U posljednje vrijeme često i sa zadovoljstvom pratim izdanja Pavla Pavličića ("Pohvala starosti", "Pohvala tijelu", "Bakrene sove", "Hladna fronta"…), a onda ponešto mudro o pročitanome i napišem. Jer nema nikakve dvojbe da je opus Pavla Pavličića s više od stotinu knjiga iznimna pojava u hrvatskoj književnosti i znanosti o toj istoj disciplini.

Riječ je o iznimno marljivoj osobi koja svojim impresivnim opusom prkosi onom stereotipu o lijenim profesorima koji poslije obranjenog doktorata uglavnom više ništa vrijedno pozornosti ne rade. Kao što postoje studenti jedne knjige, nekada je na zagrebačkom studiju filozofije bilo dostatno pročitati samo "Rane radove" Karl Marxa i završiti studij filozofije, tako postoje i "ozbiljni" profesori, koji su u svojoj karijeri uspjeli napisati jednu jedinu knjigu. U pravilu, svoj doktorat, koji nikako ne bi smio biti i životno (ne)djelo!

Slučaj "P. Pavličić", na najbolji mogući način demantira jednu takvu (lošu) praksu. Doduše, jedno vrijeme i meni se činilo da je ova marljivost profesora i književnika rezultat apsolutne apolitičnosti. Naime, bio sam i više nego uvjeren da je odabir dragog i cijenjenog profesora da se predmet njegovih interesa svede na pisanje trivijalnih krimića, odnosno neke fantastike koja ni na koji način ne korespondira s našom realnošću, odnosno da se intenzivno bavi temama iz starije hrvatske književnosti (i te teme pripadaju više svijetu fantastike nego realnosti), da se prepusti mudrovanju o žanrovskim nijansama u književnosti uopće, zapravo, logična posljedica razmišljanja jednog politički "lukavog uma", uma koji ni na koji način ne želi imati posla sa svakodnevnim ideološkim i inim trivijalnostima. Kao, što se to najčešće u životu i događa, autor me je (odavno) demantirao. Treba samo pročitati neke od njegovih posljednjih intervjua, ovdje u prvome redu mislimo na onaj nedavni u Vijencu, najdugovječnijem našem časopisu za književnost i društvena pitanja, u kojem autor, na krajnje suveren način, demonstrira svoju iznimnu upućenost i u naše političke (ne)prilike. Naime, njemu su sve stvari, i one političke, i one koje pripadaju nekim drugim sferama, i više nego jasne!

Tako Pavličić i u romanu "Štićena osoba" (Mozaik knjiga, 2019.), na jedan vrlo suptilan način, demonstrira svoju iznimnu upućenost u neke od bolnih tema hrvatskog društva, gdje se amplituda njegovih interesa kreće od opisa koji se odnose na uobičajene međuljudske odnose na poslu, u novinarskim redakcijama, pa sve do onih suptilnih elaboracija odnosa u normalnim i manje normalnim hrvatskim obiteljima, koji slijede logiku odnosa "gospodara" i "roba", pa preko opisa jedne nove pojave u hrvatskom društvu, pojave novokomponiranih bogataša, tzv. "novohrvata"/tajkuna, kao i opisa svih onih specifičnih nijansi relacija između te moćne društvene grupe i vladajućih političkih strategija.

A sve te "obvezujuće likove" hrvatskog posttranzicijskog društva prate i neki novi fenomeni, kao što su stvaranje nove sportske i ine kulture među tom novokomponiranom menadžerskom klasom/sektom, gdje se ulaznica u to "odabrano" društvo svodi na obvezno igranje badmintona, skvoša, kao i prakticiranje nekih novih modnih i inih običaja. I sve su to samo još jedna od dodatnih potvrda postojanja jedne nove činjenice (mladi, bogati ljudi, s nekim novim navikama i običajima) u hrvatskom društvu. Naravno, u takvom svijetu jedino je važno biti prvi, najbolji, najljepši… Sve ostalo izaziva frustracije koje mogu dovesti i do devijantnih društvenih pojava, do toga da se, iz čista mira, počini i zločin!

Upravo jedna takva (moderna) frustracija tema je romana "Štićena osoba". I ovdje je glavni junak novinar Ivo Remetin, koji u tijesnoj suradnji sa Šoštarom, policijskim inspektorom, rješava jedan, na prvi pogled, banalni slučaj, "slučajni" kvar na automobilu, koji to, zapravo, uopće nije - kočnice nisu otkazale same od sebe! I tu priča počinje, klupko se počinje odmatati, a na površinu izlaze, manje-više, sve nuspojave tranzicije na hrvatski način.

Naravno, Pavao Pavličić ne samo što je odličan pisac krimića, nego je još bolji poznavatelj svih tajni toga žanra, pa neće propustiti da i u ovome romanu, na jedan krajnje diskretan i suptilan način, po tko zna koji put, demonstrira i svoje teorijsko viđenje ovoga, u hrvatskoj teorijskoj literaturi, omiljenog žanra. (Ovdje ću samo reći da je još 1973. godine, u ondašnjoj čuvenoj biblioteci Liber, Stanko Lasić objelodanio svoju čuvenu "Poetiku kriminalističkog romana"). Ovaj put to čini u suradnji s gospođom Remetin, koja kao i sve ljubiteljice krimića, ima svoju teoriju toga žanra koju je povremeno izlagala i svome mužu. Tako da je njezina polazna točka uvijek bila tvrdnja da u krimiću ne smije biti slučaja, nego da sve mora izgledati tako kao da proizlazi iz nečega svjesnog, iz planskog djelovanja, i kad je riječ o zločinu, i kad je riječ o istrazi o tome zločinu.

A njezin suprug, Ivo Remetin, koji krimiće nikada nije volio, dobiva volju da polemizira i da dokazuje kako je baš ta odsutnost slučaja krunski dokaz kako krimić i nema nikakve veze sa životom, jer za život i jest karakteristično upravo to što se zbiva slučajno, pa jednom taj slučaj ide na ruku počinitelju, a drugi put istražitelju. Gospođa Remetin u takvim bi situacijama odmahnula rukom i ustvrdila kako za književni tekst i nije važna njegova sličnost sa životom, već odnos prema vještini/pravilima književnog konstruiranja...