Nagrada hrvatskog glumišta Matei Marušić doista je jako važna i uvjerena je da si ju svaki mladi umjetnik potiho priželjkuje. Time je veća čast što dolazi od struke, koja je njezinu Lauru (Staklena menažerija) prepoznala kao najbolju. Ne čudi jer filigranski joj je pristupila, ističe. Nagrada je potvrda da se jednako snažno može djelovati i iz manjih kazališta, no generalno ne mogu konačno potvrditi glumačku vrijednost, pa Matea zna da je nužno iznova dokazivati se i postavljati pred sebe veće izazove.

Zašto masterclass?

- Masterclass je oduvijek bio želja i potreba da studij u cijelosti dovedem do kraja te time usavršim akademske temelje glume. No nakon što sam završila četverogodišnji BA studij glume na sarajevskoj Akademiji, relativno brzo sam dobila priliku za profesionalni rad, pa je time moja svaka sezona bila sve zahtjevnija i nisam nalazila prostor u kojem bi bilo zahvalno paralelno i studirati. Razmišljajući o svojim zadatcima za trenutačnu sezonu, ocijenila sam kako je baš sada najpovoljnije razdoblje za moje napredovanje i odvažila se na prijamni točno tri godine nakon diplome u Sarajevu. U glumi nema pravila, mnogi rade i bez MA-a, gluma je ipak zanat, no Akademija je neponovljivo najpogodniji teren gdje se uz vodstvo iskusnih kolega najbolje može razvijati i raditi na vlastitoj glumačkoj vrijednosti.

Perfekcionizam u teatru odmaže ili dodaje?

- Ovisno o kojem je vremenskom dijelu procesa stvaranja predstave riječ. U startu je ključna sloboda, davanje i najvažnije - igra, koja se poslije modelira i brusi. "Igrati" nije isto što i "igrati se".

Što to očekuješ "dobiti"? Što ti "fali" kao glumici? Ne manjka ti ni nominacija ni nagrada.

- Iskreno, nisam išla s tom pretpostavkom. Mislim da nisam ni svjesna koliko toga mi još "fali". Premalo je uloga prošlo kroz moj CV da bih dokučila sve prednosti i nedostatke kojima raspolažem. Radim na tom da se moja glumačka svijest i zrelost šire i idu naprijed, pa prema tomu - to i očekujem "dobiti" za uzvrat.

Zašto Akademija u Novom Sadu, od svih ostalih? Što i tko je presudio?

- Proučavala sam programe raznih akademija u cijeloj regiji, raspitivala se kod kolega za iskustva te vodstvo profesora i mogu reći da nisam odmah u startu mogla brzo odlučiti. Htjela sam ići dalje i učiti od profesora i kolega od kojih još nisam imala priliku. U početku je bila dvojba FDU Beograd ili Akademija umjetnosti Novi Sad. Izišla sam prvo na prijamni u Novi Sad pokušati, ‘upala‘ i to mi je bio odgovor koji se, mislim, pokazao kao najidealniji za mene. Čast mi je biti u klasi ugledng prof. Borisa Isakovića te učiti filmsku glumu od Leona Lučeva. Mislim da nisam mogla dobiti bolju kombinaciju.

Što uopće glumac može dobiti na masterclassima poput ovoga? Konkretno i opipljivo.

- Može razvijati svoj stil, svoju autentičnost, osvijestiti težinu vlastite odluke na sceni, praviti izbore i za njih odgovarati. Ali i ponovno se vraćati osnovama glume koje su neizbježne za napredak. U konačnici, na sve dublji način propitkivati glumačku zrelost na dugom profesionalnom putovanju.

Pred vratima premijera, iza vas praizvedba Štajge.

- Da, vinkovačka je to priča koja prati život jednog željezničara, ali time i svih željezničara, njihovih obitelji i ognjišta koja su nerijetko trpjela zbog specifičnosti tog poziva na prostoru nekad najvažnijeg prometnog čvorišta bivše države. Igram Mariju - suprugu glavnog aktera priče, te Luciju. Za mene je bilo vrijedno istraživati i baviti se nekadašnjim životom naših predaka, pratiti ulogu žene u tzv. muškom svijetu, pronalaziti na tom putu svoj stav i, ono najdragocjenije, podsjetiti se važnosti svojih korijena. Kako je ovo jedna doista autentična, emotivna priča, očekujem da će se stariji i mlađi Vinkovčani i oni koji su iz drugih krajeva prisjetiti i poistovjetiti sa sudbinom na koju nas upozorava svakodnevica.