Magazin
TEMA TJEDNA: FRANJO TUĐMAN - OBLJETNICA SMRTI (II.)

Zlatko Kramarić: Tuđmanu se mora priznati iskrena želja da dođe do historijskog pomirenja!
Objavljeno 7. prosinca, 2019.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: FRANJO TUĐMAN - OBLJETNICA SMRTI (I.)

Od vizionara i domoljuba do državnika i Europejca

INTERVJU: BRANIMIR JANKOVIĆ

Vidljiva je tendencija zanemarivanja kritika koje su Tuđmanu upućivane

Kada se razmišlja o ostavštini Franje Tuđmana, prvoga predsjednika RH, onda se nužno mora razmišljati u kontekstu i onih kategorija koje je davne 1898. godine ruski marksist G. V. Plehanov opisao u svojoj kultnoj studiji "K pitanju o ulozi ličnosti u historiji".

Nije nimalo slučajno da je ova knjiga na hrvatski jezik prevedena odmah poslije Drugog svjetskog rata, 1947. godine, iako se u toj studiji, zapravo, osporava građanska teza o prenaglašenoj "ulozi velikih pojedinaca u stvaranju povijesti" u odnosu prema ekonomskim komponentama, koje su djelatne u određenoj historijskoj situaciji. No, bez obzira na ovaj "nezgodni detalj", moglo bi se reći da je prijevod ove studije svakako bio integralni dio jedne dobro osmišljene strategije o nužnosti stvaranja kulta Josipa Broza Tita/JBT. Moramo biti iskreni i priznati da je Titov kult uspio nadživjeti i državu kojoj je on bio na čelu, jer neka njegova politička rješenja, kao što su politika nesvrstanosti, ideja radničkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, u nekim su međunarodnim političkim krugovima ostavila duboki trag. Ovdje nemam namjeru propitivati opravdanost takvih razmišljanja, ali mora se reći da su i takva stajališta o djelovanju JBT-a prisutna.

Želim vjerovati da u slučaju Tuđmana njegov kult neće nadživjeti hrvatsku državu jer će političke elite u Hrvatskoj imati adekvatne odgovore na sve buduće političko-ekonomske izazove, što se ni za jednu jugoslavensku političku elitu u 80-im godinama prošloga stoljeća ne može reći. Te elite ne samo što nisu imale adekvatne odgovore na sve one recentne historijsko-političke izazove nego većinu njih, kao što su pad Berlinskog zida, sama pojava i neke od posljedica djelovanja "Solidarnosti" u Poljskoj, kao i pojava nove generacije ljudskih prava, "žensko pitanje", LGBT zajednice…, nisu ni percipirali kao neki ozbiljniji društveno-politički problem!

Konačno, pristojna vremenska distanca omogućava nam da bez prevelikih ideoloških strasti, ove ili one ideološke provenijencije, sudimo o cjelokupnom političkom i inom djelovanju dr. Franje Tuđmana. Prije svega, ova pristojna distanca trebala bi nam omogućiti da se to djelovanje pravilno kontekstualizira. Tek kada se to učini, moguća je i relativno objektivna valorizacija njegova "djela i lika"!

HISTORIJSKI KONTEKST
Nema nikakve dvojbe da naši nacionalisti, ma što god bi to trebalo značiti, nisu baš previše sretni s nekim tekstovima, i ne samo tekstovima, "mladoga Tuđmana". Isto tako, hrvatski antifašisti nikako ne uspijevaju razumjeti neke aspekte djelovanja "kasnoga Tuđmana", pa su razloge za tu njegovu, njima neprihvatljivu političku metamorfozu pronalazili u prilično trivijalnim motivima, od toga da se radi o klasičnom slučaju pretjerane ambicije jednoga uredskog generala, koji je - zbog toga što drugi nisu u stanju, na pravilan način, vrednovati njegove "vrijednosti" - odlučio prijeći na "drugu, neprijateljsku stranu", pa sve do toga da se u njegovu slučaju radi isključivo o hirovima/mušicama jednog "lošeg karaktera".

No, i uz sve te paušalne objekcije, neprijeporno je da je Franjo Tuđman svoju političku viziju "slobodne i samostalne Hrvatske" u konačnici uspio realizirati, u određenom povijesnom trenutku, pada Berlinskog zida, totalnog i planetarnog urušavanja komunističke ideologije, "jugoslavenske krize" i posvemašnje sterilnosti hrvatskih komunista. Onih koji su i u tim prijelomnim povijesnim trenucima željeli prakticirati ni manje ni više nego nekakvu imaginarnu "jugoslavensku sintezu", u koju u tom trenutku u Jugoslaviji više nitko nije vjerovao, koji nikako nisu uspijevali prepoznati dominantne "znakove ulice", koji su mislili da je "događanje naroda" u susjednoj republici prolazna politička devijacija - vjerovali ili ne, neki naši politolozi u bauljanju te rulje vidjeli su demonstraciju "najvišeg stupnja demokracije"! Naravno da je ta realizacija "slobodne i samostalne Hrvatske" mogla biti puno elegantnija, s puno više demokratskog sadržaja, ekonomski pravednija, a socijalno manje bolna. No opet je u pitanju taj nesretni historijski kontekst!

Naime, i Franjo Tuđman, kao uostalom i većina "hrvatskih disidenata", nije imao elementarnog pojma o ekonomskim strategijama. Svi su se oni iscrpljivali u lamentiranju o slavnoj hrvatskoj prošlosti, o naciji, o njezinu identitetu, o izgubljenim tradicijama, o velikim žrtvama… O ekonomskim pitanjima govorili su isključivo načelno, tako što su papagajski reciklirali neka opća mjesta o važnosti i prednostima tržišne u odnosu na plansku, državnu ekonomiju. I da ne bude nikakve zabune, i moja malenkost na jednak je način sudjelovala u svim tim aktivnostima - "usta puna demokracije, a o ekonomskim pitanjima na razini studenta prve godine ekonomije"! Stoga i nije čudno da su nam neki "spretni ljudi", koji su uglavnom pripadali starim političkim nomenklaturama, oteli i demokraciju i naše iskrene snove… Doduše, nije bila u pitanju samo naša posvemašnja nezainteresiranost za to prevažno područje života, nego i neka zakonska rješenja Ante Markovića, posljednjeg jugoslavenskog premijera, koji je svjesno omogućio pripadnicima partijskih, političkih i inih elita da se bez prevelikog napora domognu golemog društvenog kapitala i da ga, preko noći, legaliziraju i privatiziraju. Na "zadovoljstvo" jugoslavenskih radničkih klasa.

POLITIČKA ČINJENICA
Nadalje, kod mnogih protagonista hrvatske tranzicije sama ideja civilnog/građanskog društva bila je i više nego maglovita. Mnogi su naivno mislili da će višestranački i slobodni izbori riješiti sve naše probleme, odnosno da ćemo sve te probleme, probleme vezane uz privatizaciju, prelazak s planske na tržišnu ekonomiju, implementaciju svih demokratskih vrijednosti, slobode medija, građanska i ina prava, "u hodu" rješavati. Nažalost, mnogi od njih nisu imali elementarni uvid ne samo u recentnu nego ni u relevantnu teorijsku literaturu o svim tim delikatnim temama. Nažalost, nitko zbog svega toga nije bio baš nešto previše nesretan. I, ako se zna da su se svi ti procesi odvijali u nemogućim, ratnim uvjetima, onda bismo, na kraju balade, morali biti i zadovoljni rezultatima te tranzicije: Hrvatsku je kao novu političku činjenicu priznao svijet, postala je punopravnom članicom, manje-više, svih međunarodnih organizacija, 2009. godine postat će i dio NATO saveza, a od 1. srpnja 2013. godine i 28. članicom EU-a! Sve to osim Slovenije nije uspjelo ni jednoj drugoj republici bivše države.

I tu činjenicu trebalo bi u našem javnom prostoru ne samo respektirati nego i pravilno valorizirati. Naravno da se u svim tim procesima nismo svaki put ponašali na odgovarajući način. Bilo je tu puno nepotrebnog lutanja, neshvatljive tvrdoglavosti, nepotrebnih vojnih avantura, koje ne samo što nisu bile dobro osmišljene nego nisu bile, na pravilan način ni medijski predstavljene, objašnjene. Prije svega, u međunarodnoj javnosti. Stoga je međunarodna javnost vrlo često o nama sudila na temelju ograničenih informacija i lošeg poznavanja naših (ne)prilika, naše povijesti, naše kulture…

IDEJA POMIRENJA
Ono što se Franji Tuđmanu mora priznati, to je iskrena želja da dođe do historijskog pomirenja unutar hrvatskog nacionalnog korpusa! Jer upravo je ta činjenica uvelike utjecala na konačni rezultat Domovinskog rata. Naime, to je bio rat u kojem su na istoj strani sudjelovala i djeca partizana i onih drugih. Da toga nije bilo, teško da bismo u ovome ratu pobijedili. Nažalost, to zajedništvo trajalo je (pre)kratko i sada smo svjedoci da se tema "obiteljskih nesreća", pripadnosti ovoj ili onoj ideologiji, ponovo otvara bez ikakvih valjanih razloga. Isto tako, neshvatljivo je kako se neki od nacionalista olako odriču dijelova svoje nedavne povijesti, pa je onda logična posljedica da nam netko drugi kolonizira narativ o antifašizmu. Antifašizam u normalnoj zemlji ne bi smio biti tema dnevne politike i uvjereni smo da takvo što Tuđman ne bi dopustio. Doduše, i on je nevoljko učinio nekoliko koncesija, dug vremenu, pa nam se sada to kao bumerang vraća. Isto tako, krajnje su neprihvatljivi stavovi da su se pobjednici poslije 1945. godine ponašali šlampavo i da je broj (civilnih) žrtava trebao biti puno veći! Treba samo zamisliti kako bi se proveo autor takve izjave kada bi u njemačkom parlamentu govorio o šlamperaju nacista u odnosu prema nedovoljnom broju ubijenih Židova. Bio bi politički i moralno mrtav za sva vremena! Nažalost, naš prag tolerancije je nepodnošljivo visok jer je već i Voltaireu bilo jasno da nije moguće biti tolerantan prema netolerantnim!

Stoga, iskreno sučeljavanje sa svim ugodnim i manje ugodnim detaljima iz naše prošlosti, kao i odnos prema nekim univerzalnim temama (logorima, genocidima, svim žrtvama bez ikakvih ideoloških etiketa…) bit će ključni ispit naše spremnosti i odlučnosti da u svim aspektima života pripadamo modernom, demokratskom i civiliziranom dijelu svijeta.

I još nešto - bilo kakva ozbiljnija komparacija između Tita i Tuđmana jednostavno nije moguća. Naime, prvi je djelovao u vrijeme "jakog modernizma", čvrstih i strogih pravila igre, kada je bilo moguće i fizički eliminirati ne samo protivnike režima nego i potencijalne suparnike, a drugi, pak, u vrijeme vladavine "slabe misli", unutar koje je i više nego poželjno da se baš sve dekonstruira, relativizira, deinstitucionalizira…

Jedna takva razarajuća praksa nije zaobišla ni njegovo, Tuđmanovo djelovanje. Ta dekonstrukcija najčešće nije bila nježna, a često je bila i nepravedna! Jedino što bi Tuđmana moglo tješiti jest spoznaja da je to sudbina, manje-više, svih historijskih velikana. Inače, osobno, i kao autor ovog teksta, odavno tvrdim da nam je postmoderna kriva za sve, a mi joj u tome svojim nedjelovanjem obilno pomažemo!

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
VESNA ŠKARE OŽBOLT

ISTICAO JE BAŠTINU ANTIFAŠIZMA

 

Premda je prošlo 20 godina od smrti predsjednika Tuđmana, njegov rad, djelovanje i važnost za Hrvatsku svakodnevno su predmet rasprava. Prvog predsjednika samostalne i suverene Hrvatske često nazivaju utemeljiteljem moderne hrvatske države. Zašto? Zato što je na temelju svog programa dobio prve višestranačke izbore i osigurao međunarodno priznanje, samostalnost i slobodu - kaže dr. sc. Vesna Škare Ožbolt, te dodaje:

- Bio je prvi predsjednik u povijesti koji je ujedinio Hrvate neovisno o ideološkoj usmjerenosti i povezao prvi put domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Pomirba svih Hrvata bila je jedan od stupova njegove politike i politike na kojoj je dobio izbore 1990. godine. Druga zasluga bila je izlazak iz Jugoslavije, izlazak iz balkanskog i povratak Hrvatske u srednjoeuropski civilizacijski krug. Samostalna i suverena Hrvatska bila je temeljni dio njegova programa, a do tog cilja htio je doći postupno predlažući prvo konfederaciju Jugoslavije kao prijelazno rješenje do mirnog razdruživanja Jugoslavije. Pod svaku cijenu nastojao je izbjeći sukob, pregovarao je do iznemoglosti, samo da sačuva ljudske živote. Tuđman je kao i bilo koji drugi veliki državnik imao svojih mana, ali ostaje povijesna činjenica da je imao ključne zasluge u stvaranju samostalne Hrvatske i obrani od srpske agresije. U vremenima kada je država napadnuta iz svih smjerova i kada međunarodni krugovi rade na tome da spriječe put razbijanja Jugoslavije i osamostaljenja ugroženih republika, trebalo je imati velike hrabrosti biti na čelu takve jedne vitalno ugrožene države u nastajanju. Da je bio čovjek discipline, strogosti i autoriteta - jest! Ali istovremeno vodio je računa o tome da sasluša i svoje suradnike, nije bio isključiv, iako bi njegova bila zadnja. A njegova u nekim segmentima nesklonost demokraciji proizlazila je iz njegove osobnosti, jer bio je povjesničar, ali i Titov general. Reklo bi se da samo male nacije nemaju pravo na svoje velikane.

PROIZVOLJNE TEZE
Nakon Tuđmanove smrti počelo se javno govoriti o detuđmanizaciji Hrvatske. Kako biste ocijenili to razdoblje, kao i neke današnje pokušaje detuđmanizacije društva?

- Pojam detuđmanizacija nastao je kao pokušaj odstranjivanja utjecaja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmanova i njegova lika poslije njegove smrti 1999. godine. Prema mišljenjima pokretača detuđmanizacije, velik utjecaj predsjednika Franje Tuđmana imao je negativne posljedice na hrvatsku državu i na hrvatski narod zbog navodnog rasta nacionalizma u Hrvatskoj, navodnog stvaranja osobnog kulta, navodne diktature, navodnog širenja korupcije u društvu kroz privatizaciju, navodne odgovornosti za genocide i poticanja etničkog čišćenja na područjima Hrvatske, navodne odgovornosti za podjelu Bosne i Hercegovine, navodnog sudioništva u organiziranom zločinačkom pothvatu, navodnog negiranja holokausta u Tuđmanovim povijesnim djelima, navodnog povijesnog revizionizma, itd. Sve te teze navođene su bez argumenata i izvan konteksta. Cilj je bio zaprljati njegovu političku ostavštinu. Međutim, sva ta nastojanja nisu uspjela u većini naroda narušiti poštovanje i osjećaj zahvalnosti spram utemeljitelja moderne Hrvatske.

Tuđman i ideja pomirbe sinova ustaša i partizana - koliko je to bila utopijska, a koliko realno ostvariva ideja? Što je od toga ostalo danas?

- Nažalost, od Tuđmanove politike pomirbe vrlo je malo ostalo. Svi njegovi nasljednici kao da su napustili taj stup programa na kojem je nastala država. Očito ga nisu razumjeli i zbog toga mi je žao. Narod koji troši energiju na unutarnje podjele teško može pokazati svoju snagu i razvoj. Bilo bi nam bolje da ne živimo u dalekoj prošlosti i da ne dopuštamo razdore u nacionalnom korpusu.

TITOV GENERAL
Tuđman i antifašizam, komunizam i nacionalizam? Tuđman i Tito?

- Zanimljivo je da se u doba Tuđmana ljude nije dijelilo na ustašku i partizansku djecu. Lustracija nije bila predmet priče. Tuđman je u ured stavio Titovu bistu kao simbol pomirbe i političkog kontinuiteta. Tita se nije odricao, ali ga nikad nije previše isticao. Odnos prema Titu bio je određen činjenicom da su Hrvati bili glavni nositelji antifašističkog pokreta i oslobodilačkog rata koji je doveo do konačnog pripajanja Dalmacije i Istre ostalim dijelovima Hrvatske. Tu je i činjenica da je Tito na određeni način zaštitio Tuđmana u godinama njegova političkog stradanja. Tuđman je također znao i da je baština antifašizma vrlo jak argument u borbi za prihvaćanje Hrvatske u međunarodnu zajednicu. To je stalno isticao. Konačno, državu je stvarao s novim generacijama koje su imale srce i hrabrost, ali i sa starim jugoslavenskim kadrom koji je imao znanje. Primjerice, tako je stvarao vojsku i policiju. Glavne zapovjedne dužnosti na razini strateškog planiranja držao je kadar iz JNA, ali taktičke zapovjedne položaje držali su mladi ljudi, dragovoljci.

Kad se sve zbroji i oduzme, po čemu će dr. Franjo Tuđman biti najviše i najduže pamćen?

- Po meni ostat će zapamćen kao utemeljitelj moderne Hrvatske države, i što nas vrijeme više udaljuje, sve će biti jasnija slika i bit će nam jasno to povijesno vrijeme stvaranja države. Možda je najbolje Henry Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade za mir, rekao: "Gospodine predsjedniče Tuđman, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, ni Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom." (D.J.)

ANDRIJANA PERKOVIĆ PALOŠ

ODBACITI MITOLOŠKA TUMAČENJA

 

Kao središnja figura u stvaranju Republike Hrvatske i njezinoj obrani od velikosrpske agresije tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, prvi njezin predsjednik dr. Franjo Tuđman nalazi se u fokusu brojnih znanstvenih monografija, simpozija, okruglih stolova, medijskih članaka i rasprava. Poznato je da o njegovom državništvu postoje nemali prijepori koji sudionike rasprave, političkim rječnikom rečeno, gotovo uvijek svrstavaju na "desne" i "lijeve" odnosno na one koji su "za" i "protiv" Tuđmana, što pokazuje da ni dvadeset godina nakon njegove smrti javni diskurs o prvome predsjedniku Republike Hrvatske i razdoblju u kojem je vodio državu, nije lišen emotivno obojenih izjava.

Njegovo je državništvo opterećeno raznim kontroverzama te se vrlo lako može upasti u zamku postavljanja Tuđmana kao izoliranu individuu koji je diktirao i kreirao događaje u Hrvatskoj, pa i šire. Svaki će povjesničar, s druge strane, prvo uzeti u obzir razdoblje u kojem je Tuđman živio i obnašao dužnost predsjednika, odnosno kontekst koji je određivao mogućnosti njegova djelovanja i istovremeno mu postavljao ograničenja. Tuđmanov državnički rad treba, dakle, sagledati u kontekstu sloma europskog komunizma i velikosrpske agresije na Hrvatsku. Kako je to istaknuo američki povjesničar hrvatskih korijena James J. Sadkovich, autor prve Tuđmanove političke biografije, Tuđman je započeo svoj državnički put u tim okolnostima i jedino je u tako zadanima okvirima mogao kreirati svoju politiku.

IGNORIRANJE ČINJENICA
Premda zbog ograničenog prostora ovdje neće biti riječi o svim kontroverzama vezanima uz Tuđmanovu politiku, dotaknula bih se samo nekih često ponavljanih tvrdnji u dijelu hrvatskih medija, a koje su zbog senzacionalističkog pristupa i dostupnosti javnosti, ostavile u sjeni trezvene i činjenično utemeljene historiografske zaključke. Osim toga, slične pojednostavljene i senzacionalističke ocjene čiji temelji leže u nepoznavanju osnovnih povijesnih činjenica mogu se iščitati i u inozemnoj literaturi u kojoj se vrlo jasno može uočiti kako su zapadni političari, državnici i mediji percipirali Franju Tuđmana i Republiku Hrvatsku devedesetih godina prošloga stoljeća.

Unatoč njegovoj osobnoj antifašističkoj povijesti, Tuđmana se često promatra kao upitnog antifašista i nadasve krutog nacionalista koji je otvorio vrata rehabilitaciji NDH i na taj način stvorio atmosferu nacionalne nesnošljivosti u Hrvatskoj. Sukladno tome, u Hrvatskoj se nakon njegove smrti počelo govoriti o potrebi "detuđmanizacije" zemlje, odnosno odstranjivanja onoga što se smatralo negativnim posljedicama njegove vladavine, kao jedinom razumnom rješenju koje bi omogućilo Hrvatskoj da krene "naprijed". Tuđmanova uloga u demokratskim promjenama, stvaranju i obrani Hrvatske od agresije, ponovnom uvođenju hrvatskih nacionalnih simbola i hrvatske nacionalne valute, često se tumačila kao ona vrsta nacionalizma koja isključuje razvijanje dijaloga i bilo kakvu mogućnost suživota s drugima, zbog čega se stječe dojam da se njegovo aktivno sudjelovanje u antifašističkom pokretu tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i činjenica da je u temelje hrvatskog Ustava 1990. godine unio antifašističke odrednice, nasuprot ustaškoj NDH, često znaju ignorirati.

OSTAO NESHVAĆEN
Stajalište da je Tuđman otvorio vrata pokušajima rehabilitacije Nezavisne Države Hrvatske rašireno je i zbog njegove ideje o svehrvatskoj ili nacionalnoj pomirbi, što se u nekim krugovima tumači kao pokušaj pomirenja nepomirljivih ideologija, fašizma i antifašizma. Čak i kad bismo zanemarili činjenicu da je Tuđman bio antifašistički borac, u njegovim brojnim govorima i zapisima očituje se ne samo jasno razlikovanje fašizma i antifašizma, nego i uzastopno opredjeljivanje za antifašizam i demokratske vrijednosti. Tuđmanova ideja o pomirenju nije se odnosila na pomirenje ideologija, nego na pomirenje osoba, odnosno sinova ustaša i partizana, radi postizanja jedinstva hrvatskog nacionalnog korpusa u stvaranju i obrani Republike Hrvatske. Ta je ideja realizirana i u hrvatskim političkim strukturama. Tuđman je u politički život uključio pripadnike hrvatske emigracije, od kojih su neki percipirani kao ekstremni desničari te članove nekadašnjih jugoslavenskih tajnih službi, dakle osobe koje su se za vrijeme Jugoslavije nalazile na različitim stranama. Zbog tog razloga u Hrvatskoj nije provedena lustracija, što je, pak, jedna od zamjerki koje mu i danas stiže s desnog političkog spektra. Možemo zaključiti da je tijekom Domovinskog rata njegova politika pomirenja zaživjela, međutim Tuđmanovu viziju, nažalost, nisu shvatile političke strukture u Hrvatskoj, bez obzira na to je li riječ o lijevoj ili desnoj opciji.

Politika nacionalnog pomirenja u današnjim bi okvirima značila mogućnost vođenja smirenog i konstruktivnog dijaloga o kontroverznim i osjetljivim temama iz suvremene hrvatske povijesti. Značila bi usto i osudu svih totalitarnih režima, kako onog ustaškog, tako i komunističkog, a analiziranje tih dvaju režima, kao i njihovih posljedica za hrvatsko društvo, prepustilo bi se povjesničarima. Bez obzira na to što je u polupredsjedničkom sustavu sa značajnim ovlastima vodio državu gotovo jedno desetljeće, Franjo Tuđman nije mogao sam riješiti taj složeni problem podjele. On je, pak, u jednom dramatičnom i turbulentnom razdoblju hrvatske povijesti uspio primiriti strasti i podjele koje su vladale u hrvatskom narodu kako bi se realizirao zajednički cilj stvaranja i obrane Hrvatske.

KISSINGER O TUĐMANU
Kao jedna od negativnih strana Tuđmanove vladavine ubraja se i način provođenja pretvorbe i privatizacije te njegova uloga u toj problematici i njegov odnos prema oporbenim strankama nakon rata. Takve teme zahtijevaju sustavna historiografska istraživanja. Unatoč brojnim kontroverznim pitanjima Tuđman je danas u kolektivnom pamćenju hrvatskog naroda ostao poznat kao prvi predsjednik samostalne i neovisne Hrvatske, čovjek koji ju je vodio u njezinim porođajnim bolima te koji je, unatoč nepovoljnim početnim pozicijama Hrvatske u odnosu na Srbiju, uspijevao odolijevati unutardržavnim i međunarodnim pritiscima, stvoriti jaku profesionalnu vojsku i pobijediti u nametnutom ratu. Razliku u percipiranju Tuđmana od strane suvremenika i budućih generacija izvrsno je obrazložio jedan od najpoznatijih američkih političara i državnika Henry Kissinger, koji je nakon pobjede u vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj operaciji Oluja predsjedniku Tuđmanu poslao poruku da njegova državnička uloga neće biti adekvatno valorizirana tijekom njegova života, nego tek nakon smrti.

Dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana označilo je dovoljan protok vremena u kojem bismo mogli i trebali odbaciti mitološka tumačenja te hladne glave, argumentirano i objektivno raspravljati o pozitivnim i negativnim stranama njegove vladavine. Takav pristup dopustio bi nam vrednovati prvog predsjednika suvremene hrvatske države upravo onako kako on to i zaslužuje - kao povijesnu osobu unutar konteksta vremena u kojem je živio i djelovao. n

(Dr. sc. Andrijana Perković Paloš, diplomirala je povijest i talijanski jezik i književnost, a prošle godine doktorirala povijest na Filozofskom fakultetu u Splitu, na temu "Vlada demokratskog jedinstva". Istražuje tematiku stvaranja Republike Hrvatske i Domovinski rat).

Piše: Andrijana PERKOVIĆ PALOŠ
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. VJERAN STRAHONJA

Na visokom smo mjestu po ljudskom kapitalu i digitalnim vještinama

2

REPORTAŽA: OD EUROAZIJE, PREKO AUSTRALIJE, DO KANADE I NATRAG

Globalizam na dva kotača

3

NEDJELJKO PERIĆ, RAVNATELJ INOVACIJSKOG CENTRA NIKOLA TESLA

Industrijske se revolucije ne
događaju, one se razvijaju kroz
osmišljene i planirane procese