Magazin
TEMA TJEDNA: FRANJO TUĐMAN - OBLJETNICA SMRTI (I.)

Od vizionara i domoljuba do državnika i Europejca
Objavljeno 7. prosinca, 2019.
SVE ZA HRVATSKU, HRVATSKU NIZAŠTO: OD DETUĐMANIZACIJE NEKI NI DANAS NE ODUSTAJU...

U utorak, 10. prosinca, bit će 20 godina od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. I dok je vladao, kao i nakon toga, mnogi su podijeljeni oko njegove uloge. Ipak, u posljednje vrijeme često se, kako u HDZ-u, tako i oporbi, pozivaju upravo na njegovu politiku. Ne nedostaju ni nove inicijative o sjećanju na Tuđmanov lik i djelo te odavanju počasti.

Tako je ovih dana i Hrvatski sabor izglasao odlikovanje Velereda Predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom, kao izraz najvišeg priznanja za promicanje hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u Hrvatskoj i inozemstvu. Državna tajnica Josipa Rimac podsjetila je kako je 20. obljetnica smrti prvoga hrvatskog predsjednika prigoda da Hrvatska ustanovi visoko odlikovanje kojim će se utemeljitelj demokratske, suverene i neovisne hrvatske države i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske u Domovinskom ratu uvrstiti u red najviših hrvatskih državnih poglavara te će se na taj način trajno izraziti zahvalnost hrvatskog naroda i hrvatskih državljana njegovim povijesnim zaslugama.

OSTAVŠTINA
Komentari o Tuđmanu pred obljetnicu njegove smrti stižu redovito i iz redova oporbe. Tako je, primjerice, Arsen Bauk (SDP) podsjetio na riječi pokojnog SDP-ovog predsjednika i premijera Ivice Račana o Tuđmanu - pamtit ćemo ga po dobru, pogreške ćemo popravljati - rekavši kako su mnogi koji su došli poslije Tuđmana bili ispod njegove razine.

Oglasila se i skupina hrvatskih intelektualaca s prijedlogom da se Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, u povodu 20. obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika i utemeljitelja tog instituta preimenuje u Hrvatski institut za povijest doktora Franje Tuđmana. Uz prijedlog, podsjećaju da je akademik Tuđman, doktor povijesnih znanosti, istaknuti hrvatski znanstvenik i hrvatski državnik, 1961. u Zagrebu utemeljio Institut za historiju radničkoga pokreta i bio njegov direktor i znanstveni voditelj. Taj institut, dodaje se, poslije je nazvan Hrvatski institut za povijest.

Bilo kako god, u turbulentnim vremenima u kojima jesmo, valja podsjetiti što je Tuđmanova ostavština, ali i tko je i kako baštini. Možda je najaktualnije krenuti s njegovom idejom pomirbe, jer još i danas već duboko u 21. stoljeću prečesto slušamo rasprave o ustašama i partizanima. Tuđmana očito ne razumiju ni oni koji se vječno pozivaju na njega. Primjerice, HDZ je nedavno ostao iznenađen svojim visokopozicioniranim članom i predsjednikom HVIDRE Josipom Đakićem i njegovim prijedlogom da se ukine Dan antifašističke borbe kao neradni dan. Vrh HDZ-a pritom je izvukao svoj najčvršći argument - prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Političara, državnika, povjesničara i profesionalnog vojnika, koji se u partizanskoj uniformi sa zvijezdom petokrakom borio protiv Hitlera i Pavelićevih ustaša! Koji je u ratu dogurao do čina majora, a poslije njega i Titovog generala. I koji je na kalendar državnih blagdana samostalne i suverene Hrvatske, u vrijeme kada je došao na vlast, bez mnogo krzmanja uvrstio i Dan antifašističke borbe. "Treba stati na kraj politici detuđmanizacije i unutar HDZ-a. To znači da ja kao predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade kažem da je 22. lipnja blagdan koji je u popis blagdana u naš zakon uvrstio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. I tako će i ostati", rezolutan je bio premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.

TUĐMANIZACIJA
O 20 godina posttuđmanizma nedavno je pisao i Globusov novinar Darko Hudelist, autor velike i dosad nenadmašene biografije prvoga hrvatskog predsjednika, saževši: "Svi se na njega pozivaju, svatko ga tumači kako želi, ali ga malo tko razumije" te se zapitao što je uopće tuđmanizam za razliku od detuđmanizacije - izraza koji je nakon njegove smrti skovala tadašnja politička oporba, jer im je zalaz Tuđmanove ere značio nadu u početak novoga doba, koje će, kako su njezini prvaci tada glasno najavljivali, biti potpuna suprotnost devedesetima i svemu što je imalo pečat Tuđmana i njegova doba. Nakon uvjerljive pobjede ujedinjene opozicije predvođene Račanovim SDP-om i Budišinim HSLS-om na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000., ona je i službeno počela. Ali s vremena na vrijeme i u redovima HDZ-a. Hudelist ipak zapaža: "Danas, dvadeset godina poslije, proročanstvo da će jednoga dana u hrvatskoj politici Tuđman ‘uskrsnuti‘, ali sada kao ‘tuđmanizam‘, ni u kome ne izaziva čuđenje. Štoviše, već puno desetljeće Hrvatska živi na valu ‘retuđmanizacije‘. Pozivanje na Tuđmanove vrijednosti ima istaknuto mjesto u retorici HDZ-a i svih drugih konzervativnih i tzv. desnih stranaka, a ljevica je odavna revidirala svoju rigidnu doktrinu ‘detuđmanizacije‘ i priznala Franji Tuđmanu - istina, bez euforije - povijesne zasluge za osnutak i obranu države. Tuđmanizam je danas čak postao gotovo neka vrsta političke mode, ponajprije na desnom centru i desnici. Mnogi ga često spominju, ali ga i mnogi tumače kako im odgovara - a da pritom, zapravo, nitko ne zna reći što je jasan sadržaj tog pojma. I što se njime želi reći, odrediti ili kategorizirati", zaključuje Hudelist.

No, veliko je pitanje koliko su najnovija tumačenja tuđmanizma doista ukorijenjena njegovim političkim idejama, a koliko su posve arbitrarna, ili čak strana Tuđmanovim izvornim političkim konceptima, a uz to svatko samo djelomice zahvaća stvarno Tuđmanovo nasljeđe, ne vodeći pritom računa o cjelini. I, samo se po sebi podrazumijeva, navodi Hudelist: dokle god je tako, dokle god sam pojam tuđmanizam ne bude precizno i potpuno razjašnjen i definiran, bit će idealan ne samo za ukrašavanje političkih govora i stranačkih slogana, nego i za razne političke i ideološke zloupotrebe.

Zapravo pitanje što je uopće tuđmanizam nije nimalo lako, pa je odgovor potražen i od jednog, rekli bismo, najuglednijih i najvećih "tuđmanista", književnika i akademika Ivana Aralice, koji kaže: "U samome središtu tuđmanizma stoji misao o hrvatskoj političkoj samostalnosti. Ali noseći to u svojemu središtu, tuđmanizam zapravo za sebe veže i sve one varijante u kojima se ta samostalnost treba realizirati. A ima ih jako mnogo. Težeći prema sintezi, Tuđman je došao do misli o nacionalnoj pomirbi svih nacionalnih komponenata kako bi se u njemu (tuđmanizmu) ostvario maksimum, a to je državna samostalnost.

DETUĐMANIZACIJA
Detuđmanizacija je pak, prema riječima Aralice, osobito uzela maha kad ju je i u samim HDZ-ovim redovima počeo provoditi predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer (u razdoblju 2003.-2009.) Ivo Sanader, a u isto to vrijeme i bivši predsjednik Stjepan Mesić. S druge strane, a kako detektira i svojedobni Tuđmanov savjetnik i jedan od najbližih suradnika Ivić Pašalić, "tuđmanistom se može smatrati i deklarirati (a, bar implicitno, to i čini) i, u ovome trenutku, najeksponiraniji protagonist hrvatske ljevice - kandidat SDP-a na predstojećim predsjedničkim izborima - Zoran Milanović. Prisjetimo se: kada je bio premijer Milanović je u svom govoru održanom na Dan državnosti rekao da ‘Franjo Tuđman još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg‘. A nekoliko mjeseci poslije, u rujnu 2015., založio se da se novom zagrebačkom aerodromu dade ime prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana". Aralica, pak, o Zoranu Milanoviću također kaže: "Ne mogu za njega reći da nije Hrvat, bio bih lud kada bih to rekao. Jer, on poštuje hrvatsku državu isto kao i Plenković, koji je šef Tuđmanove stranke".

I ugledni povjesničar, pokojni Slavko Goldstein, u 90-ima je bio žestoki kritičar Franje Tuđmana. Pa ipak, kada je početkom 1993. Goldstein osjetio potrebu da Tuđmanu osobno, u četiri oka, kaže što misli o filmu o Bruni Bušiću, što ga je lansirala komisija za ispitivanja žrtava rata i poraća, Tuđman ga je primio: "Rekao mi je, lupivši pritom šakom o stol: Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći!". To je za mene najneposredniji dokaz da je Tuđman, unatoč tome što je upravo on odškrinuo vrata revizionističkom tumačenju povijesti, izjavom o NDH koja nije bila samo kvislinška tvorevina, nego i izraz želje hrvatskoga naroda za svojom državom, svojim autoritetom to i zaustavio. Tuđman je čvrsto bio protiv rehabilitacije NDH", zaključio je Goldstein. Inače, Goldsteinove kritike Tuđmana nisu bile puko akademsko prenemaganje u četiri zida. On je bio jedan od potpisnika peticije da taj isti Tuđman te iste 1993. odstupi s mjesta predsjednika, rekao je da se nema što miješati u povijest, jer se pritom ponaša kao političar, a ne kao povjesničar, da mu je privatizacija kao projekt totalna katastrofa... Unatoč tome, Tuđman, čovjek koji je u 90-ima upamćen kao vrlo tašt, zadržao je visoki respekt prema Goldsteinu, među njima je opstala određena razina poštivanja.

Sve u svemu, premda neki ni danas ne odustaju, detuđmanizacija je očigledno propali pokušaj samozvanih i preambicioznih "reformista". Drugim riječima, takvi revizionistički pokušaji unaprijed su osuđeni na propast, bez obzira na to što se lik i djelo prvoga hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana još mora poprilično valorizirati, a razdoblje tuđmanizacije društva smjestiti u povijesne okvire. To je zadaća povijesničara, a ne dnevne politike, ideoloških dogmatika i manipulacija bilo ljevice, bilo desnice.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Privatizacija najspornija
Možda ono najvažnije jest da pomalo i većina građana prihvaća pozitivnu Tuđmanovu ulogu, što se da iščitati i iz najnovijeg velikog istraživanja Dnevnika Nove TV o tome što građani misle o prvom predsjedniku, koji su mu najbolji, a koji najgori potezi. Tuđman kod većine možda ostavlja pozitivan dojam, ali o njegovu načinu vladanja Hrvatska je podijeljena. Tako njih 44 posto misli kako je bio demokrat, a 43 posto ispitanika smatra da je bio autokrat. Tuđman je ipak kompleksna osoba, a različite faze i aspekte njegove vladavine građani različito ocjenjuju. Najboljom ocjenjuju njegovu ulogu u Domovinskom ratu, što pozitivnim smatra 79 posto ispitanika. Po pitanju ljudskih prava 63 posto građana misle da je Tuđmanova uloga pozitivna, a njih 28 posto misli suprotno. Ako se građane pita o gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj, za 41 posto ispitanika uloga je prvog predsjednika pozitivna, a za njih 50 posto negativna. I na kraju, kao i u prijašnjim istraživanjima, Tuđman najgore prolazi ako se građane pita o privatizaciji.
JAKOV ŽIŽIĆ

BIO JE UVJEREN U PREDODREĐENOST SVOJE SUDBINE

 

Znanstveni rad "Karizmatska obilježja Franje Tuđmana...", autora Jakova Žižića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, studiozna je analiza dnevničkih zapisa nastalih između 1982.-1984. godine. Rad je objavila Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, Vol. XVII No. 1, 2019. godine.

Možete li nam sažeto pojasniti o čemu se radi u tim zapisima, uključujući i to razdoblje Tuđmanova života?

- Ja sam analizirao Tuđmanove dnevničke zapise nastale tijekom njegova boravka u zatvoru od 1982. do 1984. godine. To je jedno od razdoblja u kojem je Tuđman najiscrpnije pisao svoje dnevničke bilješke, a sam dnevnik vodio je od 1972. do 1989. Tuđmanov dnevnik donosi osobno svjedočanstvo o motivima, ambicijama i ciljevima koji ga pokreću, pa je stoga zahvalan za istraživanje njegovih mogućih karizmatskih obilježja. Podrobnom analizom dnevničkih zapisa utvrđeno je da je Tuđman iskazivao dva konstitutivna obilježja karizme, a to su uvjerenje o posjedovanju posebnog dara te življenje za svoju stvar i slijeđenje svog djela. Primjerice, Tuđman smatra da posjeduje kvalitete koje uglavnom nisu dostupne drugima i vidi sebe kao jednu od rijetkih osoba koja ima "dara ili talenta da shvati bit povijesnih zbivanja". Premda se nalazi u zatvoru i njegova perspektiva nije povoljna, Tuđman je odlučan da nastavi sa svojom borbom vjerujući da "prave vrijednosti moraju dati ploda, makar to bilo i sutra". Iz analize dnevničkih zapisa razvidno je kako Tuđman iskazuje i dva konstitutivna obilježja "čiste", odnosno osobne karizme - vjerovanje u vlastitu misiju i usmjerenost te iste misije na određenu skupinu ljudi. Tuđman je uvjeren u predodređenost svoje životne sudbine i posebnu ulogu koja mu je suđena u "misteriju povijesti". Tuđman iskazuje i uvjerenje da je njegova misija usmjerena na hrvatski narod govoreći o sebi kao "dosljednom sljedbeniku ideje o slobodi i istini hrvatskog naroda".

U svom doktorskom radu također sam se bavio Tuđmanovom karizmatskom osobnošću koju sam analizirao kao jedan od čimbenika njegova utjecaja na ishode odlučivanja u stranci i državi od 1989. do 1999. U doktoratu sam se usmjerio na karizmatsku percepciju Tuđmana među osobama koje su zajedno s njime sudjelovale u odlučivanju na razini stranke i države.

Koliko je Tuđmanova karizma bila važna za osnivanje HDZ-a?

- Pokazalo se da je Tuđmanova karizma bila iznimno važna za uspostavu njegove političke moći u fazi osnivanja HDZ-a 1989. Analiza intervjua i memoara članova Inicijativnog kruga za osnivanje HDZ-a pokazala je prisutnost karizmatske percepcije Tuđmana, odnosno vjerovanje da posjeduje iznimna svojstva, priznavanje njegovih iznimnih pothvata i bezuvjetno prihvaćanje njegova osobnog autoriteta. Zanimljivo je da se u fazi osnivanja HDZ-a,Tuđman ponašao kao da posjeduje institucionalne ovlasti vođe, premda u stvarnosti time nije raspolagao. Tuđmanovo samoinicijativno preuzimanje vodstva može se povezati s njegovom karizmatskom osobnošću. Naime, jedno od obilježja karizme je da njezin nositelj uzima zadatak koji mu je namijenjen i na osnovi toga zahtijeva da ga drugi slijede. S obzirom na to da je Tuđman još sredinom 80-ih godina iskazivao karizmatska obilježja uvjerenosti u posjedovanje posebnog dara i vjerovanja u vlastitu misiju, on se u Inicijativnom krugu jednostavno postavio kao vođa kojeg drugi trebaju slijediti po dužnosti.

Kako se Tuđman odnosio prema ideji hrvatske državnosti, napose u integrativnom smislu?

- Jedan od glavnih elemenata Tuđmanove karizmatske percepcije pronalazim u njegovoj sveobuhvatnoj sintezi hrvatske državnosti kojom je mogao okupiti ljude iz veoma različitih političkih tradicija. Tuđman je oblikovao integrativnu idejnu osnovu hrvatske državnosti koja je prihvaćala sve, od pravaša do hrvatskih komunista, uz iznimku Pavelićevih sljedbenika i jugointegralista. Tu je Tuđman jako sličan Charlesu De Gaulleu, koji je nastojao da se u degolističkom pokretu nađu ljudi različitih političkih orijentacija. Njegova glasovita rečenica "svaki političar bio je, jest ili će biti degolist", može se vrlo lako primijeniti na Tuđmanovo shvaćanje HDZ-a u kojem su svoje mjesto trebali pronaći i pripadnici desnice i ljevice. Tuđmanova državotvorna sinteza i okupljanje pristaša s različitih ideoloških strana činili su ga iznimnim u odnosu prema svim drugim individualnim političkim akterima u Hrvatskoj krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Nakon obrane Hrvatske i njezina međunarodnog priznanja elementi Tuđmanove karizmatske percepcije postat će njegovi politički uspjesi, odnosno njegov politički rad i političke prosudbe. Moje je doktorsko istraživanje pokazalo da je ta "unutarnja" karizmatska percepcija Tuđmana (među stranačkim i državnim vrhom) bila kontinuirano prisutna od 1989. do njegove smrti 1999., premda je njezin intenzitet jačao ili slabio, ovisno o situacijskom kontekstu.

Nakon Tuđanove smrti počelo se javno govoriti o detuđmanizaciji Hrvatske, za što se posebno zauzimao Stjepan Mesić, a možda još i više Ivo Sanader. Kako biste ocijenili to posttuđmanovsko razdoblje, kao i neke današnje pokušaje detuđmanizacije društva?

- Tuđman je kao predsjednik države tijekom 90-ih godina uživao znatnu osobnu podršku u općoj javnosti. Istraživanja javnog mnijenja pravljena tijekom tog razdoblja pokazuju kako pogoršanje odnosa javnosti prema HDZ-ovoj vlasti nije bilo praćeno znatnim padom javne podrške Tuđmanu. Čak i u najnepovoljnijem razdoblju javne percepcije HDZ-a i njegove vlasti (1998. - 1999.), Tuđman je i dalje ostao pretežito pozitivno percipiran. Tome treba pridodati kako su hrvatski birači bili puno naklonjeniji Tuđmanu nego njegovoj stranci i da se HDZ obilno koristio s Tuđmanovim osobnim kapitalom u svojoj izbornoj strategiji. Sjetimo se samo da je Tuđman bio nositelj svih izbornih lista HDZ-a na izborima za Županijski dom Sabora 1993. i 1997., kao i nositelj svih HDZ-ovih lista na lokalnim izborima 1997., od najmanje općine do najveće županije. Očekivalo se i da će biti nositelj svih HDZ-ovih lista na izborima za 3. saziv Zastupničkog doma Sabora, ali je njegova smrt prekinula ta nagađanja. Želim reći da je Tuđman uživao veliku popularnost među hrvatskim građanima, i to nije moglo nestati preko noći.

Da, Sanader je nastojao "detuđmanizirati" HDZ i Hrvatsku smatrajući da je Tuđmanovo nasljeđe uglavnom teret, kako za moderni i centristički HDZ, tako i za modernu i europsku Hrvatsku. No pokazalo se da HDZ ne može bez Tuđmana jer u suprotnome gubi golem dio svojih birača. Znatan dio HDZ-ove biračke podrške i dalje počiva na emotivnoj vezanosti hrvatskih građana uz Tuđmana kojeg poistovjećuju s odlučnom i beskompromisnom borbom za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske. (D.J.)

ANTE NAZOR

TUĐMAN JE MEĐU NAJZASLUŽNIJIM OSOBAMA HRVATSKE POVIJESTI

 

U vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija te da nakon dugo vremena Hrvati u tom razdoblju nisu međusobno ratovali.


Osim s posljedicama rata i okupacije, tijekom 1990-ih Hrvatska se suočavala s uobičajenim problemima tranzicije, uključujući gospodarske i financijske poremećaje koji su bili posljedica raspada Jugoslavije i privatizacije gospodarstva. Uz agresivan srpski nacionalizam koji je pomagala JNA, Hrvati su se suočili i s negativnom percepcijom u većem dijelu međunarodne zajednice koja je željela održati Jugoslaviju. Morali su se suočiti i s embargom međunarodne zajednice na uvoz oružja (25. rujna 1991., Rezolucija 713), što je bilo iznimno nepravedno u uvjetima agresije nadmoćnijeg neprijatelja na Hrvatsku, a istodobno je otvorilo mogućnosti pojedincima za nečasne radnje i bogaćenje. Svoje diplomatske ciljeve predsjednik Tuđman morao je ostvariti s diplomatskim zborom koji je bio u začetku, a teritorijalnu cjelovitost države i zadovoljstvo njenih građana trebao je osigurati s tek osnovanom vojskom i gospodarstvom koje je bilo razoreno ratom i okupacijom. Unatoč svemu tome, za vrijeme predsjedničkog mandata Franje Tuđmana stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo.

IDEJA POMIRBE


Glavni ciljevi predsjednika Tuđmana bili su stvaranje suverene Hrvatske i njezina reintegracija u Europu. Reintegracija u Europu za predsjednika Tuđmana bila je višeznačna; on je na Hrvatsku gledao kao na sredozemnu i srednjoeuropsku zemlju koja je poveznica prema jugoistočnoj Europi. Vjerovao je da bi članstvo u Europskoj zajednici jamčilo političku stabilnost i gospodarski prosperitet Hrvatske. Nadao se da će okončati demografsko slabljenje kojem je Hrvatska bila izložena za vrijeme komunizma, kao i da će vratiti u domovinu pripadnike hrvatskog iseljeništva, od kojih je, prihvaćajući tržišno gospodarstvo, tražio pomoć u oživljavanju hrvatskog gospodarstva. To je smatrao preduvjetom demografske obnove.


Preduvjetom za uspostavu samostalne hrvatske države predsjednik Tuđman smatrao je pomirenje hrvatskog naroda ("pomirba svega hrvatstva"), kojem je težio da bi se nadvladale ideološke suprotstavljenosti čiji su korijeni u događajima iz Drugog svjetskog rata. Vjerovao je da bi se osudom svih zločina i odbacivanjem zabluda prošlosti, kao što su fašizam i boljševizam, a preuzimanjem pozitivnog iz prošlosti, omogućilo bar ljudsko pomirenje, ako ne i političko ujedinjenje "hrvatskih ustaša koji su htjeli hrvatsku državu" i "hrvatskih partizana koji su se borili za Istru". Sukladno svom otklonu od ekstremizama, upozorio je da se ne smije dopustiti da Hrvatsku u pitanje dovode "izbezumljeni bezumnici s desnice", kao i oni koji "nisu mnogo pametniji na ljevici".


S obzirom na to da je srpska protuhrvatska politika odgovornost za zločine ustaškog pokreta u Drugom svjetskom ratu nametala cijelom hrvatskom narodu, negirajući njegov golem doprinos antifašističkoj borbi, predsjednik Tuđman znao je da će prodorna srpska diplomacija iskoristiti svaku priliku da novostvorenu hrvatsku državu u svijetu prikaže kao nastavak NDH. Stoga je posebno isticao da Hrvatska svoju demokraciju zasniva i na udjelu hrvatskoga naroda u antifašizmu koji je u temeljima suvremene europske i svjetske demokracije. Dakako, ne zanemarujući pritom nužnost da suvremena Hrvatska, kao višestranačka demokracija i država ravnopravnih građana, načelno treba biti u suprotnosti s NDH i s Hrvatskom u razdoblju komunističke Jugoslavije. Uz to, upozorio je da bi nakon međunarodnoga priznanja i pobjede u Domovinskom ratu, kojom je osigurana teritorijalna cjelovitost RH u međunarodno priznatim granicama, za Hrvate bilo pogubno vraćanje u neke nove regionalne zajednice, u svojevrsnu obnovljenu Jugoslaviju - tzv. Zapadni Balkan.

BOSANSKO PITANJE


Govoriti o ratu u bivšoj Jugoslaviji u 1990-im, a pritom ne spomenuti tko je najodgovorniji za "posijano sjeme zla", i tko je tada pokrenuo spiralu zločina koju je potom tako teško kontrolirati, znači zanemariti razliku između uzroka i posljedica rata. Time se relativizira odgovornost tadašnje srpske politike i ignorira činjenica da uzrok nedavnom ratu na prostoru bivše Jugoslavije nije konglomerat loših politika (čime se sugerira da su za rat jednako odgovorne politike S. Miloševića i F. Tuđmana), nego kontinuitet velikosrpske politike. Istodobno se Hrvatskoj pokušava nametnuti odgovornost za podjelu BiH, pa čak i za agresiju na BiH, što nije točno. Primjedbe da je predsjednik Tuđman vodio dvostruku politiku prema Srbima u Hrvatskoj, i da je želio sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem podijeliti Bosnu i Hercegovinu, temelje se na nerazumijevanju njegove politike i stvarnosti 1990-ih, ali i u zanemarivanju razlika između razmišljanja koje je iznosio kao povjesničar i državničkih odluka koje je donio kao predsjednik. Dakako, i na brojnim dezinformacijama koje su plasirane u javnost, među kojima se najčešće spominje laž da se u ožujku 1991. godine sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu dogovorio o podjeli Bosne i Hercegovine.


Predsjednik Tuđman inzistirao je na suradnji s hrvatskim Srbima, ali nije želio pobunjenicima prepustiti dio hrvatskoga državnog teritorija. Također, predsjednik Tuđman htio je zaštititi Hrvate izvan Hrvatske. Njegov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata, ali je istodobno svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne! Sumnja da Bosna i Hercegovina neće preživjeti slom Jugoslavije, jer je imala iste probleme kao i Jugoslavija, pojačavala je njegovu brigu za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini. Podržao je njihovo organiziranje, kao reakciju na poteze srpske politike u Bosni i Hercegovini, ali u granicama te države, sve dok ona bude postojala. Opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom.


Činjenica da svijet nije uspijevao pronaći primjereno rješenje za problem Bosne i Hercegovine u znatnoj je mjeri bila posljedica pat-pozicije izazvane nepopustljivošću muslimanskoga i srpskog vodstva. Predsjednik Tuđman nije odbio ni jedno rješenje koje je u Bosni i Hercegovini predložila međunarodna zajednica. On je naglašavao da se Hrvatska uključila u bosansko-hercegovačku krizu zato što su tamošnji Hrvati bili napadnuti i zbog toga što je "budućnost hrvatske države" ovisila o uspostavi "stabilnog poretka" na Balkanu. Kao rješenje nudio je preustroj Bosne i Hercegovine u konfederaciju, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice. Istodobno, dok je diplomatski i vojno podržavao Hrvate u Bosni i Hercegovini, nudio je bošnjačko-muslimanskoj vladi vojno savezništvo, dopuštajući joj da preko Hrvatske nabavlja oružje i drugu opremu, skrbeći se za brojne muslimanske izbjeglice. Na kraju, upravo je hrvatsko-muslimansko savezništvo omogućilo slamanje srpske opsade muslimanske enklave u Bihaću i sprječavanje nove tragedije u kojoj bi, u slučaju prodora srpskih snaga u taj grad, bile ubijene tisuće Bošnjaka muslimana te završetak rata u Bosni i Hercegovini.

POVIJESNO ZASLUŽAN


Dakako da ni jedan vođa, ni jedna politika nije imuna na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, ali predsjednik Tuđman ne može biti odgovoran za ratnu tragediju koju je prvo želio izbjeći, a potom završiti što je prije moguće. Činjenica je da je početak obnove velikosrpskoga projekta prethodio dolasku predsjednika Tuđmana na vlast u Hrvatskoj. Činjenica je da se rat, odnosno agresija Srbije na Hrvatsku mogla izbjeći samo na dva načina: prihvaćanjem strogo centralizirane Jugoslavije, što bi značilo prevlast Srbije i Srba u takvoj državi; ili prihvaćanjem velikosrpskoga plana prema kojem "svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi", sa zapadnom granicom na liniji Virovitica - Pakrac - Karlovac - Karlobag, uključujući i dio Gorskoga kotara. Srećom, hrvatski narod bio je odlučan u namjeri da to ne dopusti, i izabrao je predsjednika s kojim je mogao ostvariti san o samostalnoj državi.

Prema tomu, usprkos ratu te usprkos problemima uobičajenim za države koje su prelazile iz jednopartijskoga u višestranački sustav, odnosno iz totalitarizma u demokraciju, a koji su se posebno odrazili na gospodarskom planu i raslojavanju društva u razdoblju u kojem je Franjo Tuđman bio na vlasti, može se zaključiti da je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, kao i pobjeda u nametnutom ratu, rezultat koji predsjednika Tuđmana svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti. n


(DR. SC. ANTE NAZOR, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba)

Piše: Ante NAZOR
Možda ste propustili...

GODINA TEŠKIH IZAZOVA: KORONA, EKONOMIJA I TURIZAM

U novom maratonu moramo biti spremni i na sprint s preprekama

VODENI SVIJET: OD PLASTIKE DO MIKROBA

Buđenje nemani

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. VJERAN STRAHONJA

Na visokom smo mjestu po ljudskom kapitalu i digitalnim vještinama

2

REPORTAŽA: OD EUROAZIJE, PREKO AUSTRALIJE, DO KANADE I NATRAG

Globalizam na dva kotača

3

NEDJELJKO PERIĆ, RAVNATELJ INOVACIJSKOG CENTRA NIKOLA TESLA

Industrijske se revolucije ne
događaju, one se razvijaju kroz
osmišljene i planirane procese