Odavno je poznato da su djelatnici i volonteri Hrvatskog Crvenoga križa osobe koje će bezrezervno pomoći u svakoj situaciji. Bilo je tako i 29. studenoga, kada je tim HCK-a otišao u Albaniju nakon razornog potresa, i to u sklopu projekta "Susjed pomaže prvi". U tročlanom je timu bio i Osječanin Adam Šoltić, kojemu je ovo bila prva međunarodna razmjena. I nekoliko dana od povratka u Osijek, kaže, još vidi pred sobom slike ruševina, ozlijeđenih i osoba koje su u trenutku ostale bez svog doma.

- Ondje smo poslani kako bismo procijenili situaciju i vidjeli gdje i kako možemo pomoći nakon katastrofe koja im se dogodila. Nismo išli u akcije spašavanja iz ruševina, nego smo pružali drukčiju pomoć i doista se dogodilo da su nas ljudi u mjestima koja nisu pogođena potresom zaustavljali i zahvaljivali što smo došli. Naše su nam uniforme HCK-a vjerojatno ulijevale povjerenje - priča Šoltić koji je, zajedno s još dva člana HCK-a, Marijom Juzbašić i Ivanom Usmianijem, bio smješten u Tirani, pokraj sjedišta albanskog Crvenog križa.

Čuli su tako da je većina stanovništva dočekala potres u krevetu jer su spavali i u tim je trenutcima bio najjači. Tužni su, priča Šoltić, što se ne mogu vratiti u svoje domove, a sudeći prema tome koliko su zgrade i kuće razorene, čini se da dugo neće ni moći. Inače, albanska je vlada, kaže, propisala da stanovništvo ima zabranu ulaska u svoje domove ako su ti objekti procijenjeni rizičnima, odnosno, sve dok inspekcija ne provjeri statiku određenog objekta. Mnogi građani, priča nadalje, nisu željeli otići dalje od mjesta gdje su živjeli dok im potres nije razorio dom pa su im podignuti šatori u dvorištima.

- Bilo je dosta onih koji su odbijali otići u centre uređene za prihvat većeg broja osoba koje su ostale bez domova. Nakon što bi odbili otići u takve centre, ljudima su podizani šatori u dvorištima, što ih je bar malo smirilo. No problem je zima i činjenica da dolazi jako hladno vrijeme, a šatori nisu nikakva zaštita - ističe Šoltić, dodajući da, nakon što je vidio stanje u Albaniji, još uvijek ne može pronaći dovoljno snažne riječi kojima bi opisao kako se osjećao vidjevši ljude svih generacija koji su u tren oka izgubili sve što su imali. Problem je u tome, dodaje, što brojne zgrade nisu bile propisno sagrađene, no razorni potres, čija je magnituda prvi dan iznosila čak 6,4, srušio bi, misli, i one koji se smatraju potpuno ispravnima prema građevinskim propisima.

- Ne može se riječima opisati to što se ondje dogodilo i kako to izgleda. Bit će potrebne godine dok se sve ne vrati u prvotno stanje, a u međuvremenu ti su ljudi u prihvatnim centrima, u šatorima ili u hotelskom smještaju. Naime, kompleks hotela "Rafaelo Resort" primio je, potpuno besplatno, čak 850 osoba - dodaje Šoltić.

HCK je pomagao na razne načine. Naime, Marija Juzbašić bila je zadužena za psihosocijalnu pomoć, ali i treninge za volontere i ostale koji su željeli pružiti pomoć na taj način osobama koje su ju nužno trebale. Za to vrijeme, Usmiani i Šoltić morali su provesti izvide na terenu i vidjeti što je stanovništvu u tom trenutku prijeko potrebno. Nakon izvida te bi stvari popisali i poslali izvještaj kako bi i druge zemlje znale koja je to pomoć koja je prijeko potrebna.

Ovakvi projekti, kaže nadalje, organiziraju se u svrhu pomoći u samo nekoliko dana i ne može se dogoditi da pomoć koja je utvrđena na ovaj način bude dugoročna. Lokalne albanske vlasti, dodaje Šoltić, naglasile su da je ponajprije potrebna veća količina šatora, a hrane je, bar za sada, u dovoljnim količinama. I prije nego što je hrvatski tim HCK-a stigao na mjesto događaja, u Albaniju je poslan kamion s hranom. No dok vode i hrane ima dostatno, šatora, odnosno smještajnih kapaciteta općenito, uvelike nedostaje. Stoga će se u HCK-u, kao i u Crvenom križu u ostalim zemljama, pobrinuti da pomoć koja je potrebna albanskom stanovništvu dođe što prije i da zimu, koja je već nastupila, pregrme što lakše. Na upit hoće li se, bude li trebalo, ponovo odazvati, Šoltić kaže:

- Naravno da bih opet išao. No u ovom trenutku bili bismo samo višak i teret kojim bi se albanski Crveni križ morao nositi. No ako i što god bude trebalo, ovdje nisam samo ja nego i moji brojni prijatelji iz HCK-a - naglašava Šoltić.