Pripremio: Adrian ANDREJEK

Clarke Peters, zvijezda sjajnih televizijskih ostvarenja kao što su “Žica”, “Treme” i “Osumnjičeni”, rođen je u New Yorku kao Peter Clarke. U dobi od 12 godina zaigrao je u školskoj produkciji predstave “My Fair Lady”, a već s 14 dobivao je ozbiljnije angažmane u kazalištu. Ostalo je povijest… Nakon niza filmskih i televizijskih ostvarenja, trenutno igra u HBO-ovoj seriji “Njegova mračna građa”, o kojoj više govori u nastavku.

Pričajte nam o svom liku…

- Dr. Carne je ravnatelj na Jordan Collegeu, jednom od brojnih koledža u Oxfordu. Za one koji ne znaju ništa o knjizi ili o meni, počet ću od početka. Ovo je knjiga o mladoj dami koja odrasta u vrijeme i u dimenziji koja nije slična našoj, premda postoji neka tehnologija koja joj pruža zanimljiv prolaz u budućnost. Taj mali instrument koji koristi da gleda budućnost dobila je od mene. Na fakultetu se bavimo znanošću, teozofijom, teologijom i filozofijom, premda nije tako propisano. To je razgovor Crkve prema državi, duhovnosti naspram politike, adolescencije nasuprot zrelosti. Moj lik je više-manje čuvar mlade Lyre i te ideje mora prenijeti na nju zajedno s njezinim ocem, lordom Asrielom.

Ranije u knjizi vidjeli smo kako vaš lik daje Lyri aletiometar, ali čini se da i on pokušava otrovati Asriela. Je li dobar ili loš?

- To je bilo i moje pitanje. Ne znate je li dobar ili loš. Ne znate radi li neke stvari kako bi zaštitio svoj položaj, mladu djevojku ili to čini zbog zaštite svemira; da biste spasili svijet, možda biste morali žrtvovati jednu osobu. U knjizi i u našoj seriji teška je odluka. Svakom bi je bilo teško donijeti. To je zanimljiv element u pripovijedanju jer ne znate, nemate pojma.

Kakav je ravnateljev odnos s Lyrom?

- Lyra nije dijete. Svako dijete smatramo djetetom zbog okruženja u kojemu je odgajano. Dakle, u odnosu na sve u njezinoj okolini, da, ona je dijete. U odnosu na svijet, ona je obrazovano ljudsko biće. Ona ima sve vještine i znanja potrebna da može preživjeti, rasuđivati i analizirati svijet te pregovarati o svom putu. To je dijete koje je odgojeno u sveučilišnom kampusu. Dakle, od malih nogu nije imala roditelje. Imala je i dnevni plan kojeg bi se trebala držati, ali nije. Što se tiče ravnateljeve veze s njom, Lyra mu je nametnuta, a to je vjerojatno posljednje što je htio - ovo nije mjesto za dijete, a ipak osjećam da mi je autor dao trenutak da zaista izrazim očinsku ljubavi i gubitak kad dođe trenutak da moraš pustiti dijete da ode. Ako imate sina ili kćer, znate da kad ih nema, nešto nedostaje. U ovom slučaju, znam da mora krenuti na svoje putovanje - i to je poput gubitka nožnog palca.

U kojoj je mjeri taj svijet fantazija ili stvarnost?

- Svijet je poput našeg, samo što mi nemamo demone. Naši demoni su u nama. U seriji, demoni se manifestiraju u nekoj životinji izvan vašeg tijela. Postoje i strojevi koje rade nevjerojatne stvari, a ne nužno s fosilnim gorivom. U ovom svijetu fantazije svašta se može dogoditi, ali ljudi koji stvaraju seriju nisu ludi. Nitko vam neće nestati pred očima… osim ako ima čarobni nož. Ne mogu vidjeti određene stvari dok nemaju jantarne naočale. Sviđa mi se taj svijet. Vizualno, ono što su napravili naši dizajneri, posebno za naš Oxford, jest da su stvorili vrlo ugodno akademsko okruženje koje izgleda kao da se u njemu moglo živjeti desetljećima.

Kako si pomažete zamisliti da vas uokolo prati demon?

- Srećom, redatelj Tom Hooper pobrinuo se da od početka imamo lutke oko sebe kako bismo se mogli osloniti na njih - uglavnom s prostornog stajališta, a ne s aspekta ličnosti. To je bio dar s neba. Moj demon je ptica, gavran koji sjedi ili na mojem ramenu ili na zglobu. Moram ponekad zamisliti kako bi izgledalo da ti se nešto zavali na zglob ili kakav je osjećaj kad nešto poleti.

Što mislite da demoni predstavljaju?

- Mislim da su demoni naše šesto čulo. Jedini način na koji funkcioniramo u ovom svijetu ili zamišljamo ovaj svijet i krećemo se kroz njega je s pomoću naših pet osjetila. Vibracije koje se kreću jako brzo, a koje nazivamo svjetlošću, mogu se uočiti samo našim očima. Kad razmislim o demonima i pokušavam shvatiti njihovu funkciju u priči, mislim da su oni naše šesto čulo koje nam pomaže vidjeti pejzaž iz ptičje perspektive. Svaki demon može osjetiti koje su namjere tuđeg demona. Ljudska bića također imaju to osjetilo, a Phillip ga je vrlo pametno pretvorio u životinju.

Kakvo je bilo rukovanje pravim aletiometrom?

- Sjajno! Ne znam tko ga je dizajnirao, ali nešto je potpuno drukčije. Nije poput kompasa. Više kao tri kompasa plus sat. Ima brojčanike, zupčanike, kreće se. Zamislite planetarij, prikaz neba; tu su tri ili četiri prstena s planetima izvana, Sunce u sredini i svi se kreću oko Sunca. Sada zamislite da je to stavljeno na disk. To je aletiometar.

Kakav bi bio demon Clarkea Petersa?

- U početku sam mislio da će to biti konj, ali sada mislim da bi to bila čaplja. Mislio sam na čaplju jer sam sjedio uz dvorac ovdje u Cardiffu i razgovarali smo o svačijem demonu. Čaplja može letjeti, plivati i trčati. Jednostavno je svestrana.