Nakon početka prikazivanja filma Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera sjedio sam s prijateljem na kavi i vodio neobvezni razgovor o nogometu, NBA-u, novom Netflixovom serijalu The Witcher, kada mi je moj sugovornik, s blagim strahom u glasu, priopćio kako nikada nije gledao ni jedan film iz dotičnog serijala. Nekoliko dana poslije, nakon što sam odgledao Uspon Skywalkera, pomislio sam kako zavidim prijatelju što je cijeli svoj dosadašnji život uspio izbjeći cirkus zvan Ratovi zvijezda. Naime, nakon što je prošli film Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi stigao u kina, sjeli smo i odgledali sve dotadašnje filmove iz serijala. Iskreno posljednji odličan film bio je Imperij uzvraća udarac, koji je snimljen prije 40 godina, a svi nastavci nakon njega jednostavno su - ajmo biti pristojni i blagi pa reći - zabavni. Kada je George Lucas 1999. godine obnovio sagu s Fantomskom prijetnjom te naišao na pobunu protiv svojeg djela od strane "istinskih fanova", bilo je jasno kako su stvari već tada izmaknule kontroli. Iako sva tri filma iz tog dijela sage izgledaju kao crtići, zbog pretjerane upotrebe CGI-ja, mene i danas, odnosno svaki put kada ih odlučim iznova gledati, najviše nervira Hayden Christensen i njegova mimika lica. Jednostavno mi je nepodnošljiv. Uspijem preživjeti i svako pojavljivanje Jimmyja Smitsa, Jar Jar Binksa, pa čak i Jakea Lloyda, kao i onaj užasni okršaj u Klonovi Napadaju, ali Hayden mi je uvijek bio i ostao kamen pravi smutnje velike.

Meni su ova posljednja tri filma bila nepotrebna jer, osim što su, a to je valjda vidljivo iz aviona, imali ideju za možda jedan film, glavna premisa cjelokupne trilogije, koju su dali u ruke J. J. Abramsa, jest patetika i nostalgija, u kojoj smo na svako pojavljivanje Fisherove, Forda i Hamill trebali uzdisati za starim dobrim vremenima. Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera majka je svih patetičnih filmova, o kojemu bi i gospodin Freud imao mnogo toga reći. No o tome možda jednom drugom prilikom. Zapravo, kada malo bolje razmislim...