Piše: Nikola KUČAR

Isprva se činilo kao dobra ideja, napraviti popis najboljih filmova koje sam imao prilike gledati tijekom 2019. godine. A onda su uslijedili problemi. Popis koji sam stvarao od početka prošle godine ostao mi je zarobljen u kompjutoru koji više nemam. Zatim, uvijek ista dvojba oko filmova koji su premijeru imali u godini ranije, a mi smo ih gledali tek 2019. godine, poput recimo sjajnog Izgaranja Lee Chang-donga. Uglavnom, da ne duljim, evo popisa dvadeset i jednog naslova koji me je ove godine oduševio. Ako se na njemu nalazi neki od naslova koji smatrate da pripada 2018. godini, to je samo vaš problem. I da, u izboru nema Jokera ili Osvetnika: Završnica ili pak Irca. Pa vi vidite želite li ostati s nama do kraja teksta.

Radnja filma Noe Baumacha prati uspješnog kazališnog redatelja Charlieja Barbera (Adam Driver) i njegovu suprugu/muzu Nicole koji se rastaju. I to je to. Samo što između njih dvoje još uvijek postoji razumijevanje, ljubav i golema količina poštovanja. Ono što je trebao biti sporazumni razlaz, vrlo se brzo pretvara u opaki obračun dva ega koji ruši sve pred sobom, ostavljajući iza sebe pustoš koja slama dvoje glavnih likova, ali i gledatelja pred malim ekranima. Njihove pakosne rasprave o skrbništvu nad sinom Henryjem samo prividno maskiraju prave osjećaje sebičnosti, nesigurnosti, gnjeva, okajanja i poniznosti - koji ovaj film čine pravim malim draguljem sedme umjetnosti.

Filmovi Nurija Bilge Ceylana, bar posljednja tri u filmografiji, a pritom mislim na Bilo jednom u Anadoliji, Zimski san i Drvo divlje kruške, spori su i elegični filmovi, no svaka scena, ako joj poklonite dovoljno pozornosti, zaustavlja dah. Svaki pogled, uzdah ili pak snježna pahulja orkestrirani su savršeno, a kamera snimatelja Gökhana Tiryakija uvlači nas u svijet seoskih krajolika Turske koji budi nostalgiju i čežnju za selima u kojima smo kao djeca provodili praznike. Ili pak za vremenima koja nikada nismo doživjeli, ali ih volimo sjetno posjećivati, jer surovost svakodnevne realnosti zamućuje nam razum pa ne znamo jesmo li išta od toga uistinu i doživjeli ili je sve bilo samo snoviđenje.

Prikazan premijerno na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu, Ptice ljeta film je koji me svakom minutom svojega trajanja zarobio, jer priča je toliko vizualno moćna i nadrealno iskrena da su mi misli neprestano bježale u Marquesov Macondo. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kolumbijskoj pustinji Guajira obitelj iz domorodačkog plemena Wayuu preuzima vodeću ulogu u novom poslovnom trendu uzgoja marihuane, mijenjajući radikalno dotadašnji tradicionalni način života i postajući vodeći uzgajivač marihuane. Obitelj otkriva sve čari novostečene moći i bogatstva, no kada se pohlepa, strast i čast umiješaju u priču, dolazi do rata koji u pitanje dovodi njihove drevne običaje i opstanak obitelji.

Kao u, recimo, Vraćam se ili Sve o mojoj majci, Pedro Almodovar kroz svoje likove priča o svojem životu, ljubavima i sjećanjima. Svi hvalospjevi i brojne nagrade koje je film dobio zasluženi su, jer od prvog ponovnog susreta Salvadora Malla (Antonio Banderas) sa starim prijateljem Albertom Crespom (Asier Etxeandia) Almodovar će vas povući za rukav u svijet prepun sjećanja, nježnosti, sjete, tuge, slave i boli. Prekrasan u svojoj intimi koju dijeli s gledateljima, Tuga i slava, uz već spomenute, bez sumnje je jedan od najljepših Almodovarovih filmova u karijeri. I da ne zaboravimo spomenuti, najbolja uloga u karijeri Antonija Banderasa.

Film Miljenica, prvi povijesni film redatelja Yorgosa Lanthimosa, pravi je miljenik kritike, o čemu najbolje svjedoče i brojne nagrade koje je film dobio s obje strane Atlantika. Povremeno potresno mračna, ali duhovita priča o trima vrlo autoritativnim ženama koje manipuliraju koristeći ljubav, naklonost i moć, što je zapravo i vrlo suvremena tematika. Film ima svoj vlastiti mali svemir, a Lanthimos se poigrava vanjskim događajima kako bi motivirao unutarnje živote i osobnu politiku svojih likova. A ti glavni likovi koje su maestralno odigrale Olivia Colman, nagrađena Oscarom kao najbolja glumica, kao i Rachel Weisz te Emma Stone, samo su krema na ionako savršen biskvit kakav je Miljenica, sastavljen od zaista neobičnih sastojaka.

Posljednji film korejskog velemajstora Joon-ho Bonga, autora nekih od najdojmljivijih naslova u ovom stoljeću poput Domaćina (2006.), Sjećanja na ubojstvo (2003.) ili Snowpiercera (2013.), Parazit, dobitnik ovogodišnje Zlatne palme u Cannesu, istinsko je remek-djelo sedme umjetnost, uvrnuti spoj crne komedije, trilera i sociološke drame, briljantno slojevita studija moderne Koreje, ali i civilizacije - čiji su temelji opasno nagrizeni klasnim i svim drugim nepravdama - koja munjevitom brzinom juri prema svojem kraju. Hoćemo li na kraju našeg putovanja na ovom planetu zadržati bar malu dozu ljudskosti ili ćemo nastaviti biti krvožedni paraziti koji su uništili ovaj treći kamenčić od Sunca.

Dani i Christian mladi su američki par čiji je odnos na rubu razlaza. No nakon što ih obiteljska tragedija zadrži zajedno, dvojac zajedno sa svojim prijateljima odlazi u izolirano švedsko selo na neobičan festival ljetnog solsticija i slavlje koje se događa samo jednom svakih 90 godina. Ono što počinje kao bezbrižan ljetni odmor u zemlji vječne sunčeve svjetlosti, doživljava zlokoban zaokret kada stanovnici sela pozivaju svoje goste da sudjeluju u svečanostima koje čine taj pastirski raj sve strašnijim i uznemirujućim. Film Arija Astera uznemirujuće je užiće za sva osjetila, s budućom divom sedme umjetnosti imena Florence Pugh, psihotriler o agoniji koju donosi nemogućnost izlaska ili, bolje reći, nedostatak hrabrosti za bijeg iz loše veze.

High Life u kojemu glavne uloge tumači Robert Pattisonu i Juliette Binoche, ulazi u kategoriju onih čudnih filmova. Usporen, brutalan, iskren, uznemirujući te, kao i svaki film slavne francuske redateljice, u centru priče ima erotiku, nasilje i putenost. Claire Denis, koja nas je prije dvadeset godina oduševila filmom Beau Travail, svojevrsnom adaptacijom knjige Hermana Melvilla, gotovo cijelu svoju karijeru hrabro kroči drugom stranom sedme umjetnosti, onom divnom stranom koja je vječno u sjeni, a koja se ne boji postavljati važna pitanja o ljudskom moralu, brutalnosti ljubavi i groznom osjećaju da ste stranac bez obzira na to gdje se nalazili.

Svakom minutom svojeg trajanja, svakom neizgovorenom rečenicom između glavnih likova, dok u offu netko prepričava ono čemu svjedočimo na ekranu, Transit se pred vašim očima pretvara u remek-djelo napetosti i kvazirealizma koje aktualizira teme izbjeglica, represije nad njima i jasno daje na znanje redateljevo mišljenje o šutljivoj većini koja to promatra, dok u središtu radnje svojeg filma smješta neobičan ljubavni trokut, darujući nam (ne)romantičnu priču prepunu žaljenja, traume i želje za iskupljenjem. Petzold kao da nam želi svojim teškim filmom poručiti kako zla u ratu nisu počinila nikakva čudovišta, nego obični ljudi. Ili kako ga je efektno nazvao jedan kritičar Casablanca za 21. stoljeće.

Bijesna i intimna priča o propasti demokracije u Brazilu, ali ujedno i upozoravajuća priča za cijeli svijet, pokazujući nam kako politički populizam, bez obzira na to s koje strane dolazio, uvijek ima cijenu koju će u konačnici platiti - narod. Jer nije ovo prvi film koji se bavi utjecajem novca i moći na korumpirane političare, kojih - IZNENAĐENJE - ima svagdje. Ali s obzirom na to da Costa dolazi iz “podijeljene” obitelji, u kojoj ima desničara i ljevičara, socijalista i kapitalista, revolucionara i članova brazilskog Kongresa, redateljica je priču o propasti ideje modernog Brazila u kojemu se protiv 60 posto članova Kongresa vodi kazneni postupak, ispričala na potresno intiman način.

Od prve minute filma Sjena jasno vam je kako ste upravo ušli u epski svijet Zhang Yimoua. Opet je kolorizam ključan u cijeloj priči, a dok kiša neprestano pada, mi pratimo priču o mladom i nepredvidljivom kralju, čiji život zagorčava ratoborni general. Ono što kralj ne zna, jest to da general skriva tajno oružje - dvojnika, koji će igrati ključnu ulogu u ratu, koji kralj ne želi. Naime, već na početku filma doznajemo kako je tijekom povijesti u Kini bilo uobičajeno da kraljevi i druge važne figure imaju svoje dvojnike koji su se nazivali “sjenama”. Nakon užasa zvanog Kineski zid, Yimou se vratio u formu i isporučio nam prekrasno stiliziranu akcijsku dramu, koja se gleda otvorenih očiju.

Odavajući počast 60-ima, odnosno filmu općenito, ali vrlo često i samom sebi, arogantni, ali nikad dosadni Quentin Tarantino snimio je zabavan film koji je prepun detalja, a koji bi vam mogli proći ispod radara ako ste previše zaokupljeni nekim drugim mislima. Stoga prije nego se zaputite u Hollywood na koncu 60-ih ili se poput mene odlučite vratiti još pokoji put, dobro se odmorite, otvorite širom oči i uživajte u svakom pažljivo smišljenom kadru i dijalogu u njemu. Naime, najveći geek filma imenom QT svoj deveti film nakrcao je mnoštvom easter eggsa, referenci i cameo pojavljivanja koji, uz sjajni glumački duo, DiCaprio i Pitt, čine ovo jednom zaista zabavnom pustolovinom u kojoj je sve moguće.

Robert Eggers, autor hvaljene Vještice, već od prvih kadrova svojeg posljednjeg filma Svjetionik želi vas odvući na mjesto na kojemu se nalaze dva glavna lika, koja tumače Willem Dafoe i Robert Pattinson. Na jezovitom zabačenom otoku valovi udaraju o obalu, galebovi vrište, kiša neprestano pada, a zvuk svjetionika povremeno para uši. Defoe i Pattison su svjetioničari, koji pod teretom skučenog prostora, ljubomore i osjetljivih živaca nakupljaju vlastitu paranoju koja će prerasti u brutalan psihički rat. Svjetionik je film prepun (ne)vidljivih detalja, koji će vas zarobiti te svojim monotonim, gotovo anksioznim tempom uvlačiti vas kao gledatelja u ludilo koje samo što ne eksplodira, a kada se to napokon dogodi, slijedi spektakl emocija kakve nismo dugo vidjeli na kinoplatnu.

Redateljski debi Joea Talbota neobični je komad sedme umjetnosti, prekrasna nadrealna posveta gradu, rodbini i prijateljima, u kojemu se sentimentalnost neprestano miješa s nadrealnim, dok se teme poput gentrifikacije, prijateljstva i toksične muškosti slijevaju jedna uz drugu. Jimmie Fails ima samo jednu želju u životu - povratiti velebnu viktorijansku kuću koju je njegov djed sagradio. The Last Black Man in San Francisco tragična je ljubavna balada koja u centru priče ima glavnog lika i kuću, no, ako samo malo zavirite iza zavjese, otkrit ćete svijet prepun grčke tragedije u kojemu je San Francisco metafora za ono što svi pojedinačno zovemo i smatramo domom.

Ovogodišnji dobitnik titule najboljeg teen filma snimljenog tijekom posljednjih 365 dana ide u ruke debitantskom ostvarenju Olivije Wilde. Da vas podsjetimo, prošle godine bio je to Osmi razred, a godinu ranije titulu je odnijela Lady Bird. Dvije akademska superzvijezde i najbolje prijateljice uoči završetka srednje škole shvate kako su trebale manje raditi, a više se zabavljati. Zato odluče četiri godine propuštenih tuluma nadoknaditi za jednu noć. Najveći dobitak filma svakako je glavni glumački dvojac: Beanie Feldstein i Kaitlyn Dever, kojoj je ovo već peti naslov u kojemu je gledam, a da me oduševljava, i to redom Mrlje od trave, Privremeni dom, Detroit, Beautiful Boy i Booksmart.

Prekrasna melankolična obiteljska dramedija utemeljena prema stvarnoj laži. Iako se bavi temom neizbježnosti smrti bliske osobe, redateljica Lulu Wang film je naoružala mnoštvom komičnih situacija, preko kulturnih razlika između Amerike i Kine, odnosno kako Kinezi zamišljaju život u SAD-u i koliko su se Kinezi koji dugo žive u Americi udaljili od običaja i načina razmišljanja svojih sunarodnjaka. Vješto izbalansirana drama i komedija gledatelju nudi delikatan filmski paket, u kojemu nema kulturne i jezične barijere, jer je priča toliko univerzalna i humana, a likovi prekrasno napisani i odglumljeni da ćete uživati upoznavajući ih.

Gledajući Kinu očima Jia Zhangke, gledatelj se osjeća dehumanizirano, kao uostalom i likovi čiji se životi isprepleću pred našim očima. Možda nam se s našeg kauča udaljenog više od sedam tisuća kilometara njihovi životi čine odveć deprimirajućima, ali njihova ljudskost koju Zhangke uvijek potencira razarajuća je za svakoga tko se odluči krenuti putem vrlog novog svijeta u kojemu Kina, ako je vjerovati redatelju, već odavno živi. Svi njegovi naslovi koje sam imao prilike pogledati bave se, ne isključivo, jednom temom: naglim procvatom kineske ekonomije koja je iz jedne ideologijske krajnosti prešla u drugu. Komunizam je zamijenio mjesto s novcem, a Zhangkea kao autora ponajviše zanima kako se u toj tranziciji snalaze pojedinci ovog izrazito tradicionalnog društvo.

Poznati umjetnik Vincent van Gogh (Willem Dafoe), iscrpljen mukama koje su ga zatekle u životu, posljednje godine života provodi u Arlesu u Francuskoj slikajući remek-djela prirodnoga svijeta koji ga okružuje. Putovanje u svijet i um osobe koja je, unatoč skepticizmu, ismijavanju i bolesti, stvorila neke od najcjenjenijih i najdivnijih svjetskih umjetnina. Julian Schnabel ne snima filmove svake godine, no kada ih imamo napokon prilike gledati, svakih sedam-osam godina, shvatimo što znači imati pred sobom umjetničko djelo koje vas tjera na propitkivanje vlastitih uvjerenja, nudeći gotovo uvijek svijet surov i prekrasan u isto vrijeme. I da ne zaboravim, molim vas dajte napokon gospodinu Defoeu tog Oscara, zaslužio ga je još prije 30 godina.

Ne jedan, nego dva kolumbijska filma na našoj listi. Na vrhu zabačene planine osmero djece s puškama budno čuva američku taokinju Doctoru i kravu Shakiru. Mladi komandosi dio su tajnovite sile poznate kao Organizacija. Oni danju izvode vojne vježbe, a noću se predaju mladenačkom hedonizmu. No kada dođe vrijeme bitke i krava pogine, igra je završena. Napetim kombiniranjem žanrova ratnog filma i trilera, Monos redatelja Alejandra Landesa nudi uznemirujuću i halucinatornu viziju kaosa i apsurda rata iz jedinstvene perspektive adolescenata. Stoga, ako nekada poželite pogledati film s kakvim se nemate prilike susretati na vašim omiljenim streaming servisima, pogledajte Monos, obećavamo (ne)ugodan susret s neobičnim.

Gledajući film Jona S. Bairda, u kojemu slavni komičarski duo Stana Laurela i Olivera Hardyja tumače Steve Coogan i John C. Reilly, imao sam osjećaj kako ću se svakog trena rasplakati. Možda zbog nostalgije za vremenima kada su njihovi filmovi bili neizostavni dio obrazovnog programa na televiziji, a možda i zbog prekrasnog prijateljskog odnosa koji je redatelj prikazao u filmu. Možete mu prigovoriti kako je odveć sentimentalan, ali gledati Coogana i Reillyja i njihovu kemiju na ekranu neočekivani je dar za svakoga tko se odluči provesti vrijeme uz priču o oproštajnoj turneji ovog nezaboravnog para i dvije jedinstvene filmske ikone.

Obojen jarkim bojama patnje, debitantski, ali nažalost i posljednji film kineskog redatelja Hu Boa drama je o beznađu zvanom život. Traje gotovo četiri sata i priča priču o svakodnevnom životu srednje klase u rasulu, o želji za uspjehom i tragičnim posljedicama depresije. U nekoliko kratkih riječi, film kakav sigurno niste imali prilike gledati ove, ali ni prošle godine, pa pomislim kako bih mogao pretjerati i reći ni cijelog ovog stoljeća. Film o četiri individualca čiji se životi isprepletu u danu prepunom nasilja, patnje i beznađa. Tragedija koja je vezana uz ovaj film daje dodatni, gotovo mistični veo kroz koji gledatelj treba pronaći slona koji još uvijek sjedi.