Hrvatska je na globalnoj mapi samo sitni detalj tektonskih promjena koje su na djelu, a, na žalost, ne kao subjekt, nego kao objekt istih dubinskih transformacija uronjena je u vremensko-prostorni vakuum, koji ponekad sliči beskrajnoj slijepoj ulici - kazuje mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba, te dodaje:

- Govoreći o krajnjim posljedicama velikih ideoloških sustava 20. stoljeća - komunizma, nacionalsocijalizma i kapitalizma - filozof Augusto del Noce ističe kako je svaka od tih ideologija, bez obzira na prvotne idealističke namjere, iznjedrila potpuno suprotne, negativne i tragične posljedice. Tako i na ovim prostorima, nakon raspada Jugoslavije i stjecanja državne neovisnosti, Hrvatska možda grabi istim putem, jer je s bolnim porođajem demokracije i slobode iznjedrila najgore oblike moralne i društvene korupcije, i turbokapitalističke grabežljivosti. Patološke pojave u društvu tek su vidljivi fenomen koncepcijske metastaze koja se odvija u dugim vremenskim lukovima. Tako su, primjerice, korupcija, kriminal, moralna kriza nasljeđe dugoročnoga procesa kulturološkog rastvaranja poimanja svijeta i bitka. Nije ni čudo što se svijet i Hrvatska vrte u krug kao miševi u kotlovnici, jer se samo reaktivno dotiču simptoma političkih bolesti, a ne njihovih korijena.


Hrvatski narod i nakon više od 19 godina ostaje talac obmane nove ideologije statusa quo - TINE (There is no alternative!), prema kojem nema moguće i druge alternative osim one bipolarne sistemske podjele na liberalnolijeve i na liberalnodesne stranke establišmenta. Ključno pitanje svih izbora u Hrvatskoj blisko je vezano uz mogućnost izranjanja i sazrijevanja političkih državotvornih elita, a zatim su sasvim nebitna pitanja izborne statistike, anketa i tragikomični folklor izbornih kampanja te nesuvislih programa s desne ili lijeve strane. I stoga bez korjenite strukturne društvene, kadrovske i političke promjene u smjeru resuverenizacije političke i gospodarsko-društvene sfere karusel izbora služi za ponovnu normalizaciju i reprodukciju političkog klijentelističkog monopola zamjenskih stranačkih oligarhija.


Od prvog dana siječnja 2020. ulazimo u završnu godinu drugog desetljeća 21. stoljeća. Po čemu ćemo pamtiti proteklih 19 godina, koje biste događaje u svijetu izdvojili kao najvažnije?


- Moglo bi se ironično ustvrditi da ni jedan ozbiljan think tank, futurološka studija nisu mogli predvidjeti ključne političke događaje proteklih godina: pobjedu Trumpa na predsjedničkim izborima, britanski Brexit, masovne migracije, uspon populizma u Zapadnoj Europi i pojavu "žutih prsluka", što zapravo dobro ilustrira raskorak između interpretativnih obrazaca dominantnog establišmenta i realnih zbivanja te društvene zbilje na terenu. Pojavu populizma i suverenističkih pokreta, koji su danas demonizirani od liberalnolijevog oligarhijskog poretka, treba naprotiv sagledavati u pozitivnom kontekstu kao mogućnost i dobru priliku za preispitivanje i vraćanje demokracije na njezina temeljna suverenistička, referendumska i narodna izvorišta.

Gledajući iz pozicije nekakvog predviđanja, futurologije, jesmo li spremni za novi golemi iskorak prema budućnosti? I na kojem sve planu...?


- Kada ističete futurologiju, treba spomenuti studije i predviđanja kolapsologije. Današnji prizori prirodnih katastrofa, masovnog zagađenja, raznih ratova i sukoba postali su sastavni dio našeg kolektivnog društvenog imaginarija, koji nas zapravo na neki način priprema i uvjetuje kako bismo živjeli s idejom o neizbježnom kraju svijeta. Taj katastrofični dominantni diskurs o neizvjesnosti globalnog urušavanja i apokalipse, popraćen cjelokupnom kinematografskom hollywoodskom mašinerijom, star je kao i svijet. Nova znanost kolapsologija, koja proučava uzroke i posljedice urušavanja civilizacija, staro je pitanje i tematika koja opsjeda Zapad već puna dva stoljeća. Naime, tijekom povijest brojni su primjeri u književnosti, filozofiji, ali i u političkim teorijama, koji navješćuju mogućnost pada civilizacija, poput Špenglerove teze o propasti Zapada, i rađanja nove civilizacije. A popularnost takvih katastrofičnih teza graniči s njihovom trivijalnošću, jer sama ideja o brutalnom urušavanju civilizacija često ne uzima u obzir složenost raznih okolišnih, prirodnih, gospodarskih, društvenih i geopolitičkih dinamika koje prethode takvom scenariju, a koje su izravno povezane s pitanjem velike pripovijesti o nastanku i genezi svijeta i civilizacija. Kolapsologija (latinski: collapsus - "koji se urušava u bloku"), kao relativno nova znanost koja proučava uzroke i mehanizme urušavanja svijeta, pokazuje s pravom ranjivost tehnoznanstvene suvremene zapadne civilizacije. U tom smislu, ubrzavanje ritma nestanka raznih prirodnih vrsta, naftni pik, proliferacija novih rizika mogu biti simptomi, indikatori, ali i mogući okidači lančanog urušavanja. Riječ je o uvjerenju da ne postoji neprestani i neograničeni tehnološki i gospodarski rast te da će naša "termoindustrijska civilizacija" neizbježno doživjeti urušavanje.



Može li globalizacija postati još izraženijom, masovnijom opcijom, i kakve su u takvom okviru mogućnosti tržišta, gospodarstva i biznisa?


- Sve veći broj naroda više se ne prepoznaje u paradigmi "globalizacije" ili "neprestanog rasta", koja je 80-ih trebala donijeti opći prosperitet svima. Naprotiv, zapadnoeuropska društva, pa i američko, suočena su s fenomenima periferizacije i deklasiranja srednjih klasa, gubitnika globalizacije, i sve većom koncentracijom bogatstava u rukama povlaštenih slojeva, koji su dobitnici globalizacije. Taj globalistički model, koji je putem tržišne globalne unifikacije trebao ukinuti povijest, o čemu govori Fukuyama, zapravo je trebao razvlastiti narode u tri područja: u političkom smislu narod je razvlašten izbornim inženjeringom i nepoštovanjem rezultata referenduma; u ekonomskom smislu najosjetljiviji segmenti naroda i srednji sloj lišeni su sigurnosti rada, elementarne plaće i kupovne moći; u identitetsko-kulturnom smislu razvlašteni su jer se narodnoj zajednici nameće dominantni narativ socijetalnih i kulturnih manjina. Povlaštena oligarhija supstituirala se narodu, a liberalizam i manjinski narativ supstituirali su se izravnoj demokraciji i republikanskom načelu jednakosti i sudjelovanja u političkom životu. Model nacionalne države ostaje još uvijek najprikladniji okvir za realno i neposredno sudjelovanje naroda u političkom životu, a nacija još uvijek čini nenadmašivi horizont demokracije.


Postavlja se pitanje doživljava li danas suvremena globalizacija kao višeslojni tehnokomunikacijski, gospodarski, društveno-kulturni proces fazu istrošenosti, i možda postupnog rastvaranja. Jedno od gorućih pitanje globalizacije ostaje siromaštvo i rastuća nezaposlenost. Globalizacija stvara jaz između bogatih i siromašnih tako što se velike i moćne korporacije spajaju i šire. Poneki analitičari, poput Manfreda B. Stegera, smatraju kako je globalizacija dominantna ideologija s neoliberalnom agendom, a manje paradigma. Ako uzmemo "cirkularne ili kružne posljedice globalizacije", možemo ustvrditi kako se negativni aspekti globalizacije pojavljuju u obliku "zloćudnog kruga" koji donosi siromaštvo, zagađenje okoliša, generira organizirani kriminal, širi etničke sukobe te pojačava fundamentalizam i globalni terorizam. Stoga poneki ekonomisti, poput Francoisa Lengleta, najavljuju "kraj globalizacije" i povratak na relokalizaciju realne ekonomije i pravedniju preraspodjelu dobara i profita. Koliko se svijet tehnološki, kulturološki, politički i gospodarski integrira, toliko se i dezintegrira, tako da svijet doživljava ono što je J. Rosenau nazvao "fragmergacija", odnosno dvostruki proces integracije i fragmentacije, proces koji on naziva "postinternacionalizmom".
Kad se sve uzme u obzir, kako bi, prema vama, glasila završna ocjena 19 proteklih godina 21. stoljeća, uz moguća očekivanja u idućih 30 godina, do 2050., koju mnogi uzimaju za ključnu točku u završnici započetih megapromjena u svijetu?


- Tih 19 godina relativno je malo, a povijest čovječanstva bila je puna katastrofa, kriza, epidemija i drugih velikih poremećaja. Ono što je danas različito jest da naše doba ponekad kombinira elemente kraja i urušavanja s obzirom na ubrzanu konvergenciju serije globalnih velikih poremećaja, koje još uvijek ne možemo u cijelosti dešifrirati i objasniti, ali koji imaju sva svojstva revolucionarnih nihilističkih procesa. Današnji je svijet suočen s demografskom revolucijom, svjetsko se pučanstvo povećalo s 2,5 na 7,7 milijardi ljudi, s perspektivom od 10 milijardi za 30 godina. Svijet je suočen s geopolitičkim fenomenom multipolarizacije, u kojem je Zapad izgubio vodeću ulogu, s pojavom novih sila - Rusije, Kine, BRICS-a. Svijet je također suočen s ekonomskom revolucijom, s urušavanjem industrijske civilizacije, s krizom demokratskih sustava, s usponom političkog islama i prijetnjom islamističkog globalnog terorizma, s nestankom "holističkog" modela društva jačanjem individualističkog društva u kojemu nestaju solidarnost i povijesne identitetske čvrste sveznice.



Gledajući na planu tehničkog i tehnološkog razvoja, dojam je da su promjene bile nikad brže u povijesti civilizacije. Kako objasniti tako munjeviti napredak?


- Fenomeni ubrzavanja povijesti, o kojima govore Paul Virilo i Edgard Morin, zapravo su simptomi nove numeričke "disrupcijske ekonomije", koja svojom brzinom inovacija i tržišne dinamike poremećuje kapacitete adaptiranja i stvara socijetalne i psihološke posljedice istih transformacija na individualnoj i kolektivnoj razini. Carstvo sveprisutne ekonomije dovelo je do ekonomizacije, a i postupne automatizacije svih segmenata društva, koje su zamijenile ideološke, religiozne povijesne referentne matrice prve i kasne moderne. Nove IT tehnologije i četvrta industrijska revolucija transformirale su mentalnu mapu ljudskog društva na globalnoj razini, otvorivši neizvjesne perspektive robotizacije i nove numeričke mrežne kapitalističke ekonomije, koja je u biti revolucionarna jer generira još nejasnu sliku nove civilizacije. Nitko ne može precizno definirati kakve će imati posljedice nove IT tehnologije i numerička revolucija. Jesu li samo instrumenti u službi čovjeka kao sredstvo emancipacije ili su sredstva mentalne alijenacije? Ono što je sigurno jest da su takve tehnologije promijenile kolektivnu i individualnu percepciju svijeta, načine života i poglede na svijet. Ključno pitanje futurologije i ozbiljne prospketive budućnost je nove posthumane antropologije, koja se stvara pred našin očima s procesima robotizacije, autonomizacije umjetne inteligencije, što već navješćuje novo transhumanističko doba. Uvijek treba imati na umu i na temelju iskustava iz povijesti znati da su civilizacije prolazne i krhke, mogli bismo citirati povjesničara Arnold Toynbeea: "Kraj jednog svijeta nije kraj svijeta!" Neki književnici i esejisti poput Houellebecqa i Philippe Muray ističu da je na djelu neka vrsta "meke", "neprimjetne" apokalipse, proces tihe eutanazije modernog svijeta, koji je apsurdan, trivijalan i rezigniran do te mjere da njegov progresivni nestanak ne izaziva nikakvu reakciju. I zaista ne treba zažaliti za takvim svijetom, koji od prosvjetiteljstva pa sve do danas nosi u sebi sjeme besmislenosti liberalne antropologije. Svijet koji nestaje pred načim očima svijet je industrijskog i postindustrijskog moderniteta, doba masa i ideologija moderne, nestanak tvrde "hardverske" modernosti, koja prepušta mjesto, kao što to iznosi Zygmunt Bauman, dobu tekuće, meke, fluidne "softverske" modernosti. Ono što nazivamo postmodernim nije ništa drugo nego posljedna faza akutne krize moderniteta, u kojoj se rastaču stabilna i trajna referentna uvjerenja, kao preludij, uvod u novu fragmentiranu društvenu i životnu zbilju nesigurnosti i anomije.



Kad usporedimo situacije iz prošlosti s današnjima, do kakvog zaključka dolazimo?


- Što se tiče zapadne Europe, pojava populizama i kriza zastupničke demokracije podsjeća na kraj Weimarske Republike u Njemačkoj. Svjedoci smo zatvaranja jednog ciklusa moderniteta, jednog svijeta obilježenog nestankom Lyotardovih "velikih pripovijesti" i ideoloških uvjerenja. Konture novog svijeta su neizvjesne, ali već živimo u svijetu u kojemu je nova dominantna ideologija, zapravo neideologija, tržišta kolonizirala kolektivnu svijest i pojedinačni imaginarij, svijet u kojemu prevladava tehnomorfizam, narcisoidni individualizam, socijalno razvezivanje, fetišizacija robe i rentabilnosti. Moglo bi se reći kako svijet ustraje u svojim zabludama, u "strahotama zablude" i slijepoj prometejanskoj vjeri u neprestani napredak ne znajući iščitavati transhistorističke poruke ekstremnih događaja. Svijet nije toliko različit od onog iz VI. st. prije Krista, ili renesanse i Francuske revolucije, pa ni kraja XX. stoljeća. René Guénon govori o krizi modernog svijeta, a Julius Evola o nužnosti "pobune protiv modernog svijeta" u kojem prevladava carstvo materije (materijalizam i hedonizam), ekonomizam i antropocentrizam. Međutim, može li se govoriti o kraju svijeta? Zanimljiv je odgovor književnika Edouarda Drumonta (koji je znatno utjecao na Barrésa, Maurrasa i Daudeta), koji u svom djelu "Kraj jednog svijeta" govori o kraju svijeta tijekom kojeg su nakon Francuske revolucije i Svete alijanse u Europi prevladale financijske oligarhije koje su prisvojile vlast u parlamentima. Zanimljivo je da Drumont već tada ističe "pojavu špekulativnog kapitalizma koji je uništio realnu ekonomiju". S primjerom velikih prirodnih katastrofa svjedoci smo koliko je visoko tehnološki napredna i bogata zapadna civilizacija ujedno krhka i ranjiva. Zapadni svijet se neizbježno urušava i nestaje iznutra, jer mu unatoč njegovim visoko materijalnim sastavnicama nedostaje duhovna sastavnica kao pokretač obnove, i zato bi kraj tog svijeta sličio "teatralnoj apoteozi, u kojoj narodi nestaju u bezbolnoj agoniji pjevajući himne vječnosti"! Možda je jedan od najvećih nedostatka kolapsologije što uz ekonomske, materijalne, prehrambene, bioprirodne čimbenike, koji čine indikatore za moguće urušavanje društava, ne uzima dovoljno u obzir duhovni čimbenik narodnih zajednica i njihov kapacitet pružanja otpora. Naime, ako polazimo od stajališta da je svaka civilizacija (pa i ljudska društva) utemeljena na duhovnoj i materijalnoj sastavnici, onda se može ustvrditi kako to društvo ili civilizacija mogu napredovati u svom materijalnom razvoju dok je istodobno duhovna sastavnica u regresiji. Duhovni napredak i materijalno blagostanje društva mogu simultano koegzistirati u jednom društvu. No treba napomenuti kako regresija duhovne sastavnice nužno dovodi do raspada društva i ako je njegova materijalna i tehnološka sastavnica u usponu.

Povjesničar Arnold Toynbee ističe kako "civilizacije izumiru samoubojstvom, a ne zločinom izvana". Civilizacije, kao i narodi, opstaju i jačaju kada imaju sposobnost i dovoljno snage suočiti se s novim izazovima i ponuditi rješenja kako bi usmjerile društvo. Presudna je tu uloga elita kao "kreativnih manjina" za pokretanje takvih rješenja. Kada nisu sposobne nositi se s izazovima i krizama, one padaju i izumiru.