Mladost, ludost i robovanje stereotipima odnijeli su tri mlada života, četvrti će, nadamo se, biti spašen, ali uvijek nakon nesreća poput ove u Osijeku ostaje pitanje: “Je li se moglo spriječiti, izbjeći...?” Nažalost, samo u pjesmi “Bog može biti drug, pa okrenut’ jedan krug unazad planetu”, jer tada bi, prije svih, roditelji puno toga učinili drukčije.

Roditelji koji se brinu o egzistenciji, koji pokušavaju obiteljima osigurati i više nego što realno mogu, roditelji koji su prepustili vrtićima, školama, ulici... da im odgajaju djecu jer rade po dva-tri posla ili su jednostavno podlegli kolektivnom trendu i rezignirano sugerirali: “A zašto bi ti bio/la drukčiji/a od drugih?” Jer, važno je biti fast & furious, važno je biti protiv sustava... Uz to, važno je na statusnoj ljestvici održavati rejting najnovijom generacijom mobitela, izlaziti na in mjesta i voziti automobil iz njemačkog “svetog trojstva” (Audi/BMW/Mercedes). I među roditeljima je to simbol uspješnosti, pa je logično da i djeca nastave tradiciju.

Morbidna logika kako je dvadeset godina star automobil iz navedenog terceta bolji od nekog novog s “krivim” pedigreom rezultira svakotjednim tragedijama. Nebitno je što novi automobili imaju ugrađene novije, bolje, pouzdanije sustave zaštite, nebitno je što koriste suvremeniju tehnologiju... “Švabo je Švabo”. Pričati o zamoru materijala nakon dvadeset godina upotrebe, o banalnosti da su današnji tanji i lakši limovi čvršći i izdržljiviji od onih prije dvadeset godina jednako je pričanju zidovima. Istovremeno, takvi su automobili relativno dostupni jer država nakaradno oporezuje nova, sigurna, pouzdana i štedljiva vozila. No i takvi stari i “poželjni” strojevi su preskupi novim mladim vlasnicima jer održavanje takvog automobila ima svoju cijenu. Prije svega gume, čija se kvaliteta i starost u nas gotovo i ne kontroliraju, pa se cestama koturaju dalekoistočni proizvodi upitne kvalitete ili gume poznatih i provjerenih proizvođača, ali proizvedene otprilike iste godine kada i ponosni vlasnik moćnog vozila. Moć i prividni prestiž koji nude 150+ konjskih snaga pod haubom bliski su rođak moći i prestižu koje nose boce skupe votke i energetskih napitaka uronjenih u led do ranih jutarnjih sati. Iz vikenda u vikend. Uz neizbježne lajkove na društvenim mrežama. Jer cool je biti u sedmom nebu, ploviti izmaglicama opijenosti, pa zašto onda ne i gradskim ulicama. Cool je psovati najužu, pa sve širu rodbinu cijelom svijetu po društvenim mrežama kada strada netko tebi blizak, ali nije cool pružiti pomoć čovjeku kojega si upravo pregazio na pješačkom prijelazu ili si tome svjedočio sjedeći u automobilu. Cool je i što vozač nema dozvolu. “Samo levati imaju dozvolu, pravim frajerima to ne treba.” Oni i tako, zahvaljujući angažiranim roditeljima već voze. A i tih sedam do deset tisuća kuna za stjecanje vozačke dozvole bolje je uložiti u novu “pilu” i alkohol nego se mrcvariti po autoškolama. Autoškolama od kojih svi očekuju čuda. Autoškolama koje bi u trideset sati od nekoga trebale napraviti tolerantnog, smirenog i razumnog vozača. Prije svega čovjeka koji će biti svjestan i drugih sudionika u prometu i koji neće gaziti preko živih i mrtvih kao da ne postoje. Čovjeka koji će razmišljati i o drugima u prometu, o odgovornosti jer vozi nekoga u automobilu. Nekoga tko je nečije dijete, ponos, nada....

I onda, u trenutku, u velikom prasku sve nestaje. Sav privid moći, snage, žestine, inata. Slijedi triježnjenje. Neke sustav urazumi, a nekima roditelji skupim odvjetničkim manevrima omoguće da dokažu da je, recimo, pokojni suvozač upravljao vozilom, da su iz društveno angažirane i prihvatljive obitelji i da zatvor ne bi bio primjerena kazna za oduzimanje života.

A život je samo jedan. I samo je jedna pogreška dovoljna da ga se ugasi. Pa i više njih jednom pogreškom. A pogreška nije plod trenutka, pogreška se vuče godinama, još tamo od vremena kada su se roditelji umiješali u bezazlenu dječju svađu, kada su ignorirali svjetlosni i zvučni signal za nezakopčani sigurnosni pojas u automobilu, kada su tolerirali vožnju izvan dječje sjedalice, kada su psovali sve svima u prometu, kada su policajcu s 200 kuna nudili zaborav, kada su oštetili nečiji automobil na parkingu šoping-centra i otišli... Svakim su danom u bombu dodavali još poneki gram eksploziva. A onda je centrifugalna sila na jednom zavoju bila prejaka i izvukla osigurač iz bombe. Događaji kojima svjedočimo i koji pune stranice crne kronike samo su ispadanje osigurača iz bombe. Oružje je napravljeno i stavljeno nedoraslima u ruke mnogo ranije, na nekom drugom mjestu.