Adventski sajam u Slatini u nedjelju je svojim nastupom začinila požeška glazbena skupina Electric Corn. Nije to bila obična svirka nekog običnog sastava, bilo je to i više nego uspješno raspjevavanje i rasplesavanje slatinske mlađe publike okupljene oko glazbenog paviljona i adventskih kućica u Parku 136. slatinske brigade, dvosatno glazbeno oslobađanje i zarazno prenošenje neiscrpne energije na sve sudionike toga jedinstvenog happeninga. Bilo je više nego „fenomentastično“, kako su sami opisali jedan svoj raniji nastup.

Jedna od troje solista Electric Corna poznata je Požežanka Bruna Oberan, koje se sjećamo iz poznatog HRT-ova talent showa The Voice Hrvatska i iz televizijskih serijala A strana i Volim Hrvatsku. Solisti su još Nera Mamić iz Osijeka i Damjan Pirović iz Požege, na bubnjevima je Marko Matošević iz Rovinja, koji živi u Zagrebu, na trubi je Požežanin Karlo Čavar, koji također živi u Zagrebu, a ostali puhači rade u Glazbenoj školi Požega, to su Matija Šeremet koji svira trubu, Ivan Luladžić na trombonu i Marko Rušnov na saksofonu. Bas-gitaru svira Zvjezdan Marjanović, koji u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ u Trenkovu predaje glazbenu kulturu, na gitari je Branimir Medarić iz Čačinaca, a na klavijaturama je Tim Tonković, profesor klavira u Glazbenoj školi Požega. Propričali smo s Brunom Oberan, koju ostali članovi upravo nju navode kao osobu s kojom bi valjalo razgovarati kad je riječ o „električnom kukuruzu“.

Kako je nastao bend i tko je glavni?

- Nemamo nekog službenog voditelja, sve funkcionira preko WhatsApp i Facebook grupe. Sve je počelo kao ogranak Big Banda Požega prije nekoliko godina. Taj sastav postojao je i ranije, ali u nekom pasivnijem izdanju, a onda smo počeli slagati bend prema uzoru na bendove iz sedamdesetih godina tipa Tower of Power, gdje je zastupljena upravo ta forma – četiri puhača, troje pjevača i ritam-sekcija s klavijaturama i gitarom. Sviramo svojevrsni disco-pop-soul-funk, kombinaciju žanrova i stilova koji nam se sviđaju. Svi naši članovi sviraju u nekim sastavima, svi od nečega žive, a ovaj sastav napravljen je idejno radi glazbe za opuštanje za sve nas, da se nađemo, da se „rasviramo“, da sviramo iz gušta i zabave. Međutim, interes postoji, mi se odazivamo vrlo rado, ljudi nas zovu, sviđa im se to što radimo jer je drukčije, neobično, a mi nismo uobičajena priča kakvu su ljudi naviknuli vidjeti kod gažerskih bendova. Ekipa iz Big Banda se druži i funkcionira i izvan pozornice, tako da smo uz čašicu razgovora došli do onoga „zašto ne“, pa je sve počelo spontano i neciljano se razvilo u nešto više i nešto veće, u čemu trenutačno uživamo. Svim snagama grabimo to što nam se otvara i što se nudi. Mi u taj „projekt“ ulažemo vrijeme potrebno za probe, za dotjerivanje glazbenog materijala, ali zapravo nismo ni pod kakvim pritiskom, nema nikakvog prilagođavanja publici, i super je da sviramo baš ono što se nama sviđa i da publika to, zna li pjesmu ili ne, jako dobro prihvaća i jako dobro reagira. Postojanje interesa pokazuje nam mnoštvo upita i zahtjeva na našem mejlu. Zapravo uživamo u glazbi, a rijetko tko si to danas može priuštiti. Nama je baš drago da smo imali tu čast i zadovoljstvo da možemo to raditi.

Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu si studirala marketing – komunikacije. Nedavno si diplomirala, ali tvoj je posao isključivo glazba, zar ne?

- Srećom, još uvijek nisam prisiljena raditi u struci, kad budem morala, radit ću, a dok ne moram – uživat ću svim svojim srcem, dušom i tijelom u ovome što volim, što valjda znam, i što mi je dano, i još uvijek to ne moram shvatiti samo kao hobi.

A to što je za nju više nego samo hobi upravo je Electric Corn, glazbeni sastav koji ima 11 članova i upravo zbog te brojnosti teško ih je okupiti i organizirati probe. Zato odabiru vrijeme kad glazbenici nemaju mnogo svirke, siječanj i veljaču, a probe održavaju u Požegi. Neki ulažu mnogo truda jer moraju doći iz Zagreba, ali nije im teško jer rade ono što vole i uživaju u tome.

Kako biste opisali svoj repertoar?

– Sviramo kombinaciju različitih stilova i pjesama, od retrostvari tipa "Stayin‘ Alive", koju su Bee Gees snimili 1977., ili "September" grupe Earth, Wind & Fire iz 1978., "Hands up Baby" ili "D.I.S.C.O." banda Ottawan, "One Way Ticket" Neila Sedake, "Daddy Cool" njemačke skupine Boney M, sve su to hitovi koji su nekad po diskoklubovima super funkcionirali i na koje je ekipa plesala. Mi ih također sviramo, volimo kad ljudi plešu s nama, kad se opuste i kad uživaju, zapravo i mi najviše u tome uživamo. Ima tu i elemenata hip-hopa, popa, funka, sviramo i Stevieja Wondera, i Tower of Power, i Brunu Marsa. Nismo ničim ograničeni, sve što negdje čujemo, što nam se svidi raspisujemo aranžmane, gotovo svi su glazbeno školovani, pa imamo dovoljno kapaciteta da se za svaki instrument raspišu note i sve se prema notama uči. Nastojimo biti točni i precizni, cjepidlačimo oko detalja, ali baš to i jest posebnost ovog banda: da se ništa ne uzima zdravo za gotovo, nego da idemo do kraja secirati sve greškice i da dovedemo izvedbu do savršenstva.

Kako vidiš budućnost Electric Corna s obzirom na njihovu brojnost?

- Ne znam kakva je budućnost banda, ali imam određena očekivanja. Možda nam se posreći i za dvije godine svi mogu ostaviti svoje poslove i početi raditi samo ovo. Opušteni smo, radimo koliko više možemo i koliko stignemo s obzirom na našu mnogobrojnost i dislociranost pojedinih članova benda, i otvoreni smo za sve opcije. Nikad se ne zna, ali ja ne vjerujem da ćemo prestati funkcionirati kao sastav, jer doista svakome od nas jedanaest u interesu je da taj bend i ta cijela priča opstanu. Osim toga, jedanaest pojedinaca je mnogo i mislim da je teško srušiti ovo postojanje i uživanje u glazbi koje se u ovom bendu događa.

Nastupili te u ovakvom sastavu u brojnim slavonskim gradovima, u Zagrebu, u Sloveniji, na otocima. Što vam je najvažnije kad je riječ o nastupima?

- Najvažnija nam je neopterećenost i uživanje u glazbi, što je i bila prvotna ideja banda. Posvećujemo se ponajprije i maksimalno dobroj svirci, dobroj organizaciji svega što se događa na pozornici, kvalitetnim i konstruktivnim probama. Kvaliteta je na prvom mjestu, a onda dolaze svi ostali elementi toga gažerskog posla. To je posebnost ovoga banda.