Značenje jednog od najvažnijih sektora - poljoprivredne proizvodnje i prehrambeno-prerađivačke industrije - ogleda se u činjenici da ovaj kompleks u ukupnoj dodanoj vrijednosti sudjeluje s čak 7 %, u ukupnoj zaposlenosti s oko 10 %, a u ukupnom robnom izvozu RH sa značajnih 14 %.Istaknuli su to iz Hrvatske gospodarske komore (HGK) i dodali da je u prošloj, 2018. godini zabilježeno zaustavljanje negativnog trenda povećanja vanjskotrgovinskog deficita u poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima.
"Unatoč rastu izvoza od 10 % u ovoj godini, brži rast uvoza produbio je deficit za čak 17 %, pa smo prvih devet mjeseci 2019. godine završili s više od milijardu eura negativne bilance, što je veći deficit u odnosu prema svih 12 mjeseci prethodne godine. I dalje raste uvoz mesa, naročito svinjskog, te mlijeka i mliječnih proizvoda. Veliki konkurentski pritisak, naročito iz zemalja EU-a, i rastuća turistička potrošnja uz nedostatnu domaću proizvodnju, generiraju sve veći uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Hrvatska nije samodostatna u većini osnovnih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Iznimka su žitarice i uljarice koje se i izvoze", naglašavaju iz HGK-a.
Kretanja fizičkog obujma poljoprivredne proizvodnje velikim dijelom iz HGK-a objašnjavaju vanjskotrgovinsku situaciju i činjenicu da je Hrvatska sve veći uvoznik hrane.

- U odnosu prema razdoblju od prije deset godina obujam poljoprivredne proizvodnje nam je manji za više od 15 %. U posljednje tri godine situacija se popravlja na razini ukupne poljoprivredne proizvodnje, zahvaljujući porastu obujma biljne proizvodnje, a stočarstvo nažalost zaostaje. Pad stočarske proizvodnje potkrjepljuju i kvantitativni pokazatelji o padu broja stoke, osim kod peradi. Struktura primarne proizvodnje nije optimalna - trebalo bi se orijentirati na proizvodnju dohodovnijih kultura i proizvoda s većom dodanom vrijednošću. Idealno bi bilo da se glavnina inputa za prehrambeno-prerađivačku industriju proizvodi u Hrvatskoj, no to nije slučaj - primjeri su meso, mlijeko, voće, povrće. Na razini sektora proizvodnje prehrambenih proizvoda i pića vrijednost sirovina iz uvoza iznosi od 30 do 40 % - kažu analitičari HGK-a.
Dodaju i da primarnu poljoprivrednu proizvodnju karakterizira niska produktivnost koja ne samo da je ispod prosjeka EU-a nego je na razini od samo 30 % prosjeka EU-a.
"Potrebno je povećati obujam proizvodnje, povećati produktivnost kroz povećanje prinosa i snižavanje troškova proizvodnje te povećati udio proizvoda veće dodane vrijednosti, uključujući proizvode iz sustava kvalitete - ekološki proizvodi i proizvodi s oznakama zemljopisnog podrijetla. Uz probleme sektorske konkurentnosti, poljoprivreda i prehrambena industrija suočavaju se s različitim horizontalnim pitanjima - sve izraženijeg nedostataka radne snage, visokih davanja državi za radnike, sivom ekonomijom i slično - zaključuju analitičari HGK-a.
I u Hrvatskoj udruzi poslodavaca drže da stanje ovog, kako mnogi kažu, najžilavijeg sektora gospodarstva nije zadovoljavajuće.
Milka Kosanović, direktorica odnosa s članstvom Hrvatske udruge poslodavaca naglašava da je "od 2012. godine do danas, izuzev 2018., kada je zabilježila rast poljoprivredne proizvodnje, i to najviše zahvaljujući rastu biljne proizvodnje, hrvatska poljoprivreda, bar kada se pogleda deset vodećih zemalja EU-a, bilježi negativne trendove i na začelju je po uspješnosti. Prirodno okruženje i resursi koje Hrvatska pritom ima - idealni su: kvalitetna i nepotrošena zemlja, povoljna klima, dostupni vodni resursi te svi ostali preduvjeti potrebni za održivi i kvalitetan razvoj poljoprivrede kao djelatnosti. No mi nažalost i dalje u statistici bilježimo rast gotovo isključivo izvoza sirovine koja ima malu dodanu vrijednost i posljedično korist za društvo u širem smislu dok je stvaranje dodane vrijednosti iz sirovinske baze u neposrednom okruženju i dalje nedostatno. Paradoks hrvatske poljoprivrede sastoji se u trajnom povećanju iznosa poticaja koji se na godišnjoj bazi dodjeljuje poljoprivredi, a vrijednost poljoprivredne proizvodnje, uz manja ili veća odstupanja u godinama i sektorima, trajno opada. Netom prije početka rata u Hrvatskoj vrijednost poljoprivredne proizvodnje iznosila je oko 32 milijarde kuna, a danas je ta brojka oko 17 milijardi kuna. Jedan od razloga tomu je činjenica da su za čak 40 % obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) u RH poticaji jedini izvor prihoda, a povezano s tim i cjepkanja poljoprivrednih gospodarstava na istoj adresi s istim resursima na mikrorazine s ciljem povećanja godišnjeg iznosa potpora."

Kosanović navodi kako, naravno, u strukturi OPG-ova ima i jako dobrih primjera koji djeluju u smjeru poboljšanja i povećanja obujma i kvalitete poljoprivredne proizvodnje, no činjenica je da najveći broj ne funkcionira prema tim načelima.
- Podaci o broju i strukturi zaposlenih u poljoprivrednim subjektima u Hrvatskoj pale alarme - čak 38 % registriranih poljoprivrednih subjekata ne zapošljava ni jednog djelatnika, 53 % zapošljava 1 - 9 djelatnika, a broj poduzeća koja zapošljavanju 250 - 499 i više od 499 iznosi samo 0,17 %. Raspolaganje poljoprivrednim zemljištem, kao temeljnim resursom poljoprivredne djelatnosti, jedan je od ključnih problema i ne čudi sadašnje stanje ako pogledamo politike raspolaganja od 90-ih godina naovamo. U Hrvatskoj danas imamo situaciju da samo 35 poslovnih subjekata ima više od 1000 ha na raspolaganju. Nadalje, nažalost, danas u Hrvatskoj samo tzv. veliki poljoprivredni subjekti imaju rezultate koji omogućavaju kakav-takav rast i razvoj vlastite i konkurentnosti sektora. Službeni podaci navedeno potvrđuju: tzv. mali proizvođači korištenjem 1.000.000 ha površine ostvare ukupno 9 milijardi kuna prihoda, a tzv. veliki sustavi korištenjem 100.000 ha ostvare 4,6 milijardi kuna prihoda, čime su višestruko (točnije pet puta) učinkovitiji u poljoprivrednoj proizvodnji. Na jedan hektar zemlje u zakupu poduzeće ostvari 336.520,96 kn i zapošljava 3,32 osobe, državi plati 6.909,55 kn poreza na dobit (čemu treba direktno dodati i trošak zakupa po hektaru, te druge poreze koji direktno odlaze državi), a po jednom hektaru, troškovi osoblja iznose 27.517,28 kn. Kada se pogleda struktura zaposlenika u velikim sustavima, vidljivo je da se radi o širokom profilu visokoobrazovanog kadra (tehnolozi, inženjeri, IT stručnjaci, ekonomisti...). U sustavima velikih poduzeća zaposlenici ostvaruju i znatno veća primanja. Prosječna netoplaća u 35 najvećih poljoprivrednih subjekata iznosi 4.892,17 kuna neto, a za visokoobrazovani kadar je i veća - kaže Kosanović i dodaje da, ako se navedenim podacima pridodaju i druge poljoprivredne djelatnosti koje egzistiraju u sklopu primarne – npr. staklenik, bioplinsko postrojenje, ratarstvo, farma, podaci jasno oslikavaju utjecaj na ruralnu sredinu, na primjeru jednog takvog proizvođača vidimo kako se na jedan hektar u zakupu ostvari 428.926,17 kn prihoda iz proširene poljoprivredne djelatnosti, što je rezultat dodavanja vrijednosti i sinergijskog efekta, po jednom zaposlenom društvo ima samo 1,58 hektara (poneki OPG 1 zaposlen na 100 hektara zemlje), isplaćena brutoplaća zaposlenicima po jednom hektaru iznosi 54.735,59 kn.
U HUP-u smatraju da navedeni pokazatelji direktno upozoravaju na koristi zajednice od poslovanja velikih poljoprivrednih subjekata i njihovo značenje u gospodarstvu i ruralnom kraju. Dodavanje vrijednosti, diversifikacija i multiplikacija proizvodnji rezultira povećanim prihodima i koristima za državni proračun, zaposlenike i ruralni kraj.
- Bitno je naglasiti da veliki broj malih proizvođača direktno ovisi o poslovanju s "velikim“ tvrtkama kroz otkup poljoprivrednih proizvoda i nabavu repromaterijala zbog neefikasnosti posjedovanja vlastite prodajne mreže, pregovaračke pozicije na tržištu i manjkom stručnog kadra, što se ogleda kroz manje konkurentne nabavne i prodajne cijene. Slabljenjem "velikih“ ugroženo je i upitno i poslovanje "malih subjekata“. Zakon o poljoprivrednom zemljištu iz 2018. tome dodatno negativno pridonosi i nažalost dogodilo se ono na što smo iz HUP-a upozoravali. Intencija mu je 100.000 ha razdvojiti na 500 OPG-ova dodjelom po 200 ha zemlje, što će rezultirati dodatnim padom vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u RH. To se negativno reflektira na zapošljavanje, prihode državnog proračuna, a posljedično se ne provode ni investicije koje su osnova iole značajnije poljoprivredne proizvodnje. Tako da sada probleme sa zakonom imaju svi uspješni poljoprivrednici i tzv. mali i srednji i veliki. Subjektima koji su ulagali godinama, investirali golem svote u razvoj tehnologija i proizvodnih kapaciteta i zapošljavali veliki broj radnika, i to domicilnog stanovništva, nekim programima raspolaganja sve je stavljeno pod upitnik. Ne samo da ni jedan investitor to ne može prihvatiti nego ni radnici ne mogu egzistenciju i budućnost zasnivati na nesigurnim temeljima. I tu moramo naći neki balans kako da dobije i onaj najmanji u lancu, ali bez štete i kažnjavanja onih uspješnih samo zato što su veliki - kaže Kosanović.

Dodaje da svakako stoga smjer treba biti u stvaranju i okrupnjavanju proizvođača koji će pokrivati i određeno geografsko područje i ciljane segmente proizvodnje. Bez tih, takozvanih lokomotiva nema budućnosti. Oni moraju na sebe vezati određeni krug srednjih i veći broj malih proizvođača i OPG-ova.
- Republika Hrvatska stoga treba definirati strategiju razvoja poljoprivrede koja će akceptirati maksimalne potencijale i kapacitete ukupne, ali različito usmjerene poljoprivrede u Hrvatskoj te biti povezana s fiskalnom i gospodarskom strategijom države. Primjerice, poticaj za pojedine kulture samo u onoj regiji koju ciljano želimo usmjeriti u razvoju određenog segmenta poljoprivredne proizvodnje koji najbolje reflektira njezine potencijale. U drugoj regiji druge kulture. Na taj način potrebno je stvoriti okruženje koje će u sljedećim koracima privatni kapital prepoznati i pokrenuti potrebne investicije. Svaka od razvijenih država EU-a to je već napravila te kontinuirano dograđuje taj svoj sustav. Pritom se koristiti svim onim podrškama koje koriste i naši konkurenti (tzv. skriveni poticaji) kako bi se dodatno potpomogla konkurentnost industrije. Tako primjerice u Italiji država upumpava vodu u održavane kanale kako bi omogućila ratarima da navodnjavaju svoje parcele praktično besplatno i time ostvaruju veće prinose po hektaru. U RH se bavimo odvodnjom vode, a ne upravljanjem vodama. Bit je u tome da treba stvoriti okvir koji će privući interes kapitala i pokrenuti investicije koje će dovesti do pretvaranja sirovine u finalni proizvod - kaže Kosanović i naglašava da treba riješiti problem radne snage.
"Obrazovana i stručna radna snaga u poljoprivredi, uz zemljišni resurs, jedna je od ključnih poluga na kojima se temelji konkurentnost svake ozbiljne poljoprivredne proizvodnje u cijelom EU-u, pa tako i hrvatske. Stoga je pravilno upravljanje tim resursom jedan od odlučnih kriterija za razvoj poljoprivrede kao konkurentne djelatnosti. Kako su i ranije navedeni podaci - čak 38 % registriranih poljoprivrednih subjekata ne zapošljava ni jednog djelatnika, 53 % zapošljava 1 - 9 djelatnika, a poduzeća koja zapošljavanju 250 - 499 i više od 499 samo je 0,17 %. Kada se pogleda struktura zaposlenika zaposlenih, vidljivo je da se tek u većim poduzećima zapošljava široki profil visokoobrazovanog kadra (tehnolozi, inženjeri, IT stručnjaci, ekonomisti...) koji posjeduju sva stručna znanja za modernu poljoprivredu te u skladu s time u takvim sustavima zaposlenici ostvaruju i veća primanja - prosječna netoplaća u 35 najvećih poljoprivrednih subjekata iznosi 4892,17 kn (podaci DZS za 2018.), a za visokoobrazovani kadar je i veća. Radno intenzivne djelatnosti u poljoprivredi - kao što su voćarstvo, povrćarstvo i vinogradarstvo, gdje postoji izrazita sezonalnost intenziteta radova, susreću se s velikim problemom nedostatka radne snage. Posebno se to odnosi na ubiranje plodina u kratkom roku u velikoj količini, s obzirom na tehnološke rokove. S jednakim se izazovom suočavaju i trgovačka društva i OPG-ovi koji sve poslove inače obavljaju samostalno, a u berbi im je dodatna pomoć nužna. Ostale članice EU-a imaju mnogo jednostavniju i jeftiniju proceduru zapošljavanja sezonskih radnika u poljoprivredi, a poslujemo na zajedničkom tržištu, što znatno utječe na našu konkurentnost. Primjerice, sezonske poslove u Nizozemskoj, Belgiji ili Italiji mogu obavljati svi, od starijih maloljetnika do umirovljenika, i to uključujući i stalno zaposlene. Sva davanja se plaćaju kroz kupnju vrijednosnog kupona (markice) za svaki dan sezonskog rada, a čija je cijena u Nizozemskoj 7 eura, ili u Italiji 4 eura, a u Rumunjskoj prosječno 1,5 eura (10 % na isplaćeno radniku). Na takav način može se raditi najčešće do 90 dana godišnje kod jednog poslodavca. U Republici Hrvatskoj ta su davanja mnogo veća i iznose od 40 do 55 % na netoiznos isplaćen radniku", kaže Kosanović te zaključuje: "Strategija i sve politike hrvatske poljoprivrede trebale bi objektivno akceptirati sve prednosti i nedostatke svih dionika sustava i fokus staviti na to kako da one uspješne učini još uspješnijima, a one manje uspješne potakne na korištenje alata koji im mogu pomoći biti uspješniji. Svi sustavi dio su jedinstvenog sistema i jedni bez drugih ne mogu. Podjele na "velike“ i "male“ nisu dobre i ne dovode do razvoja poljoprivrede u Hrvatskoj. Mi u HUP-u smo napravili podloge koje ćemo rado podijeliti sa svim relevantnim dionicima koji trenutno promišljaju strategiju sektora, sve kako bismo dobili najbolje za sve nas. Poljoprivreda u Hrvatskoj ima golem potencijal i uz pravilno upravljanje može generirati dodatne milijarde kuna prihoda."