Film propuštenih prilika, upravo tako bi se mogao opisati Opus Magnum Edwarda Nortona. Naime, ekranizacija prekrasne knjige Jonathana Lethema koja je objavljena prije dvadeset godina trebala je, ispravka, zaslužila je, bolju ekranizaciju. Ali kako kaže jedan od najvećih američkih pisaca Stephen King, filmovi i knjige su poput krušaka i jabuka. Voće drukčijeg okusa. Pretpostavljam, točnije nadam se, kako je Norton imao želju snimiti drukčiji film, jer postoji nekoliko zaista divnih trenutaka u filmu kada redatelj Touretteov sindrom od kojeg boluje glavni lik Lionel Essrog uspoređuje s jazzom, ali je naišao na nerazumjevanja od Warnera, pa je konačni rezultat poprilično razočaravajući. Odnosno dobili smo film koji niti smrdi niti miriše. Pogledat ćete ga u dahu, u to uopće ne sumnjam, iako traje epski dugo, no prepun je velikih glumačkih imena (ne zvijezda, imena), a za ukupni dojam tu je i prekrasna balada "Daily Battles" Thoma Yorkea. Ali nešto nedostaje. Jer ovo je u svojoj srži istinski hommage klasičnom američkom tvrdo kuhanom krimiću, pritom mislim na knjigu, a film je ogledni primjerak loših odluka redatelja, scenarista i producenata. A ime koje stoji iza svih nabrojenih funkcija jest Edward Norton. No to su borbe s kojima se filmaši svakodnevno nose, odlučno stajati iza svoje vizije ili popustiti pred pritiskom ljudi s novcem, koji nikada nisu željeli, osim možda u 70-im godina prošlog stoljeća, hrabre filmove, filmove s mudima.

Ali o čemu se radi u filmu, pretpostavljam da vas zanima. Samozvani detektiv Lionel Essrog (Edward Norton) boluje od Touretteova sindroma, koji ga tjera da neprestano broji, izvikuje besmislice i dodiruje sve oko sebe. Istraga umorstva njegova zaštitnika razotkrivanje je vlastitog uma, Brooklyna, šefovih prljavih poslova, prijatelja i neprijatelja. Da ne pomislite da sam vas naveo na krivi put, ovo je sadržaj knjige, ne filma jer, da ponovno citiram gospodina Kinga - kruške i jabuke.