Od 1. prosinca u susjednoj Srbiji na snazi je izmijenjeni Kazneni zakon, tzv. Tijanin zakon, kojim je uvedena doživotna kazna zatvora. Ona mijenja do sada primjenjivanu najvišu kaznu u trajanju od 30 do 40 godina zatvora.

Osuđeni na doživotni zatvor u Srbiji mogu nakon 27 godina uvjetno izići na slobodu. Međutim, uvjetnog otpusta nema za kaznena djela teškog ubojstva djeteta, silovanje nemoćne osobe sa smrtnom posljedicom, silovanje sa smrtnom posljedicom, silovanje djeteta sa smrtnom posljedicom te silovanje djeteta zloupotrebom položaja sa smrtnom posljedicom. Ako se uvjetno pušteni ne budu pridržavali odluka suda, ili počine novo kazneno djelo, vraćaju se u zatvor do kraja života.

"Tijanin zakon" dobio je ime po nesretnoj 15-godišnjoj djevojčici Tijani Jurić iz Subotice, koju je u srpnju 2014. godine okrutno silovao i ubio Dragan Đurić (34), iz Beograda. Djevojčica je bila s društvom na nogometnoj utakmici u mjestu Bajmok i krenula kući s prijateljima. Međutim, vratila se na igralište jer je nešto zaboravila te je nakon toga nestala. Njezino mrtvo tijelo pronađeno je 13 dana kasnije na improviziranom smetištu 23 kilometra od mjesta na kojem je oteta.

Za srpske medije ministar unutarnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović rekao je da će novi zakon omogućiti da "svi monstrumi koji ubiju dijete doživotno ostanu u zatvoru".

Hrvatska je ranije pokušala uvesti doživotnu kaznu u svoje kazneno zakonodavstvo, no to, nakon velikih polemika pravnih stručnjaka nije prošlo. Odvjetnici kažu da je zatvorska kazna pitanje postignutog standarda kada je riječ o ljudskim pravima, da ima događaja koji ne zavrjeđuju milost, ali zatvorska kazna prije svega služi da se nekoga rehabilitira i socijalizira, a ne zatvori do kraja života.

Za komentar eventualnog uvođenja doživotnog zatvora u hrvatsko zakonodavstvo upitali smo izv. prof. dr. sc. Igora Vuletića, stručnjaka za kazneno pravo s Pravnog fakulteta Osijek.

- Što se tiče doživotnog zatvora, njega možemo uvesti, ali oni koji pišu zakone za sada su na stajalištu da je dovoljan dugotrajni zatvor koji kod nas za najteže slučajeve može, u određenim kombinacijama, trajati i do 50 godina. Da i uvedemo doživotni zatvor, morali bismo predvidjeti mogućnost uvjetnog otpusta poslije 20 ili 30 godina, to su europski standardi. Mađari su jedini koji imaju doživotni bez mogućnosti uvjetnog otpusta, a i oni su prisiljeni to mijenjati. Inače, Kazneni zakon iz 2003. godine uveo je doživotni zatvor, ali je Ustavni sud cijeli taj zakon stavio izvan snage prije nego je stigao zaživjeti - pojasnio je prof. Igor Vuletić. U Kaznenom zakonu iz 2003. godine stajalo je da se za najteže oblike kaznenih djela iznimno može propisati zatvor u doživotnom trajanju. Osuđenik na doživotni zatvor mogao bi se uvjetno otpustiti ako je izdržao dvadeset godina zatvora. Uvjetni otpust trebao je trajati do dana kada istječe izrečena kazna, a za osuđenika na doživotni zatvor petnaest godina od dana otpuštanja s izdržavanja kazne. Prijedlog je bio da se doživotni zatvor predviđao u 20 kaznenih djela, između ostaloga i ubojstva, zločina protiv čovječnosti i civilnog pučanstva, ratnog zločina protiv ranjenika, bolesnika i ratnih zarobljenika, uzimanja talaca i drugo.

U hrvatskoj javnosti često se, poglavito iz raznih udruga, prema zakonodavcima i dalje šalju poruke kojima građani žele uvođenje doživotnog zatvora. Anita Papa, predsjednica Udruge "Lavice" za zaštitu i pomoć žrtvama pedofila, kaže da takva kazna treba postojati i u Hrvatskoj.

- Zagovaramo uvođenje doživotnog zatvora, ali do sada nismo uspjeli u tome. Cijelo vrijeme nam se govori da se to ne može uvesti, jer bi se trebao potpuno mijenjati Kazneni zakon. Najviše smo zagovarali da se podignu minimalne kazne za pedofile, jer su svi dobivali minimalne kazne. Predlagali smo da se za kaznena djela gdje je predviđena kazna od šest mjeseci zatvora podigne na pet godina. Danas teško netko dobije i 40 godina zatvora. Ne znam da je itko dobio bar deset godina zatvora za bilo kakvo zlostavljanje djeteta. Ne daju nam ni javnu objavu registra pedofila, jer kada bi on postojao to bi značilo da se osuđeni pedofili moraju redovito javljati nadležnima, biti testirani i pod pratnjom, a toga kod nas nema. Kad iziđu iz zatvora oni su slobodni ljudi. Bar više nema brisanja iz registra. Sada pokušavamo uvesti da svaki zaposlenik koji radi s djecom, bez obzira na to koliko dugo je zaposlen, mora dva puta godišnje donijeti uvjerenje o nekažnjavanju, i da se protiv njega ne vodi neki sudski postupak. Naime, to sada svi donose samo jednom, i to prilikom zapošljavanja, a to može biti i prije 20 godina - kaže predsjednica Udruge Lavice.

Među onima koji bi najvjerojatnije završili na doživotnoj robiji zbog počinjenih zločina u Slavoniji, a osuđen je na 40 godina zatvora, jest Roberto Rubić koji je okrutno ubio osječkog odvjetnika Luju Medvidovića i oteo njegovu suprugu i kćerku 4. siječnja 2013. godine. Tu je i Vladimir Duvnjak koji je 2004. u Vukovaru iz koristoljublja ubio supružnike Janoša i Katarinu Sić. Zbog ubojstva supruge i njezine dvije prijateljice u ožujku 2005. godine u Petrinji tu je i Vlastimir Kihalić, koji se poslije ubio u zatvoru. Dražen Kozman, u studenome 2006. godine, u kafiću u Okučanima ubio je tri osobe, dok ih je još šestero što lakše, što teže ranio.

Kazna doživotnog zatvora kroz povijest se suštinski povezivala sa smrtnom kaznom i postupno je postala alternativna kazna za najteža kaznena djela. Međutim, prvobitna svrha ove zamjene nije bila ublažavanje situacije osuđene osobe. Naprotiv, prema srednjovjekovnom shvaćanju koje se zadržalo stoljećima, kako pojašnjava u svom izvješću Europski odbor za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), počinitelji kaznenih djela smatrali su doživotni zatvor u kombinaciji s teškim radom i stavljanjem u samicu, lošijom alternativom u odnosu na smrt. U sličnom tonu jedan od argumenata za zadržavanje smrtne kazne bio je baš taj da je doživotni zatvor s teškim radom bio toliko teška kazna koja je izazivala više patnje osuđenom pojedincu i bila je surovija od smrtne kazne. S današnje točke gledišta, stav da osobe koja služe kaznu doživotnog zatvora (odnosno, svaku drugu kaznu), trebaju biti dodatno kažnjene posebno teškim uvjetima u zatvoru, očito je neprihvatljiv. Međutim, takav stav je još uvijek duboko ukorijenjen u javnoj svijesti u različitim europskim zemljama.