Učionica
TRI DESETLJEĆA KRLEŽINIH DANA U OSIJEKU

Krležini su dani proslavili jubilej
Objavljeno 30. siječnja, 2020.

Čuvena hrvatska teatrološko-kazališna manifestacija Krležini dani u Osijeku, na kojoj nisu rijetkost bila međunarodna znanstvena i stručna sudjelovanja, proslavila je početkom prosinca prošle godine tri desetljeća postojanja. Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske te uz utemeljitelje – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta HAZU-a i Filozofski fakultet Osijek – Krležini su dani proslavili jubilej uz umjetnički dio programa: izložbu posvećenu povijesti osječkih Krležinih dana, niz kazališnih izvedbi od kojih valja izdvojiti Bez trećega M. Begovića u izvedbi Gala teatra, šibensku Ledu M. Krleže u režiji B. Svrtana te autorski projekt Selme Mehić i Maje Đurinović Krležina Saloma.

Stručno-znanstveni skup
Stručno-znanstveni segment Dana bio je vezan uz promocije recentne hrvatske teatrološko-dramatološke literature, preciznije, promovirane su sjajne knjige Lucije Ljubić – Od prijestupnice do umjetnice, Maje Đurinović – Taj tvrdoglavi plesni vitalizam i Zlatka Svibena – Od Bele do Isabelle, uz zbornik s prošlogodišnjih Krležinih dana. Središnji, znanstveni dio manifestacije postavljen je slavljenički te je promišljao dakako o trideset godina znanstvenoga skupa Krležini dani u Osijeku iz različitih fokusa. Uz dvadesetak vodećih hrvatskih teatrologa i dramatologa, inicijalan i zamjetan autoreferencijalni nastup imao je ponajbolji hrvatski dramski pisac, Osječanin, Davor Špišić naslovljen Moj život u drami – dramaturgija pisca zanatlije koji je donekle ublažio počesto hladno-hermetične, ali izrazito kazališno povijesno vrijedne iskaze humanističkih znanstvenika od kojih je nekolicina bila usmjerena k iznimno bogatom osječkom kazališnom životu: Boris Senker, Redatelji i režija u osječkim priopćenjima Branka Hećimovića; Dubravka Crnojević-Carić, Stanislav Marijanović i trajni povratci zavičajnicima; Ljubomir Stanojević, Ivkovićevo kazališno razdoblje; Branka Brlenić Vujić, Krleža – Osijek – Srednjoeuropski prostor; Sibila Petlevski, Teatrološki doprinos Nikole Batušića Krležinim danima; Adriana Car-Mihec, Teatrološki prinosi Darka Gašparovića Krležinim danima; Ana Gospić, Županović Dramsko pismo Slobodana Šnajdera unutar Gašparovićeva teatrološkog opusa; Ivan Bošković, Fabrijevi interventi na Krležinim danima u Osijeku; Velimir Visković, Branimir Donat – veliki zaigrani dječak naše kritike i teatrologije; Suzana Marjanić, Etnoteatrologija i feministička kritika na Krležinim danima u Osijeku: primjer Ivan Lozica i Lada Čale Feldman; Helena Peričić, Supek/Brešan/Šnajder – tri uvoda u Krležine dane; Martina Petranović, Krležini dani u Osijeku – zatočnik hrvatske teatrologije; Ivana Žužul, Što hrvatska književna historiografija duguje Krležinim danima?; Antun Pavešković, Starija književnost na Krležinim danima; Hrvojka Mihanović-Salopek, Miroslav S. Mađer kao pisac dramskih jednočinki i autor dramskih adaptacija; Ozana Iveković, Pučka drama i pučko kazalište na Krležinim danima; Marijan Varjačić, Kajkavsko kazalište i Krležini dani; Ivan Trojan, HNK u Osijeku i Krležini dani; Lucija Ljubić, Krležini dani u Osijeku i hrvatska drama od 1990. do danas; Višnja Kačić Rogošić, Nova mlada kazališna scena 1990-ih; Ana Lederer, Tema: Balet; Maja Đurinović, Plesne teme Krležinih dana u Osijeku; Igor Tretinjak, Lutke i lutkarstvo na Krležinim danima te Mira Muhoberac, Smjernice za daljnji razvoj Krležinih dana u Osijeku.

Objavljen zbornik
Ako smjestimo rekonstrukciju minulih osječkih kazališnih činova u prvi plan, bez konzultiranja do danas objavljenih zbornika Krležinih dana posao je nemoguće pravilno obaviti. Stoga valja podsjetiti na nekolicinu imena zbog kojih nam je povijest Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, utemeljenog 1907. godine, izrazito dostupna i objektivno predočena upravo zahvaljujući teatrološkoj manifestaciji Krležini dani koji se u Osijeku neprekidno odvijaju već trideset godina. Suvremeni teatrolozi i dramatolozi kada pišu o osječkom kazališnom životu, od utemeljenja hrvatskoga kazališta pa sve do druge polovice 20. stoljeća, nezaobilazno referiraju osječke književne povjesničare: Tomu Matića, Kamila Firingera, Dragana Mucića, Stanislava Marijanovića, glazbenu povjesničarku Gordanu Gojković, kazališnog kritičara Ernesta Dirnbacha i dr. Upravo će tekstovi navedenih autora biti na marginama gotovo svih hrvatskih teatrologa i književnih povjesničara koji su ostavili neizbrisiv trag u smislu rekonstrukcije povijesti osječkoga nacionalnog kazališta, a riječ je o vrlo često o osobama koje stoje podalje od reflektora i javne prepoznatljivosti svojstvene predvodničkim umjetničkim strukama: Borisu Senkeru, Nikoli Batušiću, Branku Hećimoviću, Antoniji Bogner-Šaban, Milovanu Tatarinu, Dubravki Crnojević-Carić, Branimiru Donatu, Julijani Matanović, Marijanu Varjačiću, Antunu Petrušiću, Petru Šarčeviću, Ljubomiru Stanojeviću, Ani Lederer, Kristini Peternai, Tihomiru Živiću…
Ivan Trojan
Možda ste propustili...

NACIONALNI DAN PROJEKTA VREMEPLOV

Digitalizacijom kroz vrijeme

REZULTATI JEDINSTVENE SVEUČILIŠNE STUDENTSKE ANKETE ZA AKADEMSKU GODINU 2018./2019.

Nastavnicima i suradnicima Sveučilišta u Osijeku studenti dodijelili do sada najvišu prosječnu ocjenu 4,652

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana