Učionica
TRI DESETLJEĆA KRLEŽINIH DANA U OSIJEKU

Krležini su dani proslavili jubilej
Objavljeno 30. siječnja, 2020.

Čuvena hrvatska teatrološko-kazališna manifestacija Krležini dani u Osijeku, na kojoj nisu rijetkost bila međunarodna znanstvena i stručna sudjelovanja, proslavila je početkom prosinca prošle godine tri desetljeća postojanja. Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske te uz utemeljitelje – Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta HAZU-a i Filozofski fakultet Osijek – Krležini su dani proslavili jubilej uz umjetnički dio programa: izložbu posvećenu povijesti osječkih Krležinih dana, niz kazališnih izvedbi od kojih valja izdvojiti Bez trećega M. Begovića u izvedbi Gala teatra, šibensku Ledu M. Krleže u režiji B. Svrtana te autorski projekt Selme Mehić i Maje Đurinović Krležina Saloma.

Stručno-znanstveni skup
Stručno-znanstveni segment Dana bio je vezan uz promocije recentne hrvatske teatrološko-dramatološke literature, preciznije, promovirane su sjajne knjige Lucije Ljubić – Od prijestupnice do umjetnice, Maje Đurinović – Taj tvrdoglavi plesni vitalizam i Zlatka Svibena – Od Bele do Isabelle, uz zbornik s prošlogodišnjih Krležinih dana. Središnji, znanstveni dio manifestacije postavljen je slavljenički te je promišljao dakako o trideset godina znanstvenoga skupa Krležini dani u Osijeku iz različitih fokusa. Uz dvadesetak vodećih hrvatskih teatrologa i dramatologa, inicijalan i zamjetan autoreferencijalni nastup imao je ponajbolji hrvatski dramski pisac, Osječanin, Davor Špišić naslovljen Moj život u drami – dramaturgija pisca zanatlije koji je donekle ublažio počesto hladno-hermetične, ali izrazito kazališno povijesno vrijedne iskaze humanističkih znanstvenika od kojih je nekolicina bila usmjerena k iznimno bogatom osječkom kazališnom životu: Boris Senker, Redatelji i režija u osječkim priopćenjima Branka Hećimovića; Dubravka Crnojević-Carić, Stanislav Marijanović i trajni povratci zavičajnicima; Ljubomir Stanojević, Ivkovićevo kazališno razdoblje; Branka Brlenić Vujić, Krleža – Osijek – Srednjoeuropski prostor; Sibila Petlevski, Teatrološki doprinos Nikole Batušića Krležinim danima; Adriana Car-Mihec, Teatrološki prinosi Darka Gašparovića Krležinim danima; Ana Gospić, Županović Dramsko pismo Slobodana Šnajdera unutar Gašparovićeva teatrološkog opusa; Ivan Bošković, Fabrijevi interventi na Krležinim danima u Osijeku; Velimir Visković, Branimir Donat – veliki zaigrani dječak naše kritike i teatrologije; Suzana Marjanić, Etnoteatrologija i feministička kritika na Krležinim danima u Osijeku: primjer Ivan Lozica i Lada Čale Feldman; Helena Peričić, Supek/Brešan/Šnajder – tri uvoda u Krležine dane; Martina Petranović, Krležini dani u Osijeku – zatočnik hrvatske teatrologije; Ivana Žužul, Što hrvatska književna historiografija duguje Krležinim danima?; Antun Pavešković, Starija književnost na Krležinim danima; Hrvojka Mihanović-Salopek, Miroslav S. Mađer kao pisac dramskih jednočinki i autor dramskih adaptacija; Ozana Iveković, Pučka drama i pučko kazalište na Krležinim danima; Marijan Varjačić, Kajkavsko kazalište i Krležini dani; Ivan Trojan, HNK u Osijeku i Krležini dani; Lucija Ljubić, Krležini dani u Osijeku i hrvatska drama od 1990. do danas; Višnja Kačić Rogošić, Nova mlada kazališna scena 1990-ih; Ana Lederer, Tema: Balet; Maja Đurinović, Plesne teme Krležinih dana u Osijeku; Igor Tretinjak, Lutke i lutkarstvo na Krležinim danima te Mira Muhoberac, Smjernice za daljnji razvoj Krležinih dana u Osijeku.

Objavljen zbornik
Ako smjestimo rekonstrukciju minulih osječkih kazališnih činova u prvi plan, bez konzultiranja do danas objavljenih zbornika Krležinih dana posao je nemoguće pravilno obaviti. Stoga valja podsjetiti na nekolicinu imena zbog kojih nam je povijest Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, utemeljenog 1907. godine, izrazito dostupna i objektivno predočena upravo zahvaljujući teatrološkoj manifestaciji Krležini dani koji se u Osijeku neprekidno odvijaju već trideset godina. Suvremeni teatrolozi i dramatolozi kada pišu o osječkom kazališnom životu, od utemeljenja hrvatskoga kazališta pa sve do druge polovice 20. stoljeća, nezaobilazno referiraju osječke književne povjesničare: Tomu Matića, Kamila Firingera, Dragana Mucića, Stanislava Marijanovića, glazbenu povjesničarku Gordanu Gojković, kazališnog kritičara Ernesta Dirnbacha i dr. Upravo će tekstovi navedenih autora biti na marginama gotovo svih hrvatskih teatrologa i književnih povjesničara koji su ostavili neizbrisiv trag u smislu rekonstrukcije povijesti osječkoga nacionalnog kazališta, a riječ je o vrlo često o osobama koje stoje podalje od reflektora i javne prepoznatljivosti svojstvene predvodničkim umjetničkim strukama: Borisu Senkeru, Nikoli Batušiću, Branku Hećimoviću, Antoniji Bogner-Šaban, Milovanu Tatarinu, Dubravki Crnojević-Carić, Branimiru Donatu, Julijani Matanović, Marijanu Varjačiću, Antunu Petrušiću, Petru Šarčeviću, Ljubomiru Stanojeviću, Ani Lederer, Kristini Peternai, Tihomiru Živiću…
Ivan Trojan
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REZULTATI JEDINSTVENE SVEUČILIŠNE STUDENTSKE ANKETE ZA AKADEMSKU GODINU 2018./2019.

Nastavnicima i suradnicima Sveučilišta u Osijeku studenti dodijelili do sada najvišu prosječnu ocjenu 4,652

2

ZNANSTVENA KNJIGA JASNE HORVAT I JOSIPE MIJOČ

Istraživački SPaSS predstavljen na Ekonomskom fakultetu u Osijeku

3

USPJEŠNA SURADNJA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE, PORTALA MEDIJSKAPISMENOST.HR I AKADEMIJE ZA UMJETNOST I KULTURU U OSIJEKU

Odabrani i predstavljeni najbolji studentski videouradci na temu govora mržnje i elektroničkoga zlostavljanja