Od polnoćke do polnoćke evanđeoski tekstovi osim što nam uprizoruju veličanstvenost Isusova rođenja, istovremeno nam upućuju dvije međusobno povezane opomene. Jednu o opasnostima osobne životne lagodnosti te drugu o spasonosnoj snazi gostoljubivosti. Obje su sadržane u događaju koji je prethodio i odredio prostor u kojemu će se Isus roditi. Umjesto da Ga po rođenju polože na za novorođenče primjereno mjesto, položili su ga u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Kao vjernike taj nas događaj može rastužiti, ali i potaknuti da brzopleto i nepromišljeno »bacimo kamen« na vlasnika svratišta jer je odbio da se u njegovu ugostiteljskom objektu rodi Bog. Ali prije nego što to učinimo, vratimo se i na trenutak zaustavimo na onom dijelu kada Josip i Marija, jer se Njoj navršilo vrijeme da rodi, uspaničeno tragaju za gostoljubivošću te ga promotrimo u svjetlu današnjih proslava Božića.

šetamo sa svojom obitelji na najboljem hrvatskom adventu, uživamo u svjetlećoj raskoši, kušamo najraznovrsnije delicije, međusobno si kupujemo najljepše darove, da se ispred nas na pločniku u ležećem položaju prepriječio raščupan, prljav i smrdljiv stranac. Komu ili čemu ćemo dati prednost, vlastitom uživanju u adventskom ugođaju ili strancu? Odluci koju budemo donijeli prethodit će naše shvaćanje toga stranca. Hoće li on za nas biti lijeni delikvent, smetnja, problem koji moraju rješavati političari ili čak prljavština koja onečišćuje javni prostor – ili ćemo reagirati s ljubavlju i u toj osobi vidjeti ljudsko biće koje Otac neizmjerno ljubi, brata kojega je Isus otkupio, samoga Isusa koji vapi da ga se pridigne i spasi od hladnoće?

u kasnim poslijepodnevnim satima već poprilično umorni i iscrpljeni dovršavamo čišćenje i uređenje doma kako bismo na dostojanstven način proslavili Isusovo rođenje, da nam na vrata pozvoni tamnoputija ženska osoba i moli nešto hrane. Koga ćemo u njoj prepoznati? Dosadnu lijenčinu u punoj radnoj snazi koja ustrajno svake godine u točno određene dane obilazi domove poštenog radišnog svijeta i prosi, umjesto da si nađe neki posao kojim će skrbiti za sebe i svoju obitelj – ili ćemo reagirati s ljubavlju i u toj osobi vidjeti sestru koju je Isus otkupio, samoga

Isusa koji vapi da ga se nahrani i spasi od neimaštine?

se s poslovnim partnerima gostimo na božićnom domjenku, da se pred nama pojavi nepravdom i siromaštvom ogorčen i poprilično alkoholom opijen radnik kojemu mjesecima nismo isplatili plaću i počne vrijeđati, prijetiti i razbijati sve oko sebe. Koga ćemo u njemu prepoznati? Pijanog neradnika koji nas pred partnerima sramoti i narušava poslovni ugled – ili samoga Isusa koji vapi za pravdom?

smo sobitelji okupljeni oko bogata i svečanog objeda nakon polnoćke, da nam na vrata pokucaju neugledni mladić i djevojka i zatraže pomoć jer im se automobil pokvario, a ona upravo rađa. Koga ćemo u njima troma prepoznati?

Takve i slične primjere možemo nabrajati u nedogled i svaki će od njih u sebi sadržavati ista pitanja: Što ili tko mi je važniji: moja životna sigurnost u lagodnosti ili iznenadni stranac? Imam li hrabrosti pustiti ga u svoj životni prostor? Tko je on za mene, nepotreban problem koji trebam što bezbolnije zaobići ili Isus koji mi prilazi u liku stranca? Dok razmišljamo o odgovorima, valja imati

na umu da problem ne leži u svoj silnoj romantici, ljepoti, blještavilu te raznovrsnoj trgovačkoj i gastronomskoj ponudi koja se sve više veže uz došašće i Božić. Problem nije ni u temeljito uređenim domovima niti u prigodnim bogatim domjencima, prepunim blagdanskim stolovima ili darovima. Sve to mogu biti i jesu poželjna i Isusova rođenja dostojna svratišta. Također, nije problem niti u strancu i njegovim potrebama, jer upravo nam u njegovu liku Isus prilazi i moli mjesto za svoje rođenje. Problem je kada nas sve što je našim poštenim trudom uređeno, kupljeno i pripravljeno do te mjere obuzme da umjesto radosti što imamo čime biti gostoljubivi, postanemo ljubomorni na vlastitu lagodnost, a stranca shvatimo kao nepoželjnog te tako možda i nesvjesno postupno počnemo Isusa doživljavati kao božićnu nepoznanicu, a ponekad i smetnju.

Ipak, neovisno o tome kako smo do sada shvaćali strance koje smo slučajno susretali, Bog od polnoćke do polnoćkeustrajno opominje/kuca na naša vrata te nam tako uvijek daje novu prigodu da ga iznova susretnemo, prepoznamo i ugostimo: u liku jadnog, gladnog, žednog ili bolesnog stranca.