U travnju 2016. u osječkom su HNK-u, nakon 28 godina, premijerno izvedene Čehovljeve Tri sestre. Režiju su povjerili Nikoli Zavišiću, danas 45-godišnjem redatelju i kazališnom piscu, čiji razigrani rukopis Osječanima nije ni nepoznat ni mrzak. Zasluga što u Zavišićevim kazališnim igrama uživa osječka publika svih dobi ide Dječjem kazalištu jer ga je ono prvi put angažiralo još, sada već davne, 2011. Emil i detektivi Ericha Kästnera izvedeni su te godine na OLJK-u, a prokušanom su se receptu vratili već za dva ljeta i 2013. mu, također za Osječko ljeto kulture, povjerili Jamesove mačke nastale prema pismima Jamesa Joycea, ali i 2015. priču za male i velike letače Jonathanov let, koju je Zavišić prilagodio po motivima romana Galeb Jonathan Livingston Richarda Bacha. U međuvremenu se dogodio Čehov, a lani Pavličićev roman za mlade Trojica u Trnju. Novu priliku za zavirivanje u Nikolin začudni i izmaštani teatar Osječani imaju već 31. siječnja, kada u HNK-u postavlja Molièreovu Školu za žene...

Iz razgovora s glumcima doznala sam da ste dramaturginja Dora Golub i vi "malo" nadogradili Molièrea. Što je nakon vaših zahvata ostalo?


- Mi smo ga, zapravo, nastavili u vremenu, tj. njegovu ideju koja je - znam da će to zvučati banalno - ali više nego aktualna. No, to se kaže, više-manje, za svaki Shakespeareov ili Molièreov komad. On se u 17. st. bavio pitanjima emancipacije žena i na neki način najavio Ibsena koji se tek u 19. st. počeo baviti ženskom emancipacijom. Ibsen kroz dramu Nora, a Molière kroz komediju, vrlo subverzivan i provokativan žanr koji od publike traži da uključi mozak maksimalno, ali i da ima kritički odmak prema onomu o čemu on piše. Bavio se edukativnom emancipacijom žena, tj. pravom žena na obrazovanje jednako kao i muškaraca. To je bilo vrlo hrabro s njegova stajališta, jer je bio u milosti dvora, mogao je šutjeti i baviti se svojim komedijama i da za to bude dobro nagrađen. No izabrao je provocirati društvo i dvorsku vlastelu i na neki se način boriti za pravo onih koji su u tom trenutku bili obespravljeni, a to su svakako bile žene.

Ljudska je glupost neuništiva, to i ptice na grani znaju. Gledajući samo ono što se danas događa, ali i godinama unatrag, je li se društvo u vezi s tim pomaknulo i jesmo li išta naučili u tih nekoliko stoljeća?


- Kao ljudski rod sporo i slabo učimo i mislim da imamo amneziju, da zaboravljamo svoju povijest, pa zato i ponavljamo pogrješke, od kojih je jedna svakako odnos prema ženskom rodu i ta golema nepravda koja se neprekidno čini ženama. Ovo ne pričam s feminističkog stajališta, iako jesam feminist. Žene jesu ravnopravne članice društva i nema nikakve razlike između muškaraca i žena, često ni fizičke, pa zapravo ne vidim u čemu je problem, no očito je to i dalje škakljivo pitanje u svim društvima i tako će, čini mi se, i ostati.

Leži li upravo u Vašem feminizmu razlog zašto vas - bar u HNK-u - dopadaju samo komadi u kojima su žene heroine, ali i u naslovu? Upravo bi, nakon 16 godina, lijepo ponovno došlo npr. Osam žena u Osijeku.


- (SMIJEH) Očito stvari idu u tom smjeru! Iako mogu reći da je to slučajnost. No nikad se ne zna.

Kazališta redatelje biraju po nekom ključu ili kȏdu, Vaš smo očito ‘razbili‘. Kada odaberu komad u kojemu su u prvom planu žene, sigurno se počeškaju po glavi ili bradi i kažu: Pa ovo bi mogao Zavišić s obzirom na njegov senzibilitet.


- Mislim da upravo senzibilitet i jest u pitanju. Molière je, čini mi se, lako poveziv s načinom na koji se ja bavim teatrom. Molière je barok, Molière je razigranost, komedija, komičnost, neočekivane situacije, nagle promjene dramske igre u komičnu, pa vjerujem da je to bio ključ za mene.

U taj se uzorak nikako ne uklapaju Tri sestre. No ono što je sigurno je da Vaše probe počinju - igrom. Koliko obično "traje"? Prilično sam sigurna da je vrlo dobro izrežirana i zapravo uobičajeni početni dio procesa?


- Meni je cijeli proces igra, jer imamo rijetku sreću da nam odgovornost nije poput kirurgove čije pogrješke nekoga mogu stajati života. Mi možemo eksperimentirati s ljudskim odnosima i zajedničkim vremenom koje nam je na raspolaganju od početka do kraja procesa. Kada već imamo to vrijeme i kada nitko zbog toga ne može odgovarati...

Nemojte tako, ipak se kazalište financira novcem poreznih obveznika.


- Uglavnom ti što troše novac poreznih obveznika ne dolaze u kazalište. Dolazi samo publika koja je naviknuta na kazalište i koja ga voli, osim ako se ne pravi neki ludi skandal. Ovdje mi kroz igru - jer kazalište, tj. pozorište, tj. gledališče, tj. teatar - ima u sebi zadanu tu ludističku stranu da kroz igru otkriva stvarnost i pokušava odgovoriti na neka temeljna pitanja kojima se bavimo čitav život: što smo? tko smo? zašto postojimo? Ta me pitanja vječno zanimaju i uvijek će me zanimati. Moram priznati da se to na ovom procesu posebno osjetilo, jer smo imali tu jezivu tragediju s Aleksandrom Bogdanovićem, koji je bio naš Arnolphe i koji je stjecajem nevjerojatnih, ogavnih, jezivih okolnosti ubijen. Moram to tako reći, jer to nije bila nezgoda, to je bilo ubojstvo od strane neodgovornoga dečka. To baca vrlo mračnu sjenu na ono što radimo. Bilo je veliko pitanje što s tom igrom nakon svega. Odjednom je postala samo papirnata, prestala je vrijediti. Svi smo se gledali i pitali što ćemo raditi bez Ace?!

Ne mogu ni zamisliti užas koji je vladao na prvoj probi nakon te subote kada je nastradao, ali i nakon Božića.


- Bilo je upitno hoćemo se li uopće okupiti nakon toga, jer je to bilo kao da ti netko usred utakmice uzme kapetana momčadi. To je obezglavilo mene kao čovjeka i kao redatelja, glumce, cijela se ekipa potpuno izgubila, što je posve očekivano. Razmišljali smo da sve pustimo ili, baš u spomen na Acu, da zadržimo njegov duh i poguramo ga prema publici, još šire u prostor i vrijeme. Odlučili smo nastaviti. Fenomenalni, predivni i prehrabri Ivan Ćaćić prihvatio je tu, u tom trenutku, svakako strašnu i nezahvalnu ulogu, nastaviti ono što smo već završili - a mi smo predstavu bili završili baš tu subotu, kada je Aco udaren tim idiotskim terencem. Trebalo je sve raditi ispočetka kroz cijeli proces. Bilo je jako mučno, sablasno. Znali smo da ćemo naići na sve te prepreke, jer smo doslovce čuli Acu. Golema snaga i ljubav koja je u ovom ansamblu bila i prije nesreće podigla je predstavu uz Ćajinu glumačku zrelost i talent i strpljenje. Sada opet uživamo na probama, opet se igramo i to je ono što bi Aco od nas sigurno želio, jer tako prenosimo njegovu energiju i sve ono što je utkao u lucidnost i luckavost njegove igre. Ćajo je napravio svoj lik.

To znači i da je cijelu predstavu pomaknuo svojom energijom?


- Druga je to vrsta snage, ali jednako moćna pojava. Mislim da nitko od nas ne će nikada zaboraviti ono što je Aco napravio i što smo imali priliku posljednjih mjesec dana njegova života svakodnevno provoditi s njim. Odužit ćemo mu se i u predstavi. Ja sam probe stjecajem okolnosti svakodnevno snimao pa će nakon aplauza biti i mini posveta i pljesak Aci. Mislim da će ovo, osim što će biti aktualna predstava i priča na temu gdje su žene danas u odnosu prema 17. st., biti i hommage prvaku Drame, velikom čovjeku i ogromnom glumcu.

Bi li ova Molièreova škola danas koristila nekima?


- U tom i jest stvar. Apsurdna je, besmislena postavka glavnog lika koji si u tajnosti pronađe ženu koju od njezine 4. godine drži skrivenu u samostanu ne dopuštajući joj da išta dozna kako bi mu bila potpuno odana. Njegov najveći strah je da bude ismijan, rogonja, ali upravo to mu se dogodi. Zanimljiva je to igra sudbine u kojoj stvari treba pustiti da se odvijaju svojim tijekom. Način na koji smo radili dosta je neobičan, barok nam je samo ishodište, ali smo otišli u nekom svom smjeru, ne nužno osuvremenjivanja. Stil je autentičan, jer se na sceni neprekidno gradi. Scenografija je građevinski materijal od kojega uživo nastaje Arnolpheov unutrašnji svijet. Ne bavimo se realitetom prikaza prostora, nego je taj prostor apstraktan i predstavlja red koji se u Arnolpheovoj glavi pretvara u nered. Publici nudimo igru, ona je nužni koautor predstave, mora stvarati s nama, jer ne će dobiti ništa sažvakano unaprijed. Mislim da je to dovoljno izazovan poziv za sve.

Jeste li skovali neki novi kazališni žanr?


- Ovo je doslovce eklektika, nadam se zabavna. Imamo elemente ozbiljne drame, tragedije, crne komedije, apsurda, mjuzikla, opere. Važan segment je s glumcima odradila Maja Huber, koja je s njima napravila fantastične slike Arnolpheovih snomorica od kojih metastazira njegov kaos u glavi. Mislim da će to biti zanimljiv izazov, jer smo doslovce iskoristili sve kazališne postupke.

Ne bojite li se dušobrižnika koji će se snebivati zbog svega što ste učinili Molièreu?


- Jako sam sretan kad se s autorskim timom izrazim u odnosu prema nečemu što je kanon ili muzejski primjerak nečega. Ovo je sve samo ne to, ovo je živi Molière koji komunicira s publikom. Bude li hrabrih, moći će komunicirati s Arnolpheom. Pokušali smo uklopiti i Kritiku škole za žene, komad nastao ubrzo nakon premijere Škole za žene, koja je izazvala ozbiljne eksplozije u društvu onoga vremena. Evolucijom misli i ideja tijekom procesa spojili smo komad u komad pa imamo i lik kritičara (muško načelo) i fortunu (žensko) koji se neprekidno svađaju i mogu čak i zaustaviti i komentirati radnju. Imamo, dakle, i metareferencijalni teatar i ironiziramo sami sebe, šalimo se na svoj račun i na Molièreov, ali intelektualno pravdamo stajališta nekih likova u određenim situacijama.

Ciljali ste publiku od 7 do 77?



- Nastojim se uvijek obraćati nadolazećim generacijama koje misle da je kazalište nešto dosadno. Pozivam ih, jer mislim da ima dosta rukopisa nalik na ono što oni vole gledati i što izaziva moždane vijuge da se suprotstave onomu što vide i traže slobodni duh i mozak da bi se išlo dalje u napredak.