagostanju i izdašnoj socijalnoj pomoći žele napustiti svoje besperspektivne zavičaje te svojoj djeci i sebi priuštiti bolji život. U tome oni uživaju potporu dijela europskih elita, ljevičarskih skupina, ali i kršćanskih crkava koje njihov dolazak podupiru i ohrabruju.

friziranje BIBLIJE
Nije teško primijetiti da je najglasniji zagovornik ponovnog napučivanja Europe nevoljnicima s drugih kontinenata Katolička Crkva koja nas naročito tijekom pontifikata pape Franje želi uvjeriti kako je jedan od najvećih kršćanskih imperativa pomoći braći u nevolji koji kucaju na naša vrata. Slično govore i razne ljevičarske skupine, ali naoko koristeći drugu retoriku. Oni nam pokušavaju sugerirati kako je naše prihvaćanje izbjeglica sjajna prigoda za odbacivanje pogubnog nasljeđa kolonijalizma i rasizma te straha od drugih i drugačijih kao i radikalno razvodnjavanje posljednjih natruha nekadašnjeg kršćanskog monolita u Europi. Prema njihovom mišljenju masovni dolazak inovjeraca, u prvom redu demografski potentnih muslimana iz Afrike i Azije, na učinkoviti način bi začepio usta svima onima koji se pozivaju na politički konzervativizam i kršćansko nasljeđe. Drugim riječima, takva bi Europa mogla postati pravim rajem za sekularističke i ljevičarske ideje. Posljednji među zagovornicima masovnog doseljavanja u Europu su poslodavci i mirovinski fondovi kao i političke elite koje posve legitimno servisiraju njihove interese na državnoj razini. Oni su apsolutno svjesni da će bez masovnog dovođenja radne snage njemačka ili švedska industrija, ako ne baš stati na mjestu, a onda bar debelo stagnirati. Upravo iz tog razloga je Angela Merkel prozvana Mutti.

O čemu u Katoličkoj Crkvi misle kada govore o izbjeglicama možemo iščitati ne samo iz papinih govorancija nego i iz pratećeg materijala koji je objavljen za potrebe nedavno održane Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Riječ je o ekumenskoj inicijativi koja vuče podrijetlo s početka 20. stoljeća s ciljem poticanja približavanja razjedinjenih kršćanskih denominacija. Vrlo je zanimljivo da je ove godine fokus s uobičajene zajedničke molitve za jedinstvo kršćana pomaknut na potrebu ukazivanja skrbi za izbjeglice i migrante koji pristižu u velikom broju na naš kontinent. U prigodnoj knjižici s poticajnim tekstovima koje je sastavila malteška ekumenska koordinacija doslovce se kaže da je "gostoljubivost prijeko potrebna vrlina i u našem stalnom traženju što većeg stupnja kršćanskog jedinstva".

Inače, Malta je država u kojoj Katolička Crkva ima dominantnu ulogu. Čak 94 posto Maltežana sebe smatra katolicima. Katolička vjera je državna (u članku 2 malteškog Ustava piše: "Ir-reliğjon ta’ Malta hija r-Reliğjon Kattolika Apostolika Rumana"), a Malta je jedina država u Europi u kojoj je pobačaj zabranjen upravo zbog dosljednog pridržavanja katoličkog stajališta da je taj nasilni čin predstavlja ubojstvo nerođenog djeteta. Ova otočna država je stoljećima bila sjedište Suverenog viteškog jeruzalemskog, rodoskog i malteškog hospitalnog reda svetog Ivana koji sebe smatra državom. Malteški vitezovi ili ivanovci, koje poznajemo i po njihovom djelovanju u Hrvatskoj i nekadašnjim posjedima u široj okolici Osijeka (Ivanovci kod Valpova, Dopsin, Hrvati kod Mikanovaca), bili istoznačnica ne samo za vojničku hrabrost nego i za katoličku ortodoksiju. Ipak, želeći od Malte umjetno napraviti ekumenski poligon osnovana je koordinacija "Kršćani na Malti zajedno" u koju su osim katolika uključeni i predstavnici lokalne Metodističke Crkve, Anglikanske Crkve, Škotske Crkve, Evangeličko-luteranske Crkve, Ruske pravoslavne Crkve i Grčke pravoslavne Crkve.

Poruka koju je u svijet poslao ovaj ekumenski gremij može se prepoznati po biblijskoj krilatici "Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje" (Dj, 28,2) što je novozavjetni citat iz Djela apostolskih, a odnosi se na brodolomničko iskustvo sv. Pavla koji je zajedno sa svojim tamničarima i suputnicima utočište pronašao kod "urođenika" (termin iz Jeruzalemske Bibllije) na Malti. Izvorni citat glasi ovako: "Urođenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje. Zapališe krijes i okupiše nas oko njega jer je počela kiša i bilo zima". Još zanimljiviji prijevod daje nam Daničić-Karadžićevo Sveto pismo: "A divljaci činjahu nam ne malu ljubav, jer naložiše oganj i primiše nas sve zbog dažda koji iđaše, i zbog zime". Pravila političke korektnosti i elementarna pristojnost zahtijevali su da se spomenuti biblijski citat pomalo frizira jer je posve neprilično da se u govoru o izbjeglicama nađu takvi nezgodni biblijski pojmovi kao što su "urođenici" i ne daj Bože "divljaci". Malteški starosjedioci koji danas govore jezikom koji je mješavina arapskog (najstariji sloj), talijanskog i engleskog semitskog su podrijetla što znači da su s Pavlom iz Tarza bili skoro pa zemljaci. Čini se da tadašnje Maltežane nije pretjerano doticala rimska i grčka civilizacija kada su tako olako nazvani "urođenicima" (ili "barbarima" kako ih naziva Vulgata).

PRIGODNO KAĐENJE
Poanta ovogodišnje ekumenske poruke je da na trenutak zaboravimo da je apostol Pavao završio na Malti kao zatočenik na putu prema Rimu gdje je na koncu pogubljen odscijecanjem glave te da se usredotočimo na podudarnost brodoloma koji je doživio na Malti i pomoć koju su preživjelima iskazali tamošnji barbari. Drugim riječima, suvremeni kršćani bi poput onodobnih Maltežana trebali zdušno pomagati rijeke izbjeglica i migranata koje stižu u Europu. Malteški ekumenisti su se usudili pomaganje izbjeglicama i migrantima te njihovo dovođenje u Europu staviti u istu ravan s potrebom kršćanskog jedinstva pa čak i ta dva odvojena pojma poistovjetiti! Neke protestantske Crkve su otišle i korak dalje pa unajmljuju brod koji migrante prevozi u Europu.

The Guardian je prije nekog vremena objavio reportažu iz sela u Senegalu u kome su ostali samo starci jer su svi mladi otišli u Europu. U najmanju ruku to je strašan kulturocid. Pomaganje i promicanje masovnog iseljavanja uz prigodno kađenje i posipanje pepelom nije pravi put pomoći tim ljudima jer oni zaslužuju doživjeti sreću i blagostanje u svojim zemljama i to uz pomoć razvijenog svijeta. Afrika bez Afrikanaca je bolesna ideja, a nije ni kršćanska.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...