Da, nije lako svake godine, otprilike u ovo vrijeme, pisati o nečemu što je u nastavku ovih stranica pobrojano kao još jedan Top-30 najboljih albuma iz protekle, ovaj put 2019. godine. Ako ćemo ponoviti glasovitu, ali već posve otrcanu frazu pokojnog Johna Peela da je u glazbi uvijek najbolja ona godina koje je upravo protekla, zaključak bi se mogao svesti na rutinski osvrt na ono što nam je iz 2019. ostalo u ušima i umu kao nešto trajnije od jednokratne zvučne impresije iz prohujalih 12 mjeseci preslušavanja gomile izdanja žanrovski različite svjetske glazbene produkcije.

Naravno da pritom o ukusima ne valja raspravljati niti sa samim sobom, a još manje s nekim drugim izvan naše vlastite posve subjektivne slušateljske teorije i prakse. Drugim riječima, kao i svake godine dosad, tako i ovom prigodom prezentiramo na ovim stranicama još jedan izbor po našem sudu najboljeg iz svijeta popularne glazbe, što se tiče albuma u zadanom opsegu od trideset izdanja. Uz takvu glavnu listu, dodali smo i nekoliko posebnih lista sukladno odabranim žanrovima (uz domaća izdanja, dakako), pa kad se sve zbroji, imamo to što imamo, naše a svjetsko, a možda i vaše, ako ne baš sve, onda barem nešto od svega pobrojanoga. I konačni zaključak neće biti ništa posebno pametan, nego isključivo pragmatičan - u ovodobnom digitalnom svijetu globalnog umreženja, streaming servisa i online glazbe, odustajanje i od same pomisli o kupovini nekog od fizičkih izdanja (CD, LP), pa makar to bio i najomiljeniji bend ili autor, čin je dragovoljnog pristanka na rušenje mostova iz prošlosti prije konačnog povratka u budućnost. A budućnost će ionako stići prije nego što nestane sadašnjost, rekla je neka mudra glava


Tajna uspjeha Vampire Weekenda je u Ezri Koenigu, njegovoj autorskoj imaginaciji i sposobnosti da nerijetko bizarne liričke opservacije vješto pakira u lepršave melodije i ritmove, pa se čini da je cijeli New York u plesnom transu nekakve urbane vampirske zabave za 21. stoljeće u kojoj se isprepliću new vave, postpunk, afrobeat, baroque pop, R&B, soul, country-folk, art rock i art pop. Drugim riječima, zaraza počinje već s uvodnom pjesmicom “Hold You Now” (feat. Danielle Haim!), da bi se furiozni tempo nastavio kroz “Harmony Hall”, “Bambina”, “This Life” i “Big Blue”. U obilju lošeg ukusa i još lošije glazbe, posljednji album newyorških “vampira” raspojasani je party koji se nije smio propustiti. Ploča koju smo slušali cijeli proljeće i plesali uz nju na ljetnim terasama. A onda je došla jesen tijekom koje nas je njena veličanstvena melankolija držala sve do konca 2019. godine.


Od uvodne “Faithful Servant Friend Of Christ”, do završene “I Am The Beast”, umjetnica imenom Kristin Hayter razotkriva svoje noćne more (“Sorrow! Sorrow! Sorrow!”), kao da ih sagledava kroz slomljeno zrcalo svijeta (“Butcher Of The World”), koji srlja u propast dok uokolo paradiraju prodavači sreće (“Fucking Deathdealer”), zvane “bolje sutra”. Jer kad se netko skrije iza latinskog pseudonima Lingua Ignota (“nepoznati jezik”), posve je opravdano očekivati uhu ne baš ugodnu glazbu, podalje od bilo kakvog srednjestrujaškog idiličnog ugođaja. Album je to zlokobne atmosfere, neviđeno sugestivnih emocija, monotonih ritmova i krikova, lirike šekspirijanski tragične, brutalno razoran i narativno ubojit, antologijsko djelo “pomračenog uma”.


Atmosfera cijelog izdanja kojega su zajedničkim snagama potpisali Karen O i Danger Mouse neodoljive podsjeća na stare filmove, posebice na glazbu filmova iz 60-ih i 70-ih, što je istovremeno njegova najveća prednost i mana. Jer ista ta glazba je tijekom 90-ih bezbroj puta semplirana, stvarani su novi klasici kojih se danas rijetko sjetimo, a koje tako često volimo spominjati u razgovorima s drugim zaljubljenicima u bolju prošlost. “Lux Prima” ploča je koja zvuči poznato, jer naša sjećanja uvijek nose neke čudne i od drugih zaboravljene pjesme, poput recimo “The Windmills of Your Mind”, ili “You’re So Vain”. No, s druge strane, ovih devet skladbi odišu vremenom u kojemu smo se zatekli Karen, Brian i mi. Ili kako bi to prekrasno rekao Jorge Luis Borges - nostalgija za sadašnjošću.


Švedski virtuozi Eclipse suvereno vladaju nečim što se u žanrovskom žargonu naziva melodic hard rock, premda u tom stilskom složencu ima i glam rocka i hair metala. Ono pak što je najvažnije i najbolje kod ovih švedskih majstora koje predvodi Erik Martensson jest taj njihov unikatni osjećaj za melodiju (halo, ABBA!) i ritam, za pjevne himnične refrene te u cjelini fascinantna uravnoteženost koje se bend drži zavidnom ustrajnošću i kad se čini da bi sve moglo potonuti u šećernoj vodici. Drugi album otvara bombastična dizalica “Viva La Victoria”, zatim slijedi nekoliko ubitačnih hit-singlova “Mary Leigh” i “United”, a sve završava zaraznim pjesamama “The Masquerade” i “Take Me Home”. Tour de force za FM radio.


Od početka do kraja albuma “Siku” (naziv za tradicionalnu andsku panovu frulu) Nicola Cruz nemilice kroči kroz uzbudljivi svijet odličnih glazbenih pustolovina, pokušavajući, i uglavnom uspijevajući, od svojih predaka s pomoću vlastitih “hrabrih elektroničkih ideja” i ponekog prijatelja prenijeti budućim naraštajima glazbu koja je istovremeno tradicionalna i moderna. Jer već u prvoj sekundi albuma, u pjesmi “Arka”, u kojoj gostuje Esteban Valdivia, poput nekog košmara, kao da ste se zatekli na vatrogasnoj zabavi u Rumipambi, s pomoću udaraljki stvara atmosferu koja će vas natjerati da ustanete sa stolice i krenete prema sredini u potrazi za plesnim partnerom.


Nekad, ali samo nekad, dogodi se da “najamni radnici” nadmaše šefa u matičnom bendu. Nekad, ali samo nekad, dogodi se da ritam-sekcija iz nekog poznatog benda, s dopuštenjem ili bez dopuštenja svog šefa, snimi nešto čime nadmašuje vlastiti matični sastav. Nekad, ali samo nekad, dogodi se slučaj poput The Beta Machine, da pod tim imenom ritam-sekcija A Perfect Circle snimi debitantski album takve jačine kakve je “Intruder”. Nekad, ali samo nekad, takav projekt postane neovisno i samostalno izdanje u startu antologijske vrijednosti. Glazba benda The Beta Machine nostalgična je posveta new waveu, goth-rocku, synth-popu i alternativi u začetcima.


U svijetu globalnih užasa, kojima svakodnevice svjedočimo, teško da nekoga još može uzrujati nekakav provokativniji artistički performans, nekakav glazbeno-scenski igrokaz ili koncertni spektakl. Pomno osmišljeni gotičko-metalni imidž koji prezentira američki duet Twin Temple, odnosno bračni par Alexandra i Zachary James, nije ništa čemu nismo svjedočili u rock-glazbi, no njihov “luciferijanski camp koncept”, koji su mudro upakirali u posve oprečne glazbene stilove - u doo wop i rani rock’n’roll, uz ponešto jazzy ugođaja, referirajući se time na 40-e, 50-e i 60-e godina prošlog stoljeća - zvuči moćno, originalno i prije svega zarazno grešno.


Album koji otvara klavir kao katapultiran iz vremena Billy Joelova “Turnstiles” jednostavno ne može zvučati loše. Sama autorica Natalie Mering svoje je djelo opisala kao “Enya susreće Boba Seegera”, no slušajući njezine ideje, koje povremeno uistinu oduševljavaju, ne možemo se oteti dojmu kako je svoj četvrti studijski album namjerno krivo reklamirala. Ili se možda samo željela našaliti sa svima nama koji u svakoj novoj pjesmi tražimo neke stare glazbene vrhunce, iz vremena kada smo bili mlađi, ljepši i beskompromisniji. “Titanic Rising” i njegove melankolične balade, koje nenametljivo ulaze u uši, kriju cijeli svemir krivo protumačenih nostalgičnih pjesama koje smo slušali bez prestanka cijele godine.


Pet godina nakon debija “Return of the Astro-Goth” južnoafrička reperica Yugen Blakrok vratila se s albumom za koji je beatove složio Kanif the Jhatmaster, a koji pred sobom briše sve granice koje smo možda imali u glazbi te pokazuje, i još jednom dokazuje, kako se ineligentna glazba stvara daleko od anglosaksonske opsjednutosti mladošću i golim tijelima. “Anima Mysterium” vrhunsko je producirano i lirički gotovo savršeno izdanje, mračne a opet toliko privlačne atmosfere da vam, jednom kada se odlučite posvetiti njezinim uznemirujućim afričkim bajkama i mitovima, dok njezin vokal zvuči lijeno, a njezina virtuoznost s riječima ostavlja bez daha, ne preostaje ništa drugo nego mu se potpuno prepustiti.


Rammstein su odavno ispekli zanat, a novi album, jedan od najboljih u dosadašnjoj, 25 godina dugoj, karijeri pogurao ih je još više prema mainstreamu, prema masama starih i novih obožavatelja diljem Europe i ostatka svijeta. Jednostavno rečeno - Rammstein “imaju ono nešto”, ne samo njemačko, u sebi i svojem konceptu, pa se i nove doze provokacija mogu tumačiti kao dio plana i programa koji ne trpi malograđanštinu oko sebe i kompromise u sebi. Tillo Lindemann i njegovi pobočnici uvijek sa stilom i neodoljivim šarmom ispisuju stranice svoje intrigantne artističke karijere. Ploča očaravajuće dinamike i jasnoće u svojoj poruci koju bi trebali (ne)ozbiljno shvatiti svi.


Već nakon samo nekoliko minuta debitantskog albuma iranskog kompozitora Sabe Alizadeha jasno vam je kako ste na teritoriju čovjeka koji beskompromisno otvara nove vidike za slušatelja, koji, slušajući ga kako virtuozno tetoši svoj kamancheh - perzijski žičani instrument - mislima odlazi do Bliskog istoka. Ali Saba tu ne staje, nego se neprestano na cijelom izdanju hvali šarolikim spektrom eksperimentalnih ideja koje zvuče nepodnošljivo fluidno. Deset pjesama na albumu koji se sluša otvorena uma, jer povremeno ta njegova želja za neobičnim i nespojivim slušatelju zna biti neiskrčena šuma buke kroz koju se valja znati probiti, no jednom kada se priviknete na njegove modulacije i inovacije, pred vama će se otvoriti kozmos kroz koji jednostavno morate proletjeti na zvukovima njegova kamancheha.


Napisati da su Black Midi inovativni značilo bi zanemariti činjenicu da u “svojemu zvuku” imaju: uznemirujuću dozu Tortoise perfekcionizma u slaganju višeslojnih melodija, vrckavost uvrnutih “singlova” Pavementa, kabaretsku erotiku prvih dvaju albuma Roxy Musica, progresivnu kompleksnost predugačkih pjesama Mahavishnu Orchestra, dječju želju za igrom Fausta, neumoljivost ritma krautrock velikana Neu!, bučnu devijantnost Swansa, osjećaj ljepote koja pokušava pronaći svoje mjesto u noiseu Sonic Youth pjesama, koje je pjevao Lee Ranaldo, pomalo uznemirujući militantni DIY stav Fugazija, jasnoću psihodeličnih užitaka kakve su nam darovali 13th Floor Elevators, smisao za humor Dannyja Browna i avangardni post-punk pristup progresivi Pere Ubua.


Od svih kantautorica aktualnog death-gospel podžanra Chelsea Wolfe najviše je death i najviše gospel, ali i dark-folk, doom-metal i gothic-rock. U takvom crossoveru Chelsea svoju emocionalno razornu liriku podastire kroz u biti jednostavne elektroakustične melodijske i ritmičke forme dojmljiva ugođaja. Pritom je i vokalno superiorna, lijepa i atmosferična glasa. Na “Birth Of Violence “ zvuči poput šamanske prikaze koja u okruženju smrtnika hodi majčinskom cestom (“The Mother Road”) kroz američku tamu (“American Darkness”) prema rođenju nasilja (“Birth of Violence”) u igri snova (“Preface to a Dream Play”), dok se s obzora približava oluja svih oluja (“The Storm”).


Kada se album pojavio, svaki portal vrištao je o “čudu od djeteta” i “inovativnom pop-debiju”. Pokušali smo ga ignorirati, jer tijekom godina naučili smo se ne vjerovati nikome. A onda smo jednog poslijepodneva popustili, i već druga pjesma na albumu, taj nedostižni pop-singl “Bad Guy”, zarobila nam je osjetila i nismo prestali slušati ploču koji je snimila djevojka od 17, a producirao brat koji je stariji samo četiri godine. Nakon desetaka sati provedenih uz album prvijenac Billie Eilish došlo smo do zaključka kako je “When We All Fall Asleep, Where Do We Go” prekrasan pop-dragulj koji se sluša otvorena uma i pruža slušatelju mnogo darova koje treba bezrezervno prihvatiti.


Jedno je sigurno: “Ghosteen” je album kojemu se nećemo rado vraćati. Jednostavno zato što je - tužan. Toliko tužan i potresan da je povremeno nepodnošljivo sjediti sam i preko slušalica svjedočiti njegovom leleku. S druge strane “Ghosteen” je album koji odmah, već u uvodnoj “Spinning Song”, uvlači slušatelja u njegov svijet i ne pušta ga do kraja, odnosno do epske i razarajuće “Hollywood”, čiji zadnji stihovi, nakon sedamdeset minuta tuge i boli nudi vjeru i empatiju kao rijetko koja Caveova pjesma u dosadašnjoj karijeri.


Njihova je glazba nestvarna, uznemirujuća i prepuna snage da iz vas izvuče emocije koje ste dugo skrivali. Šest njihovih novih pjesama, plus obrada Pink Floydove “Echoes” kojom se odjavljuju, stvaraju ugođaj koji je nezaboravan, pa vam ne preostaje ništa drugo nego prepustiti se magičnim prstima gitarskog dua. Slušajući Gabrielu i Rodriga, već peti album zaredom, imamo osjećaj kako svojim šizofreno nestvarno lijepim flamencom, u kojemu ima utjecaja metala, rocka i jazza, pokušavaju nečastivog istjerati iz gitare.


Od uvodne “Addicted” do završne “Epilogue”, zbrika Lovebites pjesama impresivna je niska novih power-metal hitova. Drugim riječima, u svijetu koji je postao globalno selo, Japan proizvodi i u svijet izvozi gomilu originalnih stvari, pojava, fenomena..., a otprije nekoliko godina i jedinstvene metalne bendove, od kojih su oni ženski posebna priča. Miho, Haruna, Midori, Miyako i Asamiu u kvintetu Lovebites već posve jasno autorski profilirane i svirački kompetentne, što je još jedan dokaz nevjerojatne raznovrsnosti i poletnosti japanske glazbene scene 21. stoljeća.


Peto studijsko izdanje Baronessa album je epskih proporcija. Svaka od ovih 16 pjesama dokazuje kako je metal već dugi niz godina samo ishodište za prekrasne ploče na kojima glazbenici uspijevaju, s više ili manje uspjeha, pomiješati gotovo sve glazbene žanrove. No nemojte odmah pomisliti kako su Baroness izmislili nešto novo, nego su svojemu slugde i progresivnom zvuku, koji ih je karakaterizirao cijelu karijeru, pridodali cijelu paletu glazbenih iskustava koji u njihovu paketu zvuče moćno, beskompromisno i, što je najvažnije, gotovo nepogrješivo.


Dos Monos su trio iz Tokyja, a njihov debitantski album “Dos City” pravo je malo čudo recentne hip-hop produkcije pod oznakom Made in Japan. U nekim recenzijama stoji da su Dos Monos eksperimentalni hip-hop, premda kod njih zapravo i nema neke upadljive eksperimentalnosti, više se radi o vještom miksanju svega i svačega, od utjecaja kokafoničnog free jazza, preko japanske pop-kulturne tradicije do elektroničke avangarde, ali i američkog old school rapa tipa recimo A Tribe Called Quest, ili pak Beastie Boys iz faze “Paul’s Boutique”.


PARANOID LONDON: PL


Gerardo Delgado i Quinn Whalley fanovi su “plesne elektronike” s jakim uporištem u čikaškom houseu i detroitskom technu s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća, uz ponešto utjecaja balearic-acid-housea i modernijih synthwave “začina” te neizostavno “kopanje” po terenu Daft Punka. U konačnici rezultati su izvrsni, više ili manje retrougođaja kad se radi o ritmovima, melodijama i atmosferi pjesama. Činjenica pak da im u skladbi “Angel Of Hell” gostuju Alan Vega i Arthur Baker, a u “Starting Fights” i hitoidnoj “(Vi-Vi) Vicious Games” genijalni producent i pjevač Josh Caffe.

Majstor zastrašivanja Joseph Michael Poole, čovjek je koji već gotovo puna tri desetljeća kroz brojne bendove (Maniac Spider Trash, Frankenstein Drag Queens from Planet 13, Bourbon Crow, Murderdolls, Gunfire 76), fura svoj stav i stil te ne odustaje od svoje ideje. “Necrophaze” je vrhunac njegovog glazbenog djelovanja. Horor priče obojene camp bojama, prožete cijelokupnom metal estetikom, s povremenim vrhunaravnim momentima kao primjerice u naslovnoj spoken-word pjesmi, dokaz su kako ništa ne treba uzimati previše ozbiljno k srcu, jer slušajući “Necrophaze” sigurni smo kako će se istovremeno smijati i pokrivati dekom od straha.


Britanska reperica Little Simz na svojem trećem studijskom izdanju hrabro kroči s obje strane glazbenog pola. Neke su joj pjesme čisti mainstream, bar kada je u pitanju britanska urbana glazba, poput recimo “Pressure” u kojoj joj gostuju Little Dragon, ili možda “Selfish”, čija atmosfera odnosi naše misli u 80-e, a posebice jer melodija i aranžman podsjeća na Soul II Soul. Zabavna, vrckava, iskrena, izravna i britka ploča koja će vas natjerati da malo bolje obratite pozornost na britanski hip-hop koji se teško probija u svijetu testeronskog grimea.


THOM YORKE: Anima


Slojevito konceptualno utopijsko-distopijsko djelo tandema Thom Yorke i Nigel Godrich, efektan je spoj psihoanalize i elektronike. Beskompromisan, samodostatan i samodopadan, Yorke je svoju javnu personu odveo do krajnosti, a koja se starijim fanovima Radioheada odavno ne sviđa, a u to njegovo osobeno, unikatno i komplicirano autorsko poslanje uklapa se i “Anima”. Album kao cjelina odlično funkcionira, neke će pjesme (“Traffic”, “I Am a Very Rude Person”, “The Axe”...), možda postati hitovi u “kapsuli budućnosti” na putu prema sretnoj utopiji, ili nesretnoj distopiji.

Stigao je do petog albuma. Lijepo se ošišao i popravio zube, pa sada izgleda kao ugledni gospodin, a ne kao ulični zabavljač. Srećom, stav mu je još uvijek nenadmašan, toliko zarazan, da slušanje “U Know What I’m Sayin?” svakom novom minutom postaje čista zabava. Od uvodne “Change Up” do posljednje “Combat”, Danny Brown pokazuje kako s razlogom ima status jednog od najrazularenijih i najinventivnijih repera na sceni, bar kada su u pitanju teme koje obrađuje i produkcija koja svakim novim izdanjem izlazi iz okvira žanra.


Ovo se zove klasično posipanje pepelom. Prije nego smo ih imali prilike gledati na onom zagrebačkom ljetnom festivalu, debi album kvinteta iz Dublina bio je samo beskrajno simpatičan debitantski album prepun mudrih pričica s gradskog asfalta Dublina koji je oduševljavao prividno neobveznim pristupom cijeloj priči. Povremeno su zvučali poput Poguesea, gitara su podsjećale na čarolije J Mascisa iz Dinosaur Jr, no vrlo često su odlazili u sferu The Strokesa. A onda su u sat vremena na Jarunu pomeli cijelu konkurenciju, pa smo se ipak priklonili stavu kako imamo posla s novim “velikim bijelim nadama”.


Istovremeno nostalgična i ekscentrična, četvrta ploča Angel Olsen je divna kolekcija jedanaest pjesama koje žele od slušatelja potpunu predanost. Stoga pokušajte ući u njen velebno osjećajni svijet bez predrasuda, dopustite joj da vam pokaže zbog čega je toliko ljuta, ali i ranjiva, dok se orkestracije bore s vašim strpljenjem i pokušavaju vas uvjeriti da ne odustanete već nakon tog sjajnog singla “Lark”. Olsen je na “All Mirrors” našla savršeni balans između čudnog i već poznatog, a rezultat svega je album prema kojemu ćemo možda najviše pamtiti 2019. godinu.